Među brojnim djelima pisaca novije turske književnosti koja su u posljednje vrijeme prevođena na naš jezik, nedavno je izašao iz štampe i kratki roman Orhana Kemala (pravo ime Mehmet Raşhit Öğütçü) Kuća moga oca. Rođen 1914. godine u Adani, ovaj pisac pripadao je struji socijalne književnosti (svojim političkim stavovima i opredjeljenjima blizak Nazimu Hikmetu), to jest autorima koji su ideološki naginjali opciji socijalizma i pritom najčešće bili svrstavani u epohalno-stilistički okvir realizma u književnosti.

Nakon burne mladosti i svih političkih previranja u prvoj polovini 20. stoljeća u Turskoj, od 1951. Orhan Kemal nastanio se u Istanbulu i do kraja života (umro je 1970) djelovao kao nezavisni pisac. Objavio je ukupno 28 romana i deset pripovjedačkih zbirki. Prevođen je na desetak svjetskih jezika, a po njegovim prozama snimljeno je i više zapaženih filmova. Zanimljivo je da je ovaj roman (originalni je naslov Baba evi, Varlik yayinlari, Istanbul 1949.) prevela s italijanskog Mirna Popadić, te se kao sedamnaesta po redu ova knjiga uvrstila u Ediciju “Poentes”, u kojoj se objavljuju prijevodi djela strane književnosti.

U setu tema i motiva karakterističnih za socijalno angažiranu prozu Orhana Kemala (u koje spadaju sadržaji iz života političkih migranata, bolne promjene u strukturi turskog društva, tegoban život radnika na farmama i u fabrikama, duga borba osiromašenog naroda za ekonomsku stabilnost, sudbine političkih zatvorenika te posebno eksploatacija i represija nad ženama po rodnoj osnovi), ovaj roman fabulom se bazira na 20-im i 30-im burnim godinama u Turskoj, u kojima su generacije mladih ponajviše osjetile teret tranzicije (višedecenijskog prijelaza iz jednog zaostalog feudalnog u napredno demokratsko društvo).

Kemal je inače pisac koji se tematski nije nimalo udaljavao od stvarnosti, čak se može reći da je u većini svojih knjiga zapravo obradio pojedina razdoblja, etape, zbivanja i situacije iz vlastitog života. I Kuća moga oca u tom smislu je autobiografski roman s obzirom na činjenicu da je piščev otac (kao i otac glavnog lika) pripadao klasi veleposjednika, koja se opirala promjenama u pravcu sekularnog demokratskog društva što ih je forsirao Atatürk i čak je bio u sazivu prvog Parlamenta, među osnivačima Narodne stranke 1930. godine.

Fabula romana seže do samih životnih početaka glavnog junaka, koji sve pripovijeda u prvom licu. Slika nekadašnjeg blagostanja u kom su živjeli veleposjednici data je kroz prizmu nejasnih fragmentarnih sjećanja iz najranije djetinje dobi, ali je od samog početka oštro suprotstavljen toj slici arbitrarni patrocentrizam obiteljske atmosfere, u kojoj je Otac bio kao neko božanstvo: nedostupan, neupitan, suveren, pa i surov prema svim članovima obitelji. Kemalova slika tog i takvog patrocentrizma podjednako je živopisna i autentična – i kad se njom ilustrira odnos prema djeci, i kad se evocira stav muškarca kao “glave kuće” prema vlastitoj ženi, cijeli tekst zrači iskonskom i nepatvorenom ljubavlju djece prema majci (naravno, i obrnuto), upravo koliko i tegobnim osjećanjem i doživljajem očinskog despotizma.

Cijelu priču o svom životu glavni lik pripovijeda “iznutra”, kroz slike, memorijske odbljeske i emocionalne kondenzacije – bez ikakvih pokušaja naknadne pameti da se u autorefleksiji “obazre oko sebe” i da jasnije artikulira iskustvene pa i one opće istine o životu što ga opisuje. Tu se prepoznaje svojevrsni naturalistički minimalizam autora, kome je puno više stalo do izvornosti samoosjećanja pripovjedačkog subjekta, nego do generalizacija na nekakvom višem nivou individualne i socijalne svijesti. Tom vrstom “intimističke zamagljenosti” Kemal uspijeva u drugi plan potisnuti prosvjetiteljsko-didaktički aspekt, inače karakterističan za prozaiste njegovog usmjerenja. Na taj se način i samim ritmom pripovijedanja i proizvoljno-subjektivno odabranim naglascima, pa i onim “između redova” evociranim “neizrecivostima”, čitalac aktivnije uvlači u tok radnje i “lukavstvom kreativnog uma” upućuje na saučestvovanje u osvještenju i razumijevanju sadržine romana.

Kemalove rečenice mahom su kratke, rijetko kad duže od jednog retka, dinamika dijaloga, zasićenost ili punoća emocionalnog obojenja, intenzitet doživljaja (kako u vrijeme unutrašnjih previranja u najranijoj mladosti u Turskoj, tako još više u uvjetima emigrantskog života u Libanu) ne dopuštaju pripovjednom subjektu da se s nekom svojom autorefleksijom “upusti” u dužu, složeniju, sofisticiraniju rečenicu i sintaksu.

Posebno je majstorstvo Kemalov realizam dosegnuo u ravni literarne sublimacije i komparacije (sravnjivanja, upoređivanja) nepovratno iščezlog ambijenta blagostanja i surove stvarnosti emigrantske sirotinje, depresiranosti i besperspektivnosti svih tih ljudi koji su, kao žrtve političkih previranja i borbi, bili primorani iz ovog ili onog razloga, na duže vrijeme ili zauvijek, napustiti svoju domovinu. Najupečatljivije stranice ovog kratkog romana upravo su one na kojima Kemal opisuje taj žal za zavičajem, nezatomivu silinu nostalgije – bilo da je riječ o turskim, armenskim ili nekim drugim izbjeglicama razbacanim po okolnim zemljama (Libanu, Siriji).

Surovi prizori obračuna, ratnih sukoba, ubistava samo su laganim potezima pera “dozvani” pred čitatelja, ali su zato detalji tegobnog sirotinjskog života u emigraciji (oskudice svake vrste, gladi, nezaposlenosti, socijalne marginaliziranosti) živim bojama oslikani i stavljeni u prvi plan. Sama tehnika pripovijedanja, s jakim emocionalnim koloritom doživljaja, dojmova, reakcija, konfrontacija glavnih likova vrlo je bliska tehnici pisanja filmskih scenarija: živi i dinamični dijalozi, usredsređenost na slike, izražene boje ambijenta, pa i “rezovi” u radnji koja ima upravo karakter filmskog sekvencioniranja – sve nam to potvrđuje i posvjedočuje zašto su Kemalove proze bile u toj mjeri interesantne za filmsku obradu.

Oslikavanje autentičnosti i bogatstva duševno-emocionalnog naboja mladog čovjeka također bitno karakterizira Kemalov pristup u ovoj prozi: prateći glavnog junaka upravo kroz godine njegove mladosti (odrastanja, sazrijevanja), autor je stavio naglasak na silinu (nepatvorenost, sirovost) te i takve mladalačke duše, svjesno potiskujući u drugi plan aspekt osvještenja, racionaliziranja iskustava i proumljenja svega toga što se s glavnim junakom i oko njega zbiva. To posebno dolazi do izražaja u kontekstu žudnje njegove za povratkom u zavičaj, koja kao posve iracionalan impuls uspijeva nadvladati onu suprotnu tendenciju prilagođavanja uvjetima života u tuđini (koju, kao lik, otjelovljuje njegov mlađi brat).

Također se i vrlo tegoban odnos glavnog lika s ocem (koji se u oskudici emigrantskog života nije u biti nimalo popravio) predstavlja pretežno u uskomešanosti jakih negativnih osjećanja spram očinske represivne dominacije. Ženski likovi (počev od junakove majke i sestara, nane i tetaka, sve do male armenske djevojčice Virjin i lijepe Grkinje Eleni) dati su s toplinom i naklonošću, kao protupol okrutnosti i tegobnosti životnih uvjeta (zbog kojih žene nekako uvijek više trpe i pate od muškaraca, ali koje upravo žene, mnogo više nego muškarci, umiju učiniti podnošljivijima). Posebno se u epizodi u kojoj se pojavljuje lik prostitutke Shinorik (što je usvojila Virjin, sirotu armensku djevojčicu) na suptilan način potcrtava saučešće i razumijevanje u vezi s nezahvalnim položajem žene u društvu u kom dominira muškarac (i kao zaštitnik, i kao tiranin). 

Slike života u turskoj provinciji i na selu, opisi mentaliteta i prirodne sredine, upečatljive dionice u kojima se predstavljaju život u oskudici, glad i bijeda emigranata, običaji, hrana karakteristična za tursku kuhinju, epizode o mladalačkoj zaluđenosti fudbalom (kao izrazu snažne unutrašnje potrebe mladih ljudi da pobjegnu od tegobne stvarnosti) – sve su to odlike proze Orhana Kemala zbog kojih su njegova djela imala toliku popularnost i zbog kojih se on smatra jednim od klasika turske književnosti 20. stoljeća.