O tajnim operacijama bivše Jugoslavije kao da još nije sve rečeno. O do sada pronađenim skrivenim spisima, razgovorima, sobama, tunelima, cijelim dobro osmišljenim i loše osmišljenim operacijama, nekima koje su urodile plodom u milijardama tadašnjih američkih dolara, do onih koje se, što od sramote, što od straha, ne smiju ni spominjati, mogao bi se snimiti serijal od nekoliko desetaka dokumentarnih filmova. I vjerovatno bi bilo malo. “Titova Jugoslavija”, ma koliko je jedni glorificirali, a drugi kudili i nipodaštavali, bila je ozbiljan igrač na svjetskom planu. Brojni su dokazi za to, od uspješno vođene vanjske politike sa svim stranama, do ugovaranja i realiziranja projekata o kojima su neke tadašnje zapadne zemlje sanjale i priželjkivale ih. Međutim, ono što je iza kulisa i što obični građani nisu mogli vidjeti i znati jeste dobro osmišljena operacija koja je, vjerovatno, stajala iza svakog od tih gigantskih projekata koje su dobijale firme poput “Hidrogradnje” i “Energoinvesta”. Ma koliko to sve skupa zvučalo kao radnja iz nekog dobrog američkog igranog filma, ono što je magazin Stav u saradnji s bosanskohercegovačkim ambasadorom Nedimom Makarevićem u Ambasadi u Oslu, u Norveškoj, pronašao govori da smo, vjerovatno, u pravu kada ovo govorimo.
Jugoslavenska verzija “Bornevog identiteta”
Soba za špijunažu u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Oslu
Prislušna soba nalazila se na tavanu tadašnje Ambasade Jugoslavije, koja je u međuvremenu postala sjedište Ambasade BiH u Oslu. Dvojica ljudi, jedan je bio domar, a drugi je bio vozač, bili su na listi diplomatskog tima Jugoslavije, ali su obojica bili zapravo vezisti, obavještajci. Nekada je u toj sobi radio jedan, nekada drugi, a nekada su radila obojica istovremeno. Soba je dugo bila zapečaćena. Ambasador Nedim Makarević kaže da o toj sobi niko nije govorio. Kada je došao na mjesto ambasadora Bosne i Hercegovine u Norveškoj, našao se u čudu kada je vidio i ušao u nju.
AMBASADORI ZADUŽIVALI ORUŽJE
O ovome se prvi put piše i, koliko je nama poznato, o tome nikada do sada fotografije nisu izišle u javnost. Riječ je o prislušnoj sobi koja se nalazila na tavanu tadašnje Ambasade Jugoslavije, koja je u međuvremenu postala sjedište Ambasade BiH u Oslu. Dvojica ljudi, jedan je bio domar, a drugi je bio vozač, bili su na listi diplomatskog tima Jugoslavije, ali su obojica bili zapravo vezisti, obavještajci. Nekada je u toj sobi radio jedan, nekada drugi, a nekada su radila obojica istovremeno. Zanimljivo je da je zgrada tako koncipirana da unutra imaju dva stana, a do njih je ta prislušna soba koja ima njemačku i američku aparaturu za prisluškivanje iz 1974. godine. U to doba to je bila najmodernija oprema koju se moglo imati. Soba je dugo bila zapečaćena, o njoj, prema Makarevićevim riječima, niko nije govorio. Rekao nam je, kada je došao na mjesto ambasadora Bosne i Hercegovine u Norveškoj, da se našao u čudu kada je vidio i ušao u nju. Do tada su se desila četiri formalno-pravna nasljeđivanja ovog prostora. Jugoslavija je objekt “predala” Srbiji i Crnoj Gori, a onda je ove prostore preuzela samo Srbija, nakon čega ih je Srbija predala Bosni i Hercegovini.
O samom stavljanju u pogon ove sobe za prisluškivanje nema mnogo informacija. Tu su blokovi i aparatura koji potječu s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a u dokumentaciji stoji da je već od 1959. godine nabavljana tehnika koja je služila za prisluškivanje. I danas na jednom od uređaja za prisluškivanje stoje “Telexove” slušalice od prije 50 godina, koje i sad izgledaju veoma moderno. Tu su se prisluškivali Englezi, Španci, Francuzi, Rusi, Bugari, Arapi, Nijemci, Albanci, Grci, Italijani i ko zna ko još. Soba je već sedamdesetih godina bila sasvim operativna, a ko zna koliko vremena i prije. Po kodovima i frekvencijama radiokodova koje su na aparaturi, može se vidjeti da je Jugoslavija prisluškivala i NATO i Ruse. “S Titom nije bilo zafrkancije. Uporedo s tim bio je regal, puškarnica, gdje je stajalo oružje, znači da je Ambasada bila stalno pod naoružanjem. Ovi agenti su bili jako dobro obučeni jer oprema koja i sada stoji bila je na zavidnom nivou za tadašnje vrijeme. Služili su se njemačkim 'Telefunkenom' i američkim 'Rockwellom'. Između ostalog, pronašli smo i kodove, šifrarnike. Mislim da su sve što je bilo osjetljivo oni sa sobom ponijeli, a tu su ostavili stvari koje im više ne mogu služiti. Zanimljivo mi je kako su oni samo ozbiljni bili još u to vrijeme, sama činjenica da su iz Ambasade u Oslu špijunirali i NATO i Rusiju nije mala stvar”, kaže Makarević, te dodaje da se prisjeća vremena kada je ušao u diplomatiju 2013. godine.
“Tada sam bio na pripremama da idem u Pakistan, radili smo pripreme shodno misiji u koju se državu ide. Pošto se u Pakistanu mnogo toga dešava oko vojske, na pripremama sam bio s jednim čovjekom koji je za vrijeme Jugoslavije radio kao policajac i sjećam se da je bio Srbin. On nam je na kursu vezano za zaštitu rekao ovako: ‘Neću vas puno patiti, saslušajte me pet minuta i ja ću vam potpisati taj dokument koji vam treba da smo prošli tu obuku.’ Ja mu kažem da me to zanima i da ne želim pet minuta, već da želim da mi sve kaže šta ima o tome. I on počne. Bio je DB-ovac, pričao mi kako su bivši jugoslavenski ambasadori bili specijalno pripremani, kako su zaduživali pištolj, kako su morali znati rukovati brojnim vatrenim oružjem, bez obzira na svoju ulogu visokog diplomate. Međutim, od svega ponajviše moram istaći to da su morali imati znanje o osnovama kriptografske naobrazbe, što znači da su bili u stanju primiti i poslati vezu. Nije šala, tim sam se posebno oduševio. A ovom Srbinu drago da ima kome ispričati, tako da sam tu čuo jako zanimljivih informacija.”
INFORMACIJE ZLATA VRIJEDNE
Ambasador Makarević nam kaže kako je čuo da u Londonu u Ambasadi postoji tzv. gluha soba. U vremenu bivše Jugoslavije u Ambasadi u Velikoj Britaniji u Londonu, u centralnom dijelu Ambasade, napravili su sobu koja se nikako ne može prisluškivati. Tu su se pravili dogovori sve šta će se dalje raditi u narednom periodu. Makarević ističe kako nije bio u Ambasadi i nije je vidio, ali su mu pričali da je ta soba tako napravljena da joj se nikako ne može prići. Oko nje je saliven poseban armirani beton, unutra su posebne tapiserije i izolacija, tako da iz nje ne može izići ni najslabiji zvuk.
“Danas je vrhunac kriptografije u našem vremenu kada vi i ja pričamo ovako preko WhatsAppa i imamo 64-bitno kriptografiranje. I mi u Vladi kada razgovaramo, svako ide na WhatsApp, ne koriste se druge aplikacije i to je otprilike to. To je kao kada pričam sa svojim sinom Huseinom pa me on pita: ‘Babo, šta ćemo danas za ručak?’ Eto, to je ta razlika koja je zaista ogromna. A kako se tome nekada ozbiljno pristupalo i ogromna se pažnja pridavala obukama, kursevima, naobrazbi da bi to sve skupa funkcioniralo na zavidnom nivou”, napominje Makarević.
Jugoslavija je u to doba bila “nesvrstana” i tako se pozicionirala u svijetu. Makarević kaže da je na kraju svega toga poenta bila da se dobije što više bespovratnih kredita i od Zapada, a i od drugih država, kao i sve druge stvari koje je Jugoslavija radila u to vrijeme. “Bez dobrog ‘intelligencea’, bez dobrih informacija, tu je čovjek bespomoćan. Onda malo-malo 'Hidrogradnja' se uključi u projekt od milijardu dolara da se negdje napravi nekakva brana, hidroelektrana. Sve je to povezano, samo ljudi su često naivni pa misle da je za sve te neke uspjehe bio zaslužan samo jedan čovjek koji je bio izuzetno sposoban, a često se izostavlja iz vida cijeli garnizon ljudi koji je stajao iza njega i koji je pripremao teren sve do u najmanji detalj da se taj projekt prvo dobije, a onda i realizira do kraja. Kada govorimo o špijunaži, često mislimo samo na vojnu špijunažu. Međutim, postoji industrijska špijunaža, koja je u mirnodopskim uvjetima mnogo zanimljivija od vojne. Takve informacije daju podlogu i za vojnu špijunažu, kao i za sve ostalo. To su veoma povezane stvari i vrlo često ne idu jedna bez druge”, konstatirao je Makarević.
Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.