Adnan Zec, koji je kao trinaestogodišnjak teško ranjen prilikom napada na Ahmiće 1993. godine, kroz život ide s vodiljom da je osveta za zločin - pričanje istine o onome što se desilo.

Osam dana je preživljavao u strahu i tišini, nakon što je iz blizine od nekoliko metara gledao ubistvo roditelja i sestara u zločinu u kom je ubijeno 116 osoba.

Adnan Zec je ekipu Detektora dočekao u obnovljenoj rodnoj kući u Ahmićima, koju je, jer je zapaljena, napustio u noći 16. aprila 1992, kada su njegovi roditelji donijeli odluku da sklonište pronađu u kući komšije Zijada.

Krvavi sabah

Nečuven zločin nad nedužnim bošnjačkim civilnim stanovništvom u Ahmićima: Zaboraviti se ne smije

Pokazao nam je put kojim se kretao, dok su iza njega išli otac, majka i dvije sestre. Te noći je naišao na tri vojnika, koji su ga pitali: "Gdje ćeš, mali?", i kazali mu da krene nazad, nakon čega su ispalili rafal u njega.

- Padajući sam gledao u svoje roditelje, koji su u tom momentu dolazili odozdo, i otac je molio da njega ubiju a da ostave majku sa sestrama - prisjeća se Zec.

Sjećanje na pokolj

Enisa je u Ahmićima gledala kako njena porodica nestaje: Znamo ko smo, znamo šta se desilo. Nećemo stati dok pravda ne bude zadovoljena

Potom je čuo kako naredba "Ubijte ih!" odzvanja po treći put i vidio kako otac, majka i dvije sestre padaju na pod.

- Ja sam u tom momentu jednostavno izgubio dah, pokušao sam da vrisnem, pokušao sam da kažem nešto, međutim tijelo je jednostavno klonulo, nisam imao daha i u tom momentu sam jednostavno nekako umro - govori.

Kao trinaestogodišnjaku, kaže, tada mu je bilo teško shvatiti šta je smrt i šta je gubitak svega. Nadao se da će sve biti san, da će ga roditelji probuditi iz košmara, da će zajedno doručkovati i krenuti u školu. Nije mogao prihvatiti činjenicu da su njegovi najmiliji pobijeni.

Zločini u srcu Bosne

Hazrudin je preživio u Ahmićima, "kakvi su to ljudi, kako su mogli ubiti bebu od tri mjeseca"

O tome je razmišljao u Elviroj kući, do koje je sam, teško ranjen, uspio doteturati nakon nekog vremena. Tamo je ležao u nesvijesti, s inficiranim ranama, sanjao košmare i snove o vremenu kojeg više nema.

- Čujem samo krike, jauke, ubijanje, jecanje, plamen… Imam osjećaj kao da sam u paklu, kao da sam u džehenemu - prisjeća se.

Tek osmog dana odvezen je u bolnicu, nakon što su ga spasili vojnici UNPROFOR-a.

U odbrani istine

Šta nas uči zločin u Ahmićima: Imamo li pravo dozvoliti vrijeđanje ubijenih, nevinih duša

Želja za osvetom, koju je osjećao tokom osam dana preživljavanja u Ahmićima, pretvorila se u želju za svjedočenjem i pričanjem istine o onome što se dogodilo 16. aprila 1992, kada je u Ahmićima ubijeno 116 civila.

U Haagu je upoznao tadašnjeg istražioca Thomasa Obruču, kojeg priča o Adnanu nije napustila ni dugo nakon što je on napustio Tribunal. Zato je napisao knjigu "Ahmići. Osam dana trinaestogodišnjeg Adnana".

Nakon svjedočenja pred Haškim tribunalom, Adnan Zec je bio primoran napustiti Bosnu i Hercegovinu.

Sada živi u Holandiji sa suprugom i dvije kćerke. Njih, kako kaže, odgaja da ne mrze, da ne žele nikome zlo, da ne pitaju kako se ko zove i da svoja rasuđivanja ne dijele prema vjeri, nego prema onome šta se zaista desilo.

- Ne želim da moja djeca ikad ikoga mrze - zaključuje Zec.