Srbija se danas nalazi, može se slobodno reći, u potpunom medijskom mraku. Rijetki su oni koji djeluju a da nisu na ovaj ili onaj način kontrolirani od Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke ili pak koalicionih partnera. Novinari koji bi glasno progovorili protiv režima bili bi ušutkivani ili bi bili žrtve monstruozne hajke koju bi protiv njih poveli oni koji su direktno uključeni u politiku ili koji su barem bliski određenim političkim kružocima. Jedna od novinarki koja je proživjela sve i svašta, kojoj i dan-danas “sude” zbog “verbalnog delikta” jeste Snežana Čongradin, čije je tekstove moguće čitati u novinama Danas, možda i posljednjem bastionu slobodne misli u Srbiji, koju je, valja podsjetiti, prije dvije godine osuđeni ratni zločinac i radikal Vojislav Šešelj brutalno vrijeđao i direktno joj prijetio zbog njenih stavova. Naime, tada je vođi Srpske radikalne stranke zasmetao tekst Zašto nisam napisala izveštaj iz Srebrenice?, u kojem kolegica Čongradin ponavlja da je sudski utvrđeno da se u Srebrenici dogodio Genocid te da su “Žene u crnom” i “Inicijativa mladih za ljudska prava” jedina prava vrijednost i elita današnjeg srbijanskog društva.
Danas su srbijanske dnevne novine koje su se prvi put pojavile na kioscima 9. juna 1997. godine. Bile su na 24 strane, štampane u crno-bijeloj tehnici te su koštale dinar i po (oko 50 konvertibilnih feninga). Ovaj je medij osnovalo 17 novinara i urednika koji su napustili redakciju Naše borbe i Borbe. U doba vrhunca moći Slobodana Miloševića bili su česta meta režima zbog težnji da djeluju nezavisno. Danas su jedne od troje novina, pored Dnevnog telegrafa i Naše borbe, koje su bile zabranjene 14. oktobra 1998. godine odlukom vlasti zbog “širenja straha i defetizma”, u razdoblju kada je NATO bombardiranje prvi put postalo prijetnja za tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju. Ovim je novinama svakodnevno prijetilo zatvaranje sve do velikih demonstracija u Beogradu 5. oktobra 2000. godine i svrgavanja s vlasti Slobodana Miloševića, često su bile kažnjavane zbog slobodnog izvještavanja, a na novinare su vršeni ogromni pritisci. Ova se situacija, nažalost, kroz vrijeme nije suštinski mijenjala, napadi na medije poprimili su samo nove oblike.
Snežana Čongradin govorila je za Stav najprije o aktuelnim dešavanjima u Crnoj Gori, ali smo se dotakli i drugih tema, poput aktuelne političke paradigme u regiji te pitanja slobode medija.
STAV: S obzirom na to da su ovih dana aktuelna zbivanja na Cetinju u vezi s ustoličenjem mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, kako gledate na kompletan slučaj? Je li bilo potrebno upriličiti ustoličenje baš u Cetinjskom manastiru?
ČONGRADIN: Nisam kompetentna odgovoriti na pitanje da li je bilo potrebno ustoličiti mitropolita Joanikija baš u Cetinjskom manastiru. Moj pogled na situaciju u Crnoj Gori, društvenu krizu koja je prešla u fazu otvorenog nasilja i sukoba i koja prijeti da preraste u još gori scenarij, također, uslovljen je činjenicom da ja živim i radim u Srbiji i da nemam neposredno iskustvo posmatranja tamošnjih prilika iznutra. Ono čemu, ipak, neposredno svjedočim jeste kobni uticaj beogradskih vlasti, odnosno režima Aleksandra Vučića i njegove ekipe s kojom sarađuje na izazivanju međuetničkih sukoba još od 90-ih godina. Tu mislim na portparole zločinačkog režima bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjanu Marković, Ivicu Dačića te Aleksandra Vulina. Njihovo tridesetogodišnje iskustvo ratnohuškačke i profiterske politike, “zanata” skovanog i stečenog u vrijeme agresije vlasti u Beogradu na bivše jugoslavenske republike, zastrašujuće je i, nažalost, i 30 godina poslije i dalje prijeteće.
STAV: Smatrate li da će Srpska pravoslavna crkva s novim patrijarhom Porfirijem promijeniti kurs djelovanja? Ako ćemo suditi prema prizorima iz Crne Gore, čini li se da neće drastično?
ČONGRADIN: S obzirom na sramnu historiju Srpske pravoslavne crkve, u kojoj su visoko pozicionirani popovi tokom rata koristili sva njena sredstava ne bi li inspirirali i davali apsolutnu podršku ratnim zločincima, blagosiljali izvršitelje Genocida nad srebreničkim muslimanima, pojavljivali se naoružani na linijama fronta, propagirali vjersku i nacionalnu mržnju, i mali pomak je vidljiv. Problem je što ni tako mali pomak još nije uspostavljen dolaskom novog patrijarha, odnosno čak i da se dogodio, poput vrlo malo ublaženog narativa u odnosu na Kosovo, recimo, jasno je da se to čini u dogovoru s predsjednikom Srbije, odnosno za potrebe njegovog održavanja na vlasti. Jasno je i da Porfirije, ruku pod ruku s Vučićem, pokušava da iskoristi svaku priliku za urušavanje i negiranje crnogorskog identiteta, bez obzira na to što je sprečavanje vršenja vjerskog obreda i slobode vjeroispovijesti civilizacijski standard koji niko ne bi smio nikome da ugrožava.
STAV: Koliko danas Srpska pravoslavna crkva diktira tempo srbijanske politike, kako unutrašnje, tako i vanjske?
ČONGRADIN: Teško da iko, pa i Srpska pravoslavna crkva, može da diktira tempo politike aktuelnog predsjednika Srbije koji ima sve odlike autokratskog načina vladanja. Prije bi se moglo reći da je on sam izabrao svog privatnog poglavara kako bi neometano provodio svoju volju i diktirao tempo odvijanja društvenih i političkih procesa u Srbiji, koristeći za to kapacitet i ugled crkve kod građana. Lažima i manipulacijama preko svojih medija, uzurpacijom svih nivoa vlasti, institucija, pa i crkve, predsjednik Srbije sarađuje samo s poslušnicima i onima koji pristanu da postanu isključivi provoditelji njegove volje i ličnih interesa naspram javnog. To, naravno, ne znači da u Srpskoj pravoslavnoj crkvi nema dobrih ljudi, hrabrih i plemenitih, znači samo da su ušutkani, kao i ogroman broj ljudi u drugim društvenim oblastima.
STAV: U svojim tekstovima često kritizirate politiku Srpske napredne stranke i njenog lidera Aleksandra Vučića. Gdje vidite greške njegove politike i koliko opasnosti nosi da Vi, kao novinarka, glasno i jasno ukazujete na propuste trenutne srbijanske vlasti?
ČONGRADIN: Predsjednik Srbije je propustio priliku da se s najviše pozicije vlasti pokaje za sve što je radio kao poslušnik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. S obzirom na količinu tereta prošlosti, teško je i bilo i povjerovati da je to bilo moguće. Ne zaboravimo da je on i nakon Petooktobarske revolucije nastavio s ratnim huškanjem, jasnim izražavanjem mržnje prema ljudima druge nacionalnosti, vjere, seksualne opredijeljenosti i kao opozicionar novoj vlasti bio na prvoj liniji nasilja nad ljudskim i manjinskim pravima. Sada je, nakon postepene uzurpacije svih poluga sistema, postao i glavni upravitelj i smjerničar duboko koruptivnog i bahatog ponašanja svojih ministara i ekipe koja provodi njegovu samovolju i doprinosi autokratskim odlikama vladanja.
Dok se ne dogodi neka velika tragedija, niko ne može znati koliko mu je bezbjednost ugrožena zbog posla kojim se bavi, a koji je kritizerski nastrojen u odnosu na vlast.
STAV: Koliko je generalno opasna politika Aleksandra Vučića i njegovih satelita, u prvom redu političkih predstavnika iz bh. entiteta Republika srpska, po stabilnost regije?
ČONGRADIN: Opasna je isto onoliko koliko je uvredljiva i ružna. A ništa ružnije i uvredljivije čini se da ne postoji trenutno u regionu od ponašanja političara u RS-u, uz podršku i pod palicom Vučića.
STAV: Kada govorimo o Aleksandru Vučiću, nemoguće je ne spomenuti i njegovog političkog oca Vojislava Šešelja, koji Vas je ne tako davno brutalno izvrijeđao na sjednici Skupštine Srbije zbog teksta “Zašto nisam napisala izveštaj iz Srebrenice” i koji Vam je upućivao gnusne prijetnje. Kako se uopće moglo desiti da se u 21. stoljeću u Evropi koja baštini demokratske principe na vlasti jedne moderne zemlje kao što je Srbija nađu radikali? Je li to znak da se neki sistemi u regiji mentalno nisu odmakli od tih nesretnih 90-ih?
ČONGRADIN: Ovdje je riječ o nasilju ratnih i tranzicijskih profitera, prebogatih i premoćnih, u odnosu na jedan od najsiromašnijih naroda u Evropi. Oni ne bi mogli da budu toliko bogati i moćni da nisu pokrali obične ljude, kojima su pomutili mozak manipulacijama, lažima, utjerivanjem straha i dovođenjem do prosjačkog štapa. Ne znam da li postoji većih nasilnika od običnih kradljivaca i huškačkih hulja koji se zovu političarima i koji tako očigledno i sramno ne dozvoljavaju da se u društvu uspostavi sistem koji koristi članovima zajednice, a ne toj nekolicini bijednika. Takve prilike, nepromijenjene decenijama unazad, već su nas odvele predaleko. Nakon rata, smrti i gladi, sada je ostala glad, bolest, neobrazovanje, frustriranost, jad i bijeda običnog čovj eka, koji diše zagađen vazduh, pije zatrovanu vodu, jede nekvalitetnu hranu, kako bi oni nastavili da profitiraju prodajom prirodnih resursa i zagađenjem životne sredine, što nazivaju modernizacijom i ekonomskim napretkom.
STAV: Nedavno je u Bosni i Hercegovini već sada bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko nametnuo usvajanje zakonskih odredbi o zabrani negiranja Genocida. To je izazvalo negodovanje u RS-u, ali i među pojedincima u Srbiji. Kada je najavljeno usvajanje jednog ovakvog zakona, predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da se zalaže “za slobodu govora i drugačijeg mišljenja”. Zašto bi državnom vrhu Srbije smetalo usvajanje jednog ovakvog zakona ako već negira učešće u Genocidu u Srebrenici?
ČONGRADIN: Zato što su oni bili neposredni učesnici u inspiriranju na Genocid, slavljenju najvećih balkanskih krvnika Ratka Mladića i Radovana Karadžića, zbog čega se nikada nisu pokajali. Negiranjem svaljuju odgovornost na cijeli narod ne bi li sa sebe skinuli taj žig koji je obilježio dobar dio njihove “političke” karijere. Ako bi ga priznali, morali bi da kažu građanima Srbije zašto su podržavali i inspirirali Genocid, a ne odbranu nacionalnog interesa, kako to i dalje najveći broj građana moje zemlje vidi. A vidi zato što su žrtve manipulacije i laži grupe bijednika, profitera na smrti.
STAV: U kontekstu ove priče, nedavno je Aleksandar Vučić rekao i to kako “ne postoji zakon i princip po kojem bi mogao izručiti Duška Kornjaču”, optuženika za ratne zločine, ratnog komandanta općine Čajniče za kojim je Tužilaštvo BiH raspisalo potjernicu zbog ubistava i progona nesrpskog stanovništva.
ČONGRADIN: Aleksandar Vučić je jedino iskren u odnosu na potrebu opstanka na vlasti. Ako su procjene takve da bi njegovo priznanje Genocida, osuda ratnih zločinaca, umjesto njihove promocije, neuplitanje u pitanja drugih država i nepotpirivanje nacionalnih sukoba bilo dobro i u cilju opstanka i učvršćivanja na vlasti u Srbiji, on bi to sve učinio. Međutim, krojenje atmosfere netrpeljivosti, mržnje prema onom drugom, straha od navodne ugroženosti, na kojoj predano više decenija radi, razumije se da ne može da dovede do obrnutog slučaja. Stoga, odbrana lika i djela ratnih zločinaca jeste bitna komponenta njegove politike, zahvaljujući kojoj učvršćuje svoje pozicije i moć, a građanima Bosne, kao i Srbije, direktno pljuje u lice, vrijeđa i ponižava ih.
STAV: Prema našoj slobodnoj procjeni, Vi spadate u top tri najnapadanija novinara u Srbiji, kako od politike, tako i od radikaliziranih građana. Koliko je nezgodno, da opet ne upotrijebimo riječ opasno, ukazivati na mane aktuelne vlasti u Srbiji? Ili zapravo smatrate da ne postoji razlika biti novinar u Srbiji i bilo gdje drugo?
ČONGRADIN: Bez lažne skromnosti, mislim da problemi s kojima se ja suočavam nisu ni približni problemima s kojima se suočavaju moje kolegice i kolege koje se bave istraživačkim novinarstvom u smislu otkrivanja konkretnih korupcionaških zlodjela moćnika. Također, kolegice i kolege koje rade u unutrašnjosti Srbije izvjesno trpe pritiske kojima ja nikada nisam bila izložena. U odnosu na njih, koliko god me napadali, ipak sam privilegirana.
STAV: Kako Vaše kolege i Vi iz novina “Danas” funkcionirate? Postoje li pritisci?
ČONGRADIN: Kada predsjednik, premijerka, ministri svakodnevno mašu listom u kojem radite, nazivajući ga izdajničkim, plaćeničkim, lažljivim, onim koji ugrožava osnovnu bezbjednost građana, možete zamisliti... Danasovci su, međutim, na takav tretman navikli. Danas je i tokom 90-ih bio antiratni i na strani istine. Činili su ga i dalje čine hrabri i posvećeni novinari koji nisu halapljivi na pare i slavu, već prvenstveno žele da mirno spavaju i budu dobri ljudi i novinari koji ispunjavaju bar osnovna načela poziva kojim su izabrali da se bave.
STAV: Izuzmemo li dnevne novine “Danas” i još šačicu društveno odgovornih medija, čini se da je Srbija već u medijskom mraku?
ČONGRADIN: To je mrak koji traje 30 godina, od raspada Jugoslavije. Ovaj trenutni jeste brutalniji, dublji i očigledniji. Sreća pa ga ne prati ratno stanje, naoružani ljudi koji idu okolo i ubijaju po nalozima političara.
STAV: Kako se Vi, kao žena u medijima, štitite? Jeste li imali neugodnih situacija na ulici?
ČONGRADIN: Živim u dvomilionskom gradu, oduvijek radim u mediju koji je slobodan i kritičan u odnosu na vlast, a i nisam poznata u smislu da me presreću na ulici. To samo potvrđuje privilegiranost mog položaja o kojem sam govorila u prethodnom odgovoru. Pitanje položaja žena u ovdašnjem društvu jeste zasebna i također zastrašujuća tema. Tema koja zauzima ogroman prostor u sveopćoj tragičnosti jer je diskriminacija način ponašanja i kulture, također, dirigirana odozgo, od tih ratnoprofiterskih i lopovskih muškarčina.
STAV: Gdje vidite izlaz za regiju? Je li to u priznavanju grijeha iz prošlosti koje bi dovelo do katarze, u promjeni političke paradigme, u ekonomskom napretku ili u sva tri ova faktora?
ČONGRADIN: Smatram da s političkom elitom koja ima krvave ruke, izostanak savjesti i sklonost ka laganju i krađi javnih para građana nije moguće ni stići do tog pitanja.
