“Posjeta našim ognjištima i našim mezarjima iznova mi vrati slike mojih najdražih koji su tu ukopani, ali i svih drugih poznatih i dragih lica, komšija, rođaka, prijatelja. Svih onih s kojima sam odrastala i provela najljepše dane svog života. Skoro na svakom mezarju, koja su nastala poslije devedesetih, imam ukopanog nekoga svog.”
Kako pisati o hadži Nazi Salkić-Mehmedović, Podrinjki, koja je nakon desetomjesečnog džehenema u okruženoj Kamenici i Cerskoj, u kojoj je više od sedamdeset dana, u tamošnjoj improviziranoj bolnici, bila uz teško ranjenog muža, koji je na kraju preselio na njenom krilu.
Poslije njegovog preseljenja, uz neviđene zimske neprilike i stalne prijetnje četničkih hordi, s grupom podrinjskih prognanika uspjela je preći na slobodnu teritoriju. Njena biografija odvija se u mnogo dionica. Svaka od njih zasebna je priča. Ova čestita i nenametljiva žena, supruga šehida Halida, prekaljenog borca Armije RBiH, živi u jednom prigradskom naselju kod Kalesije i vozari do posla u Tuzli. Zaposlena je kao knjigovođa u Behram-begovoj medresi. Ukratko ću se osvrnuti na Nazin spisateljski prvijenac Ptice bijele, njenu neraskidivu vezu s Podrinjem i njeno viđenje žene Bošnjakinje u vremenu korone.
Naza se pisanjem bavi još od osnovne škole. Svoje poetske i prozne uratke objavljivala je u Preporodu i nekim drugim novinama i časopisima. Krajem prošle godine objavila je svoj prvi roman pod naslovom Ptice bijele. Riječ je o njenoj autobiografskoj priči o kojoj Sevret Mehmedćehajić, jedan od recenzenata, kaže: “S ovom knjigom smo dobili još jedno potresno podrinjsko svjedočanstvo. Možda se ova priča mogla i drukčije kazati, možda imati i više tzv. historijskog objektivizma i emotivnog otklona. No, ona je jedno narodno kazivanje direktnog sudionika i svjedoka strašnih događaja. To je velika oda ljubavi i dobroti i kao takvoj joj treba puna srca prilaziti i čitati je.”
U jednom od odlomaka knjige autorica piše o strašnoj drami u improviziranoj bolnici u Cerskoj, u kojoj je briga, budući da nije bilo ljekara, o teškim ranjenicima i drugim bolesnicima spala na dvojicu golobradih medicinskih tehničara: “Prilikom jednog granatiranja Cerske poginulo je mnogo civila, a puno njih je bilo i teško ranjeno. Donosili su ranjenike bez nogu i ruku. Mnogi su jaukali na sav glas i tražili da im dovedu doktora. Neki su umirali u velikim bolovima. Jauci ranjenih parali su uši. U hodniku sam vidjela jednog mlađeg čovjeka kako glasno plače. Kad sam mu prišla i upitala ga šta mu je, on mi je rekao da je onaj čovjek čiji se jauk najviše čuje njegov brat i da mu je prilikom ranjavanja geler odbio ruku i nogu i da mu sad bonsekom sijeku kosti da bi mu poravnali ostatak kosti ruke i noge. Donijeli su i jednu mladu ženu koja je umirući tražila bebu. Bila je to moja rodica Mina, koja je prilikom ranjavanja u rukama držala malu bebu. Nju su geleri svu izrešetali, a bebu nijedan nije pogodio. Allahova volja. Govorila je da joj skinu prstenje s ruku i da ostave za bebu, a nije ni bila svjesna da nema ruku. Poslije agonije koja je trajala cijelu noć, pred zoru je, u teškim mukama, umrla. Posljednje riječi uputila jsvekrvi: ‘Čuvajte mi mog Asmira.’ Asmir se zvao njen sin kojeg je u trenutku kad je granata pala u njihovoj blizini držala u krilu.”
Rijeka Drina najveći je bošnjački mezaristan. Niko osim dragog Boga ne zna koliko je u mulju njenog korita zauvijek ostalo tijela zaklanih i na druge načine ubijenih nevinih Bošnjaka. Dušmani su ih klali i ubijali na višegradskim, fočanskim i inim drinskim mostovima i bacali u Drinu. Otud je ona bila i ostala naša neprebolna rana i inspiracija za nezaborav. Naza je jedna od Bošnjakinja koja se uvijek, i nogom i perom, vraća svom Podrinju. Inspirirana tradicionalnim ljetnim okupljanima, uradila je Porodično stablo familije Mehmedović.
O tome Naza kaže: “Svoj zavičaj posjećujem često, jer zavičaj je ono što se jednom ponese i za života nosi u srcu sa sobom, ma gdje bio. Posjeta našim ognjištima i našim mezarjima iznova mi vrati slike mojih najdražih koji su tu ukopani, ali i svih drugih poznatih dragih lica, komšija, rođaka, prijatelja. Svih onih s kojima sam odrastala i provela najljepše dane svog života. Skoro na svakom mezarju, koja su nastala poslije devedesetih, imam ukopanog nekoga svog. Svake godine u julu ili augustu organiziramo okupljanje familije Mehmedović i naših prijatelja. Unaprijed odredimo datum i mjesto okupljanja da bi porodice koje žive u Americi i raznim evropskim zemljama mogle planirati godišnji odmor u periodu kad se održava okupljanje. Prouči se tevhid šehidima i merhumima iz familije Mehmedović, a ostatak dana provedemo u druženju, takmičenjima iz raznih oblasti i upoznavanju novih naraštaja. Tako smo 2018. godine, na familijarnom okupljanju, promovirali Porodično stablo familije Mehmedović, koje sam ja sačinila u saradnji s nekoliko mojh rođaka. Pored godišnjeg okupljanja, organiziramo i druženja na izletištu Kličevac. Ikrar dovu povodom odlaska na hadž upriličila sam u rodnom mjestu. Ove godine u susret 1. martu, Danu nezavisnosti, u mektebu Samari, upriličili smo promociju moje knjige Ptice bijele. Jednostavno, volim otići u moj rodni kraj.”
U razgovorima s Nazom Salkić-Mehmedović nezaobilazna je bila i tema našeg (ne)snalaženja u vrijeme korone. Posebno me je zanimalo kako Naza vidi Bošnjakinju danas, a posebno u vrijeme pandemije Covid-19. “Bošnjakinje su uvijek imale važnu ulogu u društvu, a u vrijeme Agresije na BiH i u vrijeme pandemije imale su posebnu ulogu. U vrijeme pandemije Bošnjakinje su, pored redovnih radnih obaveza, prikupljale sredstva i pomagale porodicama u potrebi. U toku mjeseca ramazana dijelile su iftare i pakete u povratničkim mjestima na području Medžlisa Zvornik. Organizirale su učenje hatmi i Jasina šehidima Srebrenice. Bošnjakinje su u svojim džematima i medžlisima organizirale razne kurseve i radionice, izlete i posjete povratničkim džematima. Na samom početku pandemije, u nedostatku maski, mnoge žene su se organizirale i šile maske za djecu i odrasle. Puno toga su radile žene u vrijeme pandemije, a rade i dalje.”
