Trećeg ili četvrtog dana ofanzive na Visoku Glavicu naš rov bio je pogođen granatom velikog kalibra. Nas smo trojica zadobili lakše povrede i kontuzije glava. Odbili smo ići u Tuzlu pa su nas prebacili u sanitet smješten u Selimovićima...

Budim se ujutro. Osjećam bolove po cijelom tijelu. Stariji čovjek ulazi u sobu, naziva selam. Kaže da se zove Edhem. Tiho i brižno pita: “Kako si, momak, ja nekol’ko puta dolazio, pa vidim spavaš?! Ako si gladan, evo hanuma spremila da jedeš, i ti i kolega ti.”

Osjećam jaku glavobolju. Uzimam i pijem još jednu tabletu koju su nam dali u sanitetu. Izlazim napolje. Polahko sjedam na stolicu kraj velikog stola ispod loze. Edhem mi pokazuje rukom preko ceste: – Ovo je Husein, moj dobar ahbab. I njegov sin je gore na liniji. On im je jedinac pa se plaho sikiraju. Navalili su četnici gore na naše. Kažu da onaj Mladić, general, komanduje ovom ofanzivom. Bilo je na srpskoj televiziji.

Slušam Edhema i ponovo počinjem kunjati. Trzne me nekoliko eksplozija u daljini. Čuje se i pješadijska pucnjava. Zatim sve utihnu.

Sabahudin je svratio. Kaže da ide do saniteta da opet potraži neki lijek, osjeća jaku bol u leđima. Samo mu kimnem glavom i nastavljam kunjati. Gledam prema Edhemovom komšiji Huseinu.

Aprilsko sunce nije škrtarilo grijući zrakama malu mahalu. U avliji ispod krošnje stare kruške Husein otkiva kosu. Ponekad popusti čekić iz ruke da povuče koji dim. Pritom gleda gore, ka Glavici. Detonacije i pucnjava odozgo bivale su od podneva sve glasnije.

Husein othukuje i tiho govori: – Uh, djeco moja, da vam je Allah na pomoći.

Preko puta ceste živi Began. Sinoć nam je donio mlijeko i med i upoznao se s nama. Hadžija Began izlazi na kapiju i okreće se prema Glavici, a Husein ga gleda ispod svojih naočala.

– Kako je, Begane, jesi li ozdravio – pita ga.

– A tu si, Huso brate, ja te i ne vidim. Osluškujem, gore od jutros pucnjava ne prestaje. Navalili dušmani, haman pa ne odustaju. A dobro sam, malo me još noge bole. Ko gripa. Proći će, moj Huso, da nas gore zlo ne zadesi kako je krenulo.

Husein uzima čekić pa, prije nego što krene da otkiva kosu, opet podiže glavu.

– Eh, moj Bego, bit će nako kako je Allah odredio. Bit će šta će biti. Eno Miralem u mene jutros došo odozgo, prljav i mrgav. Onako u uniformi zaspo u ljetnoj kuhinji, malo što je jeo.

– I moj Adnan je gore, evo treći dan. Eno hanuma ne slazi sa serdžade, samo dovi. Šta ćemo nas dvojica da im se šta desi, kud smo dospjeli vaki bolesni, moj Huso – govori Began othukujući kao da ide uz brdo.

– Jah, šta ćeš – dodaje Husein nastavljajući otkivati kosu kao da ga to nekako smiruje.

Kroz zvuk udara čekića o metal kao da čuje neko dozivanje. Čujem i ja, neko izgovara Beganovo ime. Podupirem se polahko u stolici, naginjem se da vidim cijelu cestu. Husein za tren prestaje kuckati i podiže glavu. Ponovo gleda ka Beganu.

– Je l' ono tebe neko doziva, Bego?

– Ne znam, čujem, al’ ne mogu razaznati.

Uskoro se iza krivine pojavila Idrizova najmlađa kćerka.

– Ooooo, Begooo, Beganee – zvala je.

– Evo me, bona, tu sam, kod Huse, šta je bilo – prekida je Bego.

Zadihana, naslanja se da uzme zraka.

– Poslo me kapetan Idriz. Eno ti donijeli tvog Adnana ranjenog, ne da prići nikome, traži tebe.

Began u šoku skače s Huseinovih stepenica i kreće uz cestu. A onda se okreće: – Je l' ga plaho ranilo, šćeri?

Cura, još naslonjena na ogradu, klimne glavom: – Govori on, al samo tebe traži.

Began se okreće, žurno nastavlja i brzo zamiče za krivinu.

Husein othuknu. Taman što je krenuo u kuću, začu kapiju kako se otvara. Okrenu se i ugleda Idriza.

– Selam, Huso, kako si?

– Dobro je spram godina, dijete. Kreno u kuću da zovnem hanumu da priđe tamo do Rabije, javiše, ranilo Adnana njihovog.

– Jest, Huso, sad sam poslo po Begana. Adnan traži da vidi oca, a bit će on dobro. Izgubio je mnogo krvi. Evo sad će ih sanitet za Tuzlu voziti, samo da ih previju. Ranilo nam je osam momaka, Huso. Nakastile komšije da prođu danas. Zato sam i došo po Miralema.

Samo što je progovorio, Miralem se stvori na vratima.

– Ko je to ranjen, komandire?

– Adnan, Suad i još nekoliko momaka.

Miralem je visok i jak momak. I njega smo upoznali ispred saniteta rano jutros. Pomagao je da se neki lakše povrijeđeni vojnici smjeste u prve kuće do komande.

– Evo me, Idrize, samo čizme da uzmem.

– Hajde, brate, eno kombi čeka, pokupit ćemo sve što je došlo jutros na odmor.

Stari Husein stoji i šutke ih gleda. Miralem ljubi majku i grli oca: – Eto, stari, vidimo se, ako Bog da – govori tapšući oca po leđima.

Mati je plakala na pragu dok je izlazio na kapiju. Husein mu dovikuje drhtavim glasom: – Čuvaj se, dijete, čuvaj se!

Miralem maše rukom ulazeći u kombi.

Husein gleda za kombijem koji odmiče iza krivine. Gleda zatim u ženu. Majka plače. – Jami, bona, vratit će se, ako Bog da. Da uzmemo abdest i klanjamo, a ti hajd onda idi tamo do hadžinice, vidi kako je, javili su da je Adnan ranjen.

Uzimam zalogaj sira i komad pšenične pogače. Zalijevam gutljajem mlijeka. Palim zatim cigaretu i nastavljam posmatrati mahalu. Svi su užurbani, a popodne jedva prolazi.

Husein se šeće tamo-amo po avliji. Nešto mu ne da mira. Ulazi u hodnik da pogleda na sat. Prošlo je pet. Gore na Glavici odjekuje poput ljetne grmljavine. Huso navlači cipele i izlazi na kapiju. Nekuda kreće a da ni sam ne zna kuda.

I ja polahko ustajem i krećem. Svakako sam mislio ići jer me bol u glavi nije popuštala. Idem nekoliko metara iza njega. Bol u leđima i glavi i dalje je jaka. Pedesetak metara od komande Huso ugleda Begana kako ide prema njemu. Ne čeka da stigne do njega, pita ga kako je Adnan. Began zbunjeno zastaje, kaže da je Adnan dobro, da su ga previli, priključili na infuziju i odvezli za Tuzlu.

– Pa šta si se onda ukopo tu, fala Allahu kad je tako?!

Began i dalje stoji i bulji u Huseina. Potpuno je izgubljen. Onda jedva progovori.

– Tebi, Huseine, nije još javljeno?

– Šta mi nije javljeno, hadžija, šta se desilo, govori, bolan?

– Miralem tvoj, Huso.

– Šta Miralem, Begane? Šta se desilo, bolan, reci, Božiji čovječe?!

Began ponovo kao da uzima zraka.

– Miralema tvog dovezli, Huseine. Miralem je poginuo.

Husein se zateturo. Hvata se za ogradu da ne padne.

– Šta, bolan, poginuo, šta pričaš, Begane?

– Stani malo, Huso, de malo sjedi.

Husein ga odguruje i brzo kreće gore prema komandi. Pred komandom je nekoliko ljudi. Svi se okreću i gledaju ga dok ulazi i viče: – Gdje mi je dijete?!

Uspijevam malo pružiti korak, toliko da sustignem Huseina pred samom komandom. Jedan od ljudi mu prilazi: – Stani, Huso, sjedi malo ovdje.

Huso ga presijeca pogledom: – Govori, bolan, gdje mi je dijete?!

Čovjek šuti gledajući ispod kuće. Husein mu prati pogled. Vidi tri tijela pokrivena dekama. Otrgne se i kreće prema breskvama kraj kojih leže. Iako su svi potpuno pokriveni, prepoznaje Miralema i sklanja deku.

Naslanjam se na ogradu. Guši me u grudima. Ne osjećam više bol ni u leđima ni u glavi. Sav sam utrnuo. Mislim samo, Allahu milostivi, kolika je sad Huseinova bol, može li se s njom ijedna bol na svijetu mjeriti?!

Miralem kao da spava. Husein ga miluje po glavi, sklanja mu smeđe uvojke s čela. Grca u bolu dozivajući sinovljevo ime. Ponavlja, držeći njegovu ruku: – Dijete moje, uh, dijete moje!

Vjetar iznad njih zaigrao se u krošnjama breskvi i u trenu sasuo hiljade latica behara. Husein stišće sinovljevu ruku na svoje grudi, a gore na Glavici i dalje odjekuju snažne detonacije. Po njihovom ritmu sipaju breskve behar po šehidima.

Tu sam se večer vratio na liniju na Visokoj Glavici.