Nakon tri dana herojske borbe naših jedinica, započete 28. augusta 1992. godine, srpsko-crnogorski agresor probio je liniju odbrane na Dobošnici. Između 26. i 30. augusta ubijene su u tom mjestu 53 sobe, a četiri se, za kojima niko nikada nije ni pokušao institucionalno tragati, i danas vode kao nestale. Svi stambeni i drugi objekti potpuno su srušeni i zapaljeni, a Dobošnica pretvorena u zgarište bez nade za budućnost.
Tih posljendjih augustovskih dana 1992. godine naseljeno mjesto Dobošnica trebalo je biti zauvijek uklonjeno s geografske mape. Zločin se dogodio kada su se snage tzv. Vojske Republike Srpske pokušale probiti do Smoluće kako bi iz tog sela izvukle srpsko stanovništvo koje niti je htjelo predati oružje niti o tome više pregovarati. Smolućani su nam predstavljali veliku opasnost jer su se nalazili iza naših leđa, a držanje linije oko ovog mjesta vezivalo je veliki broj ljudi i cijevi koji su u tim prvim danima bili potrebni u odbrani na linijama razgraničenja s podozrenskim četnicima.
Puna dva i po dana trajali su neprekidni napadi na linije odbrane Armije RBiH u ovom rejonu. Takozvana VRS, potpomognuta dobrovoljcima, Srpskom gardom “Panteri”, Dobojskom brigadom itd., treći dan uspjela je probiti linije odbrane. Brojčano nadmašene, u totalnom nedostatku municije, nakon djelovanja agresorske avijacije, naše se snage povlače.
Niko tih dana ne dolazi u pomoć osim jedinica iz Živinica i Banovića. Stravični zločini počeli su odmah nakon što su agresorske snage s komšijama iz Sizja, Krtova i Kakmuža upale u Dubošnicu. Široj javnosti gotovo je nepoznato da su se ratni zločini u Dobošnici uopće i dogodili. Podaci o ovom zločinu objavljivani su krajem 1992. godine u tadašnjim lukavačkim novinama. Ljudi su ubijeni, neki su spaljeni, neki zaklani, neki su izrešetani automatskim oružjem.
Budući da je koridor vodio kroz Dobošnicu, četnici su, prema riječima svjedoka, pljačkali, palili i ubijali sve ono što je bilo ostalo u Dobošnici. U napadu, u kojem je uz 37 ubijenih civila i 65 pripadnika Teritorijalne odbrane zapaljeno 750 obiteljskih kuća, sudjelovale su i srbijanske snage predvođene “Niškim specijalcima”.
Često sam pokušavao zapisati neke detalje o onome šta se u ta tri dana dešavalo na linijama odbrane Dobošnice. Veoma je teško to išlo, jer da bi se opisala herojska borba naših vojnika i stradanje bošnjačkih civila na ovim prostorima, trebale bi i tri knjige, a opet sve ne bi bilo kazano.
Stajao sam jučer ispred spomenika našim šehidima, ako Bog da, koji su položili živote u odbrani Dobošnice. U mislima sam odlutao 28 godina unazad. Na isto mjesto na kojem je postavljen ovaj spomenik, na samom ulazu u Dom kulture.
U ranim jutarnjim satima, dok nije ni počelo svanjivati, došli smo po još municije. Totalno iscrpljeni u dva prethodna dana, jedva smo stajali na nogama. Jaka vrelina tome je dodatno doprinosila. Slabo je ko više išta jeo, samo se pila voda. Bila je to neka jaka, neutaživa žeđ. Treći, posljednji dan, očekivali smo da će barem neko odgovoriti na naše vapaje za pomoć. Tek tog jutra, dok smo bili pred domom, dolazi jedinica iz Živinica i Banovića. Rekli su nam da su stigli dobrovoljno, samoinicijativno, bez ičije naredbe.
Imao sam nepunih osamnaest godina tog jutra dok sam sjedio na stepenicama ispred Doma kulture. Osjećao sam se izgubljeno. Iako mlad i iako je to bio tek početak rata, bilo mi je očigledno da je nemoguće da se još koji dan ovako sami opiremo i tehnički i u ljudstvu nadmoćnijem agresoru. Znao sam sigurno jedno, da će nam u jednom momentu nestati municije i da će to biti kraj. Taj ću dan posljednji put vidjeti i svoja dva dobra prijatelja – Admira Mujkića i Alena Begića.
Osim konstantnih napada, jak i strašan dojam na mene ostavila je pogibija porodice Salihbašić. Nakon što su više puta raketirali naše položaje, nakon što nas nisu uspjeli maknuti, iz aviona su bačene tzv. krmače, bombe teške između 250 i 750 kila.
Tog dana u kuću Hasana Salibašića sklonila se cijela njegova porodica spašavajući glave. No, aviobomba “krmača” direktno je pogodila njegovu kuću i ubila svih dvanaest članova porodice. Zajedno, u jednom trenutku, u neviđenom masakru, život su izgubili Hasan (52) i supruga Rahima (51), sin Bajro (27), kćerke Bahrija (23) i Advija (22), zet Dževad (29), snaha Azemina te petero unučadi, djece od jedne do osam godina: Amela (8), Damir (4), Lejla (4), Dinela (1) i Elvis (2).
Cijela porodica zatrta je u korijenu, nema više nikoga od potomaka da makar ruševine kuće ukloni, sve je zaraslo u korov.
Na momente sam, stojeći pred spomenikom, jasno mogao vidjeti šta se dešavalo tog posljednjeg dana apokalipse Dobošnice.
Od šest sati krenuli su jaki napadi, kako pješadijski, tako i artiljerijski. Nalazili smo se dva rova od željezničke stanice prema Rasjekama, ondje gdje su napadi bili najjači. Nakon što je uništena naša artiljerijska podrška na Carskoj Bašči, ostali smo sami.
Bilo je 230 pripadnika TO protiv 1.400 agresorskih vojnika skupljenih sa svih strana. Bili su tu i oni koji su prošli hrvatska ratišta i prekalili se u borbama. Sjećam se mirisa visoke trave koja se drobila pod nama dok smo vukli mrtva tijela saboraca iza rovova u kanal. Više niko nije dolazio ni po poginule ni po ranjene. Zaglušujuća buka granata parala je nebo nad nama, a zatim su, uz gromoglasne detonacije, padale po liniji odbrane i objektima iza nas. Na motorole i telefone niko se više nije javljao.
U jednom momentu do nas probijaju liniju i upadaju u tranšeju. Nastaje paklena bitka, prsa u prsa. Nisu odustajali. Nismo ni mi. Oni su išli na sve ili ništa, a mi više nismo imali šta izgubiti. Imao sam osjećaj da su u tom trenu svi osjećali da tu trebaju ostati zauvijek, tu, na tim grudobranima gdje se više nije branila samo Dobošnica nego Bosna i Hercegovina.
Nadljudskim naporima uspijevamo preuzeti izgubljeni rov i izvući nekoliko naših. Bili su to momci iz Živinica. Nažalost, dvojica od njih već su bili mrtvi, a treći pogođen s tri metka u prsa. Pokušavao je nešto kazati dok ga je Sabahudin umivao. Bio je to samrtni ropac; nerazumljivo mrmljanje pretvorilo se u grgljanje i roptanje dok je iz njegovih usta kuljala krv.
Više nismo osjećali strah, smrt ga je otjerala, ona je bila svuda oko nas. U tom momentu sjeo sam na zemlju. Nisam ništa osjećao, svaki mi je dio tijela trnuo – glava, ruke, noge, sve. Ja smrt takvu kavu sam je vidio sa svojih nepunih 18 godina nisam mogao prihvatiti, jednostavno nisam mogao. Htio sam da živim, da vidim opet meni drage ljude, nisam htio otići tek tako.
Ali tako to biva, ono što mi ne znamo jeste Allahov plan, on ga ima za svakoga od nas. Ma koliko mislimo da se borimo, da možemo nešto promijeniti, on je taj koji odlučuje. U tom sam se momentu sjetio riječi svog rahmetli djeda: “Ma šta da se desi, nikad im se ne predaji, ni slučajno. Uradi sve što možeš, al’ u ruke im živ ne idi.” Stisnuo sam svoj kalašnjikov garavim, prljavim rukama. Izvadio sam okvir i prebrojao metke – četiri. Izvadio sam taj s četiri metka i stavio u džep pantalona. Posljednji puni okvir stavio sam u pušku. Sabahudin i Began pucali su preko grudobrana. Čula se neka jaka vika. Zažmirio sam i pomolio se u sebi: “Allahu, milostivi, ako je ovo kraj, učini da bude brzo, učini da se ne patim, učini da me majka prepozna kad me vidi. Allahu milostivi.” Ustao sam i sasuo rafal iz kalašnjikova.
Desno od nas, njih najmanje pedeset gazilo je preko kanala ka tranšeji. Činilo se da ondje više niko ne daje otpor. Dolje na Rasjekama gorjelo je kao da se nebo otvorilo od grmljavine. Dim se uzdizao na sve strane, više se nije znalo gdje šta gori. Bila je to slika prave apokalipse.
U tom se momentu iza nas pojavio bos momak, u šorcu. “Momci”, povikao je, “momci, linija je pala davno, bježite, šta čekate ovdje?!” Mi smo razrogačenih očiju gledali u njega. Sabahudin prekinu šutnju: “Šta pukla, kada, gdje?” – Pukla je na Bulnoj brani, već davno, četnici su ušli u selo i pale kuće.”
Bio je to šok, iako smo očekivali da će se dogoditi, mi to, jednostavno, nismo mogli prihvatiti. Nas deveterica krenuli smo u izvlačenje. I uspjeli smo. U izvlačenju smo vidjeli strahote koje su četnici počinili. Ubijene civile ispred kuća, kuće koje gore, pobijenu stoku po avlijama i cesti. Bile su to dede i nane kod kojih smo prije dva dana pili kahvu i jeli vruću pogaču. Vidjeli smo rat u pravom njegovom obliku. Ja sam bio kao u nekom snu, ni nakon tri dana još nisam mogao vjerovati da se to dešava. Išao sam za vojnicima tegleći snajper koji sam našao na rovu jer je bilo municije za njega. Išao sam, a noge su mi tonule kao da hodam po spužvi, a ne po tvrdoj augustovskim suncem sprženoj zemlji. Tek što smo izašli na Kupusišta dočekali su nas naši vojnici.
Sitna augustovska kiša počela je najednom sipiti po nama. Sjeo sam jer nisam mogao dalje. Htio sam da zaplačem, da vrisnem, da jauknem koliko god snage imam, ali ni za to više nisam imao snage. Sva je Dobošnica bila u plamenu, obasjavala je nebeski svod iznad sebe. Ondje sada nije bilo ničega, ničeg osim smrti. Između nje bili su samo naša volja za životom i Allahova milost.
Iz razmišljanja me prenu govor koji je držala žena ispred spomenika. Trznuo sam se kao iz sna.
Taj smo dan bili tu i bit ćemo opet. Svake godine na datum kad je nad mojim sugrađanima počinjen zločin za koji nikad niko nije odgovarao.
Mi smo svjesni da na ovom dunjaluku nema pravde, ali mi ćemo je tražiti i ovdje i ondje gdje će svi biti pitani. Tražit ćemo je u ime svojih sugrađana koji su bez ikakvog razloga ubijeni, zaklani i sa stokom u bunar bacani. I opominjat ćemo. I nećemo zaboraviti. Nikad, nikad, do Sudnjeg dana, nikad dok i posljednji od nas ovom zemljom hodi.
Nećemo zaboraviti, a halaliti pravo nemamo. Neka je vječni rahmet šehidima Dobošnice, neka se nikad ne zaborave...
Isti dan poslije podne bilo smo na spomeniku šehidima u Modracu prisjećajući se njihove žrtve za slobodu. Njih osam položilo je svoje živote u odbrani Dobošnice, a njihova imena ostat će zauvijek zapisana kao posveta ljudskoj hrabrosti.
“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”
(Tekst je u printanom izdanju Stava objavljen u augustu 2020. godine)