Kao što i sam naslov teksta kaže, rokada na čelu Naše stranke u kojoj Predraga Kojovića zamjenjuje Edin Forto ne bi trebala donijeti ništa spektakularno u smislu nekog novog političkog kursa ili same političke prakse.
Politički projekt Naše stranke od svojih samih početaka drži kurs koji su mu zacrtali njegovi istinski osnivači i sponzori, pa je stoga teško očekivati da će perolahka kategorija političara kakav je Edin Forto uopće, a kamoli odlučno, kormilariti ovim političkim brodom na daljinsko upravljanje.
Uostalom, to nije činio ni Predrag Kojević, koji je, koliko se može čuti od insajdera u Našoj stranci, doslovno gigant političke misli za nemuštog Fortu. No ni Kojovićeve najveće i najkorisnije kvalitete nisu bile vezane za njega samoga koliko za njegov prijateljski, gotovo intimni, odnos s Elmedinom Dinom Konakovićem. Upravo je to razumijevanje između Kojovića i Konakovića ono što je održavalo koaliciju ove dvije stranke, čak i onda kada su zbog Konakovićevih nebrojenih gafova i proklizavanja u Našoj stranci morali gutati goleme žabe krastače.
Praksa kultiviranja personalnih veza i kontakata vrha Naše stranke s raznoraznim ambicioznim političarima kantonalnog i općinskog nivoa, čiji se neumjerena ambicioznost i manjak bilo kakvih principa uvijek mogu pokazati korisnim, vrlo je važan dio političke metodologije Naše stranke. Svjesni političke realnosti, pogotovo činjenice da nikada neće moći imati apsolutnu vlast, politika Naše stranke se od početka sastojala u tome da halapljivim partnerima i korisnim idiotima prepušta reflektore te kontrolu nad lukrativnim resursima pogodnim za korupciju, dok zauzvrat za sebe traži one sektore u vlasti iz kojih može djelovati u skladu sa svojom subverzivnom ideološkom platformom.
Edin Forto nema ovaj Kojovićev "koalicioni potencijal", nema temperament i karakter da bude "sjenka iza prijestola", nema kapaciteta da bude "siva eminencija" te očito je da ne podnosi što Konaković nad njim dominira u takvoj mjeri da ga otvoreno tretira kao ikebanu i još mu pride sasvim javno i jalijaški "prodaje cigle" političke vrste. Ako se na to doda Fortin manjak lične harizme, pokazana sklonost da odgađa s donošenjem odluka te javno demonstrira neodlučnost u kriznim situacijama, sasvim jasno da je Forto višestruko potkapaciran. Ipak i kao takav je neuporedivno bolje rješenje od karikaturalnog Srđana Mandića. Naravno, bolje rješenje za Našu stranku, za ovdašnju javnost bi i bolje i korisnije bilo da se Naša stranka što prije i bezbolnije ugasi.
Jer Naša stranka samo će nastaviti s onim što je i do sada radila. Priroda političke ideologije i prakse Naše stranke nije etička nego etnička, a cilj joj je promocija i zaštita nebošnjačkih etničkih interesa kroz atak na bošnjačke interese i to kroz pokušaj onesposobljavanja nacionalnog političkog djelovanja Bošnjaka, a zatim kroz političke i kulturološke zahvate nad bošnjačkom većinom. Ti zahvati tiču se prije svega pokušaja da se ponište politički i kulturološki efekti demografske dominacije bošnjačke većine u Bosni i Hercegovini. Vidjeli smo to u Sarajevu, a naročito u Mostaru, gdje je Naša Stranka poziciju gradonačlenika izručila u ruke HDZ-u. U tom kontekstu gotovo je nevažno ko je na čelu Naše stranke jer je to stranka na daljinsko upravljanje, a upravljač je van granica Bosni i Hercegovine, u rukama onih koji i jesu osmilili ovaj politički projekt. Forto će biti tek još jedna u nizu marioneta.
