IZRAZ "SVETI RAT" NIJE ISLAMSKI

Islam ne poznaje pojam "svetog rata". S ovim izražajnim dvojnikom pogrešno se prevodi višeznačenjski izraz džihad, vjerska dužnost za vanredna vremena. Leksički riječ džihad znači, ona dolazi iz arapskog jezika, da je potrebno uložiti vrhunski napor kako bi se postigao neki važan cilj, kao odbrana ugrožene vjerske zajednice, ili uspješno prebrodila neka teška povijesna kušnja.

Tačan prijevod ovog izraza je: trud, naglašeno zalaganje, odlučan prilazak cilju. Izraz je srodan s imenicom idžtihad iz islamske vjeronauke, kojom se označava intelektualni napor, kako bi se vjerska načela, po potrebi, uskladila sa životnom stvarnosti. Muhammed, a.s., je shvaćao džihad kao odrednicu osobne i skupne svijesti, koja se pojavljivala u trenutku kušnje ili nesavladive boli kao sredstvo pri skupljanju snage i polugu za spas. Džihadom ojačana svijest je prije svega imala biti budna u hrvanju sa staroarapskim kumirstvom, koje je ugrožavalo opstanak prve islamske zajednice. Tako je ideja džihada našla mjesto u islamu.

Pošto se on u ono vrijeme prije svega pojavljivao u vidu ratnog razračunavanja s neprijateljem, to se i danas još pod izrazom džihad shvaća rat. Ali islamska predaja nije ni takav jedan sudbonosni rat proglasila svetim. Istupanja iz ovog okvira mišljenja su novijeg datuma. Ona nisu u skladu s nepatvorenom naukom islama. Tako se pridjevna veza al-džihad al-mukaddas ("sveti džihad") pojavila po prvi puta, koliko znam, u jednoj deklaraciji Islamske konferencije u Džiddi godine 1981. Pridjev "sveti" uz riječ džihad, dodan po ljudskom nahođenju, dokazuje da joj "svetost" nije prirođena.

Ko određuje u vjerskom pogledu, šta je sveto? Ima mišljenja da razumijevanje "svetog" ne ovisi samo od teologije. Neki običaji i radnje su unutar religije dostigle takvo značenje, da se moraju smatrati svetim. To je i slučaj s džihadom. Ali ovo stanovište nije na islam primjenljivo. Šta treba držati kao sveto, određuju u islamu samo Kur'an i Sunnet, odnosno priznata tradicija. Uostalom treba se prisjetiti, da islam pojmovima "svet" i "svetost" barata vrlo štedljivo. Džihad spada u zbir islamskih životnih pravila. To je van pitanja. Dakle njegovo je mjesto u onom životnom sustavu, koji treba osigurati punu pokornost vjernika prema Bogu. Ova činjenica mu dodeljuje svojstvo pobožnog djela, ali ništa više.

Kao i sva ostala pobožna djela, i džihad mora imati čistu pobudu. Pohote za vlašću i ratnim plijenom, npr., se suprotstavljaju njegovoj suštini. Gledano teoretski, morao bi svaki džihad imati uzoran karakter. On bi trebao biti razumno zasnovan, izračunljiv i isplaniran.

Početna islamska zajednica nije bila spremna sklopiti dogovore s arapskim idolopoklonstvom (džahilijetom). Ovo držanje, kao i inače poneki drugi stavovi, bili su predodređeni biblijskim duhom. Muhammed, a.s., se ovom duhu rado povinjavao. Čvrsta linija, koje se drží židovska Biblija u odnosu prema mnogobošcima, je i u miroljubivom Evanđelju našla primjenu. Kako drugačije bi se mogli shvatiti iskazi poput ovih: "Moje neprijatelje, koji neće da vladam nad njima, dovedite ovamo i preda mnom ih smaknite!" (Lukino Evanđelje, 19:27); "Jer on (Isus) mora vladati, dok 'svi neprijatelji ne budu pod njegovom nogom'." (Korinćani, 15:25); "Nisam došao da donosim mir na Zemlji, niti sam došao da pravim red, nego donosim mač!" (Matijino Evanđelje, 10:34). Danas se postavlja pitanje, koliko su ove misli rukovodile držanjem Srpske pravoslavne crkve za vrijeme trajanja bosanskog genocida 1992.-1995. godine.

Apropos: mač! Islam je ozloglašen kao vjera, koja se širila "ognjem i mačem". Kovanica "mač islama" je udarna riječ (Sehlagwort) mnogih naših savremenika. Ovim povodom sam potražio u Kur'anu, kao najvažnijem i ni u kojem slučaju sumnjivom izvoru, osnovu ove predstave. Sablja se kaže na arapskom, a to je jezik Kur'ana, sajf ili, rjeđe, husam. Protivno očekivanju. međutim, ni jedna od ovih riječi se ne pojavljuje u njemu. Daljnje iznenađenje za čitaoce će biti, kad ustanovi, da po islamskoj etici spaljivanje živih stvorenja zaslužuje svaku osudu. Pobožni muslimani se ustručavaju i gamad usmrtiti spaljivanjem. Krilatica "oganj i mač islama" je očito vješto skovana propagandna kovanica. Svaka priča o tome je u najmanju ruku u svojoj vjerskoj postavljenosti pogrešna.

KUR'AN O RATU

O pitanju ubiti ili biti ubijen na Božijem putu se u Kur'anu ipak govori, i to više nego u grčkoj Bibliji ili Novom zavjetu. Ali svi iskazi ove vrste su po pravilu povezani s povijesnim razvojem prve zajednice. Navest ću središnja mjesta:... "Ne zadijevajte kavgu, jer Allah zaista ne voli napasnike. (2: 190.). Dopušteno je braniti se ljudima, stoji u suri 22., ajet 39., koji su napadnuti, zato što im se nasilje čini - a Allah je doista kadar, da ih pomogne - onima koji su ni krivi ni dužni iz domovine svoje prognani samo zato što su govorili: Gospodar naš je Allah!"

"I ubijajte ih, gdje god ih sretnete i progonite ih odande, odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Svetog hrama, dok vas oni ne napadnu. Ako pak bude napada, onda ih ubijajte! Neka takva bude kazna za nevjernike. A ako se prođu - onda Allah doista prašta i samilostan je. I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino ostaje protiv nasilnika.“ (2:191- 193.).

"A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce, žene i djecu, koji uzvikuju: 'Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici! Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!'" (4: 75.) Ovaj ajet odražava jasno socijalnu i čovjekoljubivu narav džihada.

Džihad se ne smije izopačiti u napad. Njegov cilj je, ukoliko se mora pojaviti u vidu rata, upravo da suzbije agresiju, tlačenje i nepravdu. Pa i pri takvom postupku moraju poduzete mjere biti primjerene neizbježnim nužnostima: "I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu!" ... (2: 190).

"Ne budi napadač", savjetovao je Muhammed, a.s., svoga zeta Aliju. "Prvo pozovi svog neprijatelja da vjeruje u pravog Boga. Ako pomoću tebe otpočne i samo jedan jedini novi život u vjeri, onda će ti to biti veće bogatstvo, nego da posjeduješ cijelo blago ovoga svijeta."

Madžid Khadduri sa Johns Hopkins Univerziteta u Njujorku ukazuje u svojoj knjizi War and Peace in Islam na činjenicu, da je islam napravio od naroda koji su ga prihvatili porodicu naroda, koji su stoljećima živjeli skladno. "Cilj džihada je, dakle", zaključuje stoga on, "mir na zemlji; to je njegov željeni učinak."

POŽELJNA IDEALNA POBUDA DŽIHADA

Bez sumnje bi džihad trebao u svojim pojavnim oblicima imati uzoritu i humanu pobudu. To ipak ne znači, da se s njim ne mogu počiniti nedozvoljene stvari. Svjedoci jednog takvog neodgovornog držanja prema džihadu smo u ovo naše vrijeme. Ali ni u dalekoj prošlosti nije uvijek džihad služio plemenitom cilju, sasvim neovisno o tome, da li je on sam po sebi mir ili njegova oprečnost: prevrat, borba, pa i rat. Džihad je, kao što smo vidjeli, po pravilu obrambeni rat, odnosno borba protiv napadača. Ali on ne smije služiti ni pod kojim okolnostima težnji za vlašću i nagomilavanju materijalnih dobara... "Vi želite dobra ovoga svijeta, a Allah želi (radi vas) onaj svijet"... (8: 67.). Držeći vanzemaljska očekivanja, koja prate džihad, i Muhammedov (a.s.), postupak protiv mušrika pred očima, većina starijih islamskih učenjaka zauzeli su stav da džihad spada u strateški nacrt pripremanja svijeta za islam. Kad je u Bizantu bio ubijen Muhammedov (a.s.), izaslanik, pisao je Pejgamber caru Herakliju:

"Predaj se Bogu, tj. prihvati islam. Ako to nećeš, onda plaćaj primjerenu dažbinu... Ako ti ni to ne bude pravo, onda ne zabranjuj svojim podanicima prihvaćanje islama ili njihovu spremnost za plaćanje zaštitnine."

Isti sadržaj po smislu susrećemo u stavci Kur'ana, koja glasi: "Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet i ne smatraju zabranjenim ono što su Bog i Njegov Poslanik zabranili, pa time ispadaju iz istinske vjere. Neka borba traje sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno." (9: 29.)

Bez obzira na to, što se ova uputa zbog sastava muslimanskog društva, u kojem je uvijek bilo mješovitih brakova sa židovskim i kršćanskim suprugama, ne može općenito odnositi na kršćane i židove, ona se nerijetko koristila kao izgovor za vojne pohode na kršćanske zemlje. Ti pohodi su naravno bili većinom izazvani čisto ovozemnim željama. Vjerski nedovoljno obrazovani vojnici nisu bili toga svjesni. Kur'anska smjernica ima uprkos njezina vojnog napona i jedan konstruktivan vid: ona nudi dva drukčija mirna riješenja, koja gledajući sa strane islama - imaju prednost nad ratom. Rat je zadnje traženo sredstvo. Prihvaćanjem jednog od ovih dvaju rješenja, postavljaju se granice samovoljnim postupcima možebitnog muslimanskog osvajača. Jedno od tih rješenja je prihvaćanje islama (makar samo po protivničkom vladaru), a drugo preuzimanje obaveze na davanje danka. Time je u stvari spriječeno veće zlo.

O vojnom pohodu u funkciji džihada ima također i drugih mišljenja. Pozivajući se na vjersku slobodu, koju objavljuje Kur'an (2: 256), odbacuju ga, jer svako vojno uplitanje ugrožava slobodu, Sufjan as-Savri, pobožni učenjak iz 8. stoljeća, te slobodoumna teološka škola mu'tezilija (8.-11. stoljeće). Ali i modernisti kova jednog Mahmuda Tahe, obješenog 1984., koji razlikuje dva sloja kur'anskih iskaza vanvremenske i one uvjetovane vremenom pripadaju skupini ljudi, koji ne uvažavaju džihad kao sredstvo širenja islama. Rešid Rida, umro 1935., učenik velikog reformatora Muhammeda Abduhua, umro 1905., dozvoljava džihad s oružjem u ruci samo onda, ako se mora braniti islamska vjera.

Pravnici i vjerski učenjaci (fukaha') shvaćaju pod džihadom naročito rat protiv onih, koji - izašli iz lagera islamskih protivnika - ugnjetavaju narod i stvaraju nered na zemlji. Sudjelovanje u jednom takvom ratu dijela zajednice oslobada dužnosti ostale članove. Sustegnu li se svi od učestvovanja u ovoj borbi, onda je cijela zajednica odgovorna, jer je vjerski i moralno zakazala. Jedna od pretpostavki militantnog džihada je, da ratni neprijatelj mora živjeti izvan daru'l-islama (islamske teritorije). Najbolji džihad je po riječima Muhammeda, uostalom, kazati tiraninu istinu u lice. Takav džihad je, takorekuć, kućni, dakle predodređen za slušanje unutar zajednice.

U pobožnim krugovima džihad je u vojnom smislu vrlo brzo izgubio svoju važnost. "Među sufijama i dervišima pojavila se tendencija, njeg pretvoriti u misao borbe protiv šejtana i vlastitog egoizma."

IZGRADNJA BOLJEG ČOVJEKA STOJI NA PRVOM MJESTU

U stvari Muhammed-pejgamber je u ovom smislu i shvaćao džihad. Takav osobni proces moralne obnove prozvao je "velikim džihadom", iako se izvodi u naizgled uskom okviru. Prema savremenom tumačenju džihad je borba zajednice za samoodržanje s jedne strane, a s druge strane nastojanje vjernika za integralnu i vjerski i etički besprijekornu ličnost. Ali džihad nije ni u jednom od ova dva vida izravna težnja miru. On je uvijek ovako ili onako proces i izazov. To ne znači, da islam kao njegov ishod nema osjećaja za mir. Naprotiv, njegova sklonost miru mu je, štaviše, "napisana na čehri": u samom njegovom imenu. U predanosti Bogu to znači islamskom življenju ostvaruje se mir (selam).

Po Kur'anu je osnova Muhammedova (a.s.), poslanstva Božija odredba, da njime ukaže milost svim ljudima. "Mi smo te poslali samo iz milosti prema svim svjetovima", stoji u 21. suri, ajet 105. U jednom drugom ajetu piše: ... "A Allah ne želi da ikome nepravdu učini." (3:108.). U islamskoj filozofiji kao i u tumačenju Kur'ana se mnogo raspravljalo o tome, šta se misli pod pojmom svjetovi. U svakom slučaju podrazumijeva se punina života, u koju su uključeni prije svega svi ljudi. Pod riječju svjetovi ne podrazumijevaju se samo kao što to neki prevodioci čine - ljudi; nego i životinjski, pa i materijalni i duhovni svijet. Time želim izbjeći neke, djelimično teško razumljive i zastarjele filozofske špekulacije. Slijedeći kur'ansku riječ ne može se ni u kojem slučaju kod džihada raditi o agresiji ili nepravdi i nasilju. Po Sajjidu Abu-l-A'la Mevdudi'u, duhovnom ocu modernog islamskog integralizma, džihad znači borbu, trud, napor do krajnje radne sposobnosti.

Najvažniji izvor za otvaranje stvarnog sadržajnog smisla džihada je Kur'an. U njemu se ovaj izraz najčešće u glagolskom obliku - pojavljuje 35 puta. Već u prvom vremenu islama, naime u mekanskim surama, je o džihadu riječ. Svakako u ovo vrijeme moralo se ustaliti stvarno značenje džihada. Uzme li se u obzir, da se zajednica u ovo vrijeme nalazila u krajnje slabašnom i ugroženom položaju, onda postaje jasno da se prvobitno pod džihadom nije mogao shvaćati rat. Tada uhodano leksikonsko značenje mora se, dakle, i danas uvažavati. Ono je: napor, nastojanje, podvrgnuće muci, zalaganje, ali i odlučno suprotstavljanje. Tako glasi jedno mekansko aje: "A onaj ko se bori, bori se samo za sebe, jer Allah sigurno može bez svih svjetova biti." (29: 6.), dok jedno drugo aje uz pomoć imperativa džahid poziva trpnom otporu: "Zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur'anom se svim silama protiv njih bori." (25:52)

Tek u Medini, gdje su se prije svega iseljeni drugovi Muhammeda (a.s.), morali potruditi da nađu nadomjestak izgubljenom zavičaju, mora se u izrazu džihad tražiti nova pojmljivost. Tada poželjni napor se mora poistovjećivati s krajnjom požrtvovanošću, koja je mogla značiti i spremnost na rat. Kur'anski ajeti, koji su u ovo vrijeme objavljeni zvuče djelimično drugačije nego prijašnje stavke te vrste. Tako se u njima govori o ljudima, koji traže olakšice za džihad. Ozbiljnost i čvrstina njihove vjere se stavlja u pitanje. Mekanski govor o džihadu slijedi izgradilačke i odgojne ciljeve; medinski, je pragmatičan, usklađen s osjetljivim dnevnim potrebama. Tako je primjerice ajet objavljen u Meki blag u izrazu: "One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo sigurno putevima koji Nama vode uputiti"... (29:69.)

Dok u ajetu objavljenom u Medini stoji: "O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi strog prema njima! Njihovo prebivalište biće džehennem, a užasno je to mjesto boravka!" (66:9.)

Bog ne dopušta ništa, što je štetno i ubitačno (7:28.); zato zabranjuje grijeh. Tako cilj džihada ne može biti prisiljavanje u vjeru. Propisi Kur'ana su jasni: "Nema prisile u vjeri"... (2:256.) "Pozivaj na put tvoga Gospodara mudrošću i lijepom riječju"...! (16:125.); ...mnogobožce izbjegavaj. Da Bog hoće, oni ne bi druge Njemu ravnim smatrali, a Mi tebe nismo njihovim čuvarom učinili... (6:106/7.)

VJERSKI MIR - PRETPOSTAVKA MEĐUNARODNOG MIRA

Kršćani, židovi i svi drugi, koji vjeruju u Boga, imaju na području islamske vlasti teološki i pravno osiguranu budućnost. Bilo kakav napad na njihov vjerski integritet, život, njihovu familiju ili imetak su po islamu opaka djela - grijeh - i kažnjavat će se kao povreda Božijeg zakona.

Islam priznaje u načelu božansko porijeklo židovstva i kršćanstva. Pa ipak on poziva židove i kršćane sebi. Šta ga nuka na to? O tome ću navesti mišljenje integralističkog učenjaka Ismaila Radži al-Farukia, svirepo ubijenog 1986. godine. Al-Faruki doslovno kaže, da islam ne pokušava odvratiti najstarije jednobošce od njihove vjere. Njemu je mnogo više stalo do toga da postigne dva posebna cilja: „Prvo da ih uvjeri, da je Muhammed, a.s., bio pristalica i zagovarač njihove vjere, i da je Kur'an potvrda ili kristalizacija iste vjere. Prema tome, ne treba njima novo vjerovanje, nego tek proširenje njihove vjerske tradicije, kako bi islamska Objava kao prirodni nastavak i najviša tačka židovsko-kršćanske predaje, bila u nju uključena. Iz islamskog vidokruga židovstvo i kršćanstvo nisu, općenito govoreći, u zabludi. Više je usko shvaćanje onaj činilac, koji ne da prostora islamu, kako bi se njegovim uplivom obnovila i ponovno potvrdila semitska vjera u njezinoj savršenoj čistoći. Cilj islamskog poziva židovima i kršćanima je da se oslobode onih sastojina vjere, koje odudaraju od srži semitske pobožnosti i koje su se kroz historiju, vanjske utjecaje, ljudske strasti i zaboravnost namnožile u objema abrahamskim (ibrahimovskim) vjerama. Pri tome se javlja islam sa stanovišta, koje je učvršćeno u židovstvu i kršćanstvu.“ Toliko o razumijevanju džihada u njegovu odnosu prema židovima i kršćanima.

Dok se muslimani kreću u okviru čisto vjerskog naučavanja, oni se običavaju držati vjerske snošljivosti. Ova snošljivost je bila u srednjem vijeku jedinstvena u svojoj vrsti. Opravdano je njom se ponositi. Ali primjerena ćudoredu i slobodarskom duhu našeg vremena, ona se čini tijesna i upućena na proširenje. Uvlačenjem politike u vjeru pomeo se i odnos muslimana prema snošljivosti. Organizirani kao politička snaga, oni imaju skoro isto tako malo obzira prema drugima kao i zapadnjaci starog kova. Svaka sila teži za proširenjem. Nađe li ona oko sebe prazninu, odmah pokušava prodrijeti u nju. Na taj način je došlo do prvog značajnog proširenja hilafeta umejjevićkih halifa. Tada su Arapi bili pozvani da posreduju oko poravnanja sporova: oni su došli i ostali. Korisnici sličnih sretnih slučajeva bili su i Osmanlije. Kur'an traži, da se čuva srčika sveopće Božije poruke koja prati čovječanstvo od pamtivijeka, pa izričito poziva miru i međunarodnoj solidarnosti. Među pedesetak izričaja u korist mira nalazimo i vrlo izravno sročeni mirovni zov: "O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim. On vam je, doista, otvoreni neprijatelj." (2:208.)

Ništa manje nego Zapadu potreban je islamskom svijetu danas mirovni pokret. Sve življe ukazuju muslimanski mislioci na duhovnu zaostalost muslimanskih naroda i na nužnost društvene i kulturne obnove. Ovoj nužnosti se može i pomoću džihada udovoljiti. Mirovno korištenje džihada je zov vremena. Krajnjim zalaganjem svih raspoloživih snaga se može popraviti ne samo društveno i kulturno stanje islamskog svijeta; pomoću mirovnog džihada mogla bi se postići prijeko potrebna promjena muslimanske duševnosti ili mentaliteta. Ovaj mentalitet, konzervativan i poticajno nepokretljiv, ne dopušta muslimanskim narodnim masama, da se otrgnu od uhodanog povijesnog puta i da stupe u utakmicu s naprednim narodima, mada je Kur'an jasan u svojoj mudrosti: "Bog neće izmijeniti situaciju jednog naroda, dok se on sam u sebi ne promijeni." (13:11.)

Oslanjajući se na Rešid Rida'ovo tumačenje Kur'ana, pokušao je 1960. godine dugogodišnji tuniski predsjednik Habib Bourgiba, da borbu protiv siromaštva i privredne i kulturne zaostalosti svog naroda uzdigne na stepen džihada. Pokušaj je propao, jer je čvrstina i ozbiljnost vjerskog držanja Bourgibe bila sumnjiva. Nepovjerenje je posebno bilo izbilo na javu, kad je svojeglavi predsjednik države pozivajući se na džihad proglasio Ramazan nepodnošljivim opterećenjem i mjesto njega tražio pojačan rad u privredi. Uistinu obavezivost džihada može poprimiti takvu snagu, da oslobađa od bogoštovnih poslova kao što su namaz, post i hadž.

U okviru džihada i jednog drugog s njim etimološki srodnog pojma, naime, idžtihada, tj. samostalnog iznalaženja prihvatljivog vjerskog rješenja, dadu se pitanja, koja obrađuje Kur'an, postaviti u savremeni kontekst i postići vjersko-pravne posljedice, koji osiguravaju stalan međuvjerski mir.

Zaista je već Muhammed-Pejgamber imao džihad u vidu i kao način popravljanja koliko osobnog toliko skupnog ponašanja. Takvu borbu za boljeg čovjeka nazivao je, kao što je već navedeno, "velikim džihadom".

Džihad je muslimanu i muslimanki jasna povremena obaveza. "Veoma važno je znati, a prije svega to javno priznavati", kaže Maxim Rodinson, "da se društva ne mogu sama promijeniti time, što bi se samo promijenila svijest, niti se mogu promijeniti po prohtjevu. Društvu, kao i prirodi, može se nešto narediti samo time, što mu se pokorava. Da bi se promijenilo društvo, mora se djelovati na društvene snage, koje ono nosi u sebi. Moraju se stvoriti ustanove, koje će dati moć nekim od ovih snaga. Treba se stvoriti prostor za novi način djelovanja i pri tome se povinuti pritiscima prirodnih i socijalnih datosti, kako bi se ove bolje savladale. Ostalo su šuplje riječi ili u najboljem slučaju lijepa literatura."

Bitna osobina džihada, čini mi se, mnogo obećava, naime, okolnost, da je on uvijek upućen na realnu prosudbu i da se teško može izroditi u razmahanost na djelu (akcionizam). Ova slijepa razmahanost se, nažalost, u današnjem islamskom svijetu raširila. U ovom smislu se isplati "svetoj borbi" u islamu pristupati s više ozbiljnosti i raditi na tome, da njezine pozitivne crte, prisutne u drugoj, mirnodopskoj varijanti, budu jače naglašene. To je bez sumnje u interesu muslimanskog vjernika i vjernice, ali i u interesu cijelog čovječanstva.

O AUTORU NA LINKU: DR. SMAIL BALIĆ