Odmah sam je prepoznao, premda je bila udaljena pedesetak metara od mene i okrenuta leđima. Koračala je teško, tromo, povremeno zastajkujući. Starica. Da, bila je to ona, J. B., moja nastavnica geografije iz osnovne škole. Sustigoh je i obazrivo priđoh.
– Dobro veče, gospođo J.
– Dobro veče – zbunjeno otpozdravi.
– Ne prepoznajete me?
– Iskreno, ne. A Vi ste?
– Prije svega, oprostite što Vam prilazim ovako, na ulici. Zovem se Sadik Ibrahimović i bio sam Vaš učenik u osnovnoj školi. Doduše, davno je to bilo, pa ne čudi što me se ne sjećate. Možda Vam pomogne ako Vas podsjetim da sam kod Vas uvijek imao peticu, a dobiti peticu od Vas nije bilo nimalo jednostavno.
– Ah, da! Sjećam se. Znao si sve rijeke i planine u Indiji, Kini i Japanu.
– I jezera, pustinje, klimatske i biotičke areale...
– Pa, da. Sadik. Visok, lijepih očiju, tih, šutljiv. Da, da, kod mene si zaista imao peticu. Pa kako si? Tu si? U Tuzli?
– Da, tu sam. Nego, bilo bi mi zadovoljstvo i čast popiti kahvu s Vama, naravno ako to želite i imate vremena.
– Pa sad... Znaš, upravo sam bila na kahvi s prijateljicom, ali kad smo se već ovako nenadano ugodno sreli, može, prihvatam također sa zadovoljstvom.
Čudesno je bila lijepa J. B. Dakako, bili smo zaljubljeni u nju, čak i neke djevojčice, a nastavnici su slinili kad bi s dnevnikom pod rukom pronijela hodnikom svoje graciozno tijelo, lijepu, poluoborenu glavu i dugu, crnu kosu koja je jedva primjetno poskakivala i rasipala se po ramenima. Kad bi pisala na tabli, izgledala je još ljepše, a nama bi ispadale olovke iz ruku, zurili bismo netremice u njeno savršeno obličje i... Ovdje bih se zaustavio.
Silno sam želio da me primijeti i da joj se dopadnem, pa sam kao mahnit učio geografiju iz svojih udžbenika, srednjoškolskih udžbenika moji sestara, očevih enciklopedija, atlasa, čak i iz topografskih karata...
Sve što znam o geografiji naučio sam u to vrijeme.
Sjedimo, pijemo kahvu, a J. me, što kurtoazno, što tipično ženski radoznalo, potanko propituje o mnogo čemu i pažljivo sluša.
Zatim, kad je valjda dobila željene informacije, a njena radoznalost splasnula, počinje pričati o svom životu, o tegobnim staračkim danima, usamljenosti, mizernoj penziji dostatnoj tek za plaćanje računa i kupovinu najnužnijih lijekova, nedavnoj smrti svog muža, sinu koji živi u Kanadi i godinama joj se ne javlja niti dolazi...
Slušam je, saosjećajno klimam glavom, ona nastavlja pričati, otvara druge teme, uglavnom teške i mračne i, odjednom, a, dakako, ničim to nisam pokazao, bi mi dosadno.
Kad sam u mislima odlutao daleko, sasređeno je gledao i slušao samo žubor njenih riječi, J. naglo prekida priču kojoj se kraj nije nazirao, s naporom ustaje, ispričava se i odlazi u toalet.
Ispod oka gledam uokolo.
Osim konobara, zabavljenog pranjem čaša, tu su još dva zaljubljena para – šapuću, smijulje se ne obraćaju pažnju na mene.
Naginjem se preko stola, otvaram J. torbu, stavljam nešto novaca unutra i zatvaram je.
– I tako... Mučilište, kažeš – reče nešto vedrija dok polahko sjeda za stol.
– Da, to je posljednje što sam objavio. Mada, katkad mi se učini da je naslov pregrub, pa čak i pretenciozan.
– Zašto? Upravo suprotno. Snažan je, ekspresivan, zorno i vjerno zrcali vrijeme beščašća u kojem jesmo. Uostalom, to je tvoje pravo, tvoja licencia poetica.
– Valjda je tako.
– Koliko ti je godina?
– Hoće li umjesto odgovora na Vaše pitanje biti dovoljno ako kažem da sam djed?
– Sad me nasmijavaš ovim vrludanjem! Da, hoće, naravno. Uzgred, kad sam vam predavala, bila sam tridesetak godina mlađa nego ti sad. Eto šta ti je život. Eh, hvala ti od srca na svemu, ali zaista bih morala poći. Hoćemo li?
– Da, naravno.
Nakratko zastajemo vani, razmjenjujemo učtivosti i lijepe želje. J. mi pruži ruku i, sasvim neočekivano, poljubi me u obraz.
– Da ste me ovako poljubili prije četrdeset pet godina... – zaustih nepromišljeno i postiđeno se ugrizoh za jezik.
– Znam, ali bio si dijete, Sadik. Doviđenja i svako dobro.
Ispratih je pogledom. Koračala je teško, tromo, povremeno zastajkujući. Starica.
Pođoh i ja, a primisao da je ovo, možda, naš posljednji susret dugo je odzvanjala duboko u meni.
Nadam se da griješim.
