Slučaj Sanje Vlaisavljević: Kako skupo naplatiti mržnju?

Kao savjetnica u jednom državnom ministarstvu, Sanja Vlaisavljević trebala bi znati baratati internetom. Ako ništa drugo, barem umjeti izvoditi one jednostavnije operacije koje nisu vezane za društvene mreže i razmjenu pusa i srca s negatoricom Genocida nad Bošnjacima Pejkom Medić. Međutim, čini se da ova vrsta rada vrhuški HDZ-a nije bila presudna kada je aminovala postavljanje nekadašnje “ekspertice za kulturu dijaloga” za savjetnicu Ankice Gudeljević u Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine. Da se Sanja Vlaisavljević zna služiti internetom, znala bi i to da je svega nekoliko klikova dijeli od saznanja ko je novinar Stava M. A., kako ona poruči u novoj hrakotini od kolumne objavljenoj na Hrvatskom medijskom servisu (HMS), ilegalni autor redova nazvanih Islamofobija Sanje Vlaisavljević u novoj fazi. No čini se da neupućena i informatički slabo potkovana Sanja Vlaisavljević nije čula šta predstavlja impresum. Ako ona nekim čudom ipak uspije otkriti ko je M. A. dok čita ove retke, obećavamo joj ručak u nekom sarajevskom ugostiteljskom objektu bez Arapa i njihove djece koja skaču po stolovima, a kasnije je vodimo i na kahvu/kafu/kavu u neki sarajevski kafić gdje se ne puše šiše i ispred kojeg nema migranata koji bacaju smeće. Kako se ne bi brinula, odvest ćemo je na neko ugodno mjesto daleko i od stomatoloških ordinacija u kojima dijaspora popravlja zube. Možda usput naletimo i na “pravog” Djeda Mraza. To joj jamči glavom i bradom M. A., višestruko nagrađivani debatant njenog Centra za kulturu dijaloga, i neko ko je, ako joj je drago čuti, završio Katolički školski centar “Sv. Josip” u Sarajevu. Ako, pak, ne uspije pronaći impresum, neka navrati do redakcije Stava gdje ćemo joj besplatno dati nekoliko lekcija iz korištenja interneta (ne samo Facebooka). Kada kliknemo na mitski impresum, tada ćemo Sanji Vlaisavljević slavodobitno reći: “Vidiš ga, lafice!” Trebalo bi joj udijeliti i intelektualnu sadaku u vidu nekoliko lekcija i iz medijske pismenosti u okviru kojih bi najvažniji nauk bio da je potpuno nepotrebno staviti puno ime i prezime na izvještavanje o već dobro poznatim pojavama, o nečemu što je svedeno na nivo saopćenja.

Islamofobičnom i šovinističkom divljanju Sanje Vlaisavljević kao spiritus movens poslužila je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, koja se, kako reče savjetnica “legitimne ministrice”, nije potrudila okititi grad u povodu božićnih i novogodišnjih praznika, ali i njen činjenično nesmotreni istup u kojem je navela da je nedavno ispisivanje prijetećih i uvredljivih poruka na vratima katoličke porodice nastanjene u Sarajevu moguća posljedica izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Da je ovaj njen istup bio nesmotren i, kao što se moglo pretpostaviti, ništa više od toga, najbolji je dokaz to što je kasnije obrazložila da nikada, nipošto i ničim nije željela da relativizira ovaj gnusni čin napada na dom sarajevske porodice, i to u periodu kada obilježavaju svoje najsvetije i najradosnije praznike. Zla namjera Sanje Vlaisavljević, kojoj je ishodište bilo predstavljanje Sarajeva kao apsolutno nemoguće sredine za život nebošnjaka, otišla je još dalje tvrdnjom da je riječ “Božić” izgnana iz našeg glavnog grada i da se umjesto nje od sada koristi termin “Kalendar”, što nema nikakve veze sa zdravim razumom i što je i nesmotrena gradonačelnica Benjamina Karić demantirala tako što je sama čestitala i katolički i pravoslavni Božić. Dakle, “Božić”, ne “Kalendar”. Čak je prisustvovala i prigodnim programima organiziranim u povodu ovih vjerskih blagdana koji su se obilježili, kako savjetnica HDZ-ove ministrice nazva Sarajevo, u “području džihada”. I to nije učinila “pod pritiskom”, kako je mantrala Sanja Vlaisavljević u skoro svakom od mnogobrojnih medijskih gostovanja koja je imala u proteklom periodu, iz prostog razloga što je “nezavisna intelektualka” u potpunosti nesposobna da na bilo koga utječe na taj način u glavnom gradu. Izražavamo opravdanu sumnju da gradonačelnica Benjamina Karić uopće nije znala ko je Sanja Vlaisavljević dok je nije prozvala u svojoj pisaniji koju neki imaju obraza zvati kolumnom.   

Potrudili bismo se da dokučimo razloge zašto Sanja Vlaisavljević ne zna koristiti računar, ali nam nije i neće biti jasno kako još nije naučila čitati s razumijevanjem. Ruku na srce, možda i jeste, ali se pravi da nije. U hrakotini od kolumne naslovljenoj Islamofobni udar na multikulturni duh Sarajeva ili “Zis, ali ti ne znaš kako oni tuku!” Sanja Vlaisavljević laže da je “mučki provokator iz sjene” M. A. u tekstu objavljenom na portalu Stava “usput rekao da u gradu i jeste takvo stanje da ‘sarajevske bandere nisu okićene svjetlucavim ukrasima’”. Da umije ili da želi kako treba pročitati, jasno bi joj bilo da je “fantomski” M. A. zapravo poručio kako je daleko svrsishodnije novac rezerviran za bilo kakve proslave staviti u kasu iz koje se uzimaju sredstva za liječenje bolesne djece, što je najavila gradonačelnica Benjamina Karić, a što Sanja Vlaisavljević zove, vjerovali ili ne, populizmom. Kako god Sarajevo bilo ukrašeno ovih dana, vjerovati je da se frustracija Sanje Vlaisavljević krije u tome što ipak više svjetluca od, recimo, jednog dijela Mostara, Širokog Brijega ili njoj omiljenih Gruda. Posavjetovali bismo NVO superstara da pita gospodu Marija Kordića, Miru Kraljevića i Ljubu Grizelja kako su sebi dopustili da jedno “netolerantno”, pa čak i “radikalno” i “ekstremističko” Sarajevo više bliješti i šljašti od mjesta u kojima je HDZ na vlasti. Sarajevo svjetluca za katolike i pravoslavce kojih u glavnom gradu nije malo, iako je još jednom slagala Sanja Vlaisavljević da je u svom tekstu za nju “nevidljivi” M. A. napisao suprotno, koji osjećaju Sarajevo svojim gradom i Bosnu i Hercegovinu svojom državom, a koji su za Sanju Vlaisavljević i njene mecene “poslušnici raspoređeni u građanskim strankama”. Oni nešto “nestašniji” bi iz njene etikete “poslušnici raspoređeni u građanskim strankama” mogli izvući zaključak, kada bi učitavali njene riječi i bili zlonamjerni poput nje, da bi Sanja Vlaisavljević bila najsretnija da su Bošnjaci neposredno prije i u toku rata teglili za rukav i molili one “legitimne Hrvate” i Srbe koji su napuštali grad, koji su bili za etnički čiste teritorije, da se vrate i čekaju pogodan trenutak za ostvarenje svojih političkih mokrih snova.

Samozvana ekspertica za kulturu dijaloga kojoj baš dijalog i ne ide od ruke tvrdi i to da niko ne može osporiti da su u toku agresije na suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu postojale “postrojbe državne armije koje su jutra u ratnom bh. vihoru počinjale s vjerskim pokličima” i da “takve aktivnosti odgovaraju definiciji riječi ‘džihad’”. Iz ovoga se da zaključiti da Sanji Vlaisavljević smetaju “vjerski pokliči” muslimana, pripadnika, kako je lijepo istakla, državne armije, ali joj ne smetaju vjerski pokliči postrojbi paravojnih formacija, čiji zastavnici 27 godina od okončanja agresije i ne misle na pokajanje. Štaviše, spremni su činiti isto kao i 1990-ih samo da im se pruži prilika. Primjerice, Sanja Vlaisavljević, kada govori o vjerskim pokličima, ne spominje, kada bismo bili cinici, rekli bismo slučajno, osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, koji je, krajnje blasfemično, “dva puta u ćeliji vidio Isusa Krista” i za kojeg su govorili da je “osuđen od svijeta, a oslobođen za Isusa Krista”. Dario Kordić, monstrum koji je ubio Ahmiće, nije skidao križ s vrata dok je skupa sa svojim ruljom sijao smrt u ovom mjestu u općini Vitez, u kojem su tada zvjerski ubijene i 32 žene i 11 djece. Sanja Vlaisavljević ne spominje ni “mučenika” Slobodana Praljka, pripadnika šestorke osuđene za udruženi zločinački poduhvat protjerivanja i ubijanja Bošnjaka. Ona, vrijeđajući inteligenciju i sebi i drugima, u svojoj hrakotini od kolumne objavljenoj na HMS-u 27. decembra ističe da je željela samo uputiti kritiku gradonačelnici Benjamini Karić zbog manjka lampica i ukrasnih kuglica u Sarajevu, a zaboravlja da je, opet ćemo cinično, u tu priču sasvim slučajno udrobila i konstataciju da Zoran Milanović ne širi netrpeljivost, da su “lažni” Hrvati članovi građanskih stranaka, a usput je prokomentirala i Mušana Topalovića Cacu i zločine njegovih odmetnika na Kazanima. Inače, slabo je vidljiva granica koja dijeli ukrasne kuglice i Mušana Topalovića Cacu.

Na samom kraju, red je odgovoriti Sanji Vlaisavljević i na pitanje “odakle toliki resantiman prema tek jednoj ženi”. Sanja Vlaisavljević nije “tek jedna žena”, nije “kritički misleća osoba” niti neko “ko poziva na debatu”, već državnim novcem plaćeni islamofob i šovinista koji na najbljutaviji način, braneći se floskulama o slobodi govora, pozivanju na feminizam i mahanjem priznanjima koje je, kako kaže, proteklih godina dobila od muslimanskih vjernika, zastupa interese onih koji rade na podjeli države te konstantno soli rane onih koji su preživjeli najdužu opsadu u modernoj historiji. Mada, donekle su i razumljivi njeni postupci. Nakon što je posisala sve grantove, Sanja Vlaisavljević prometnula se u ugroženu manjinu, što je u ovom momentu itekako isplativo biti. Iako ga svim silama nastoji predstaviti netolerantnim i mrzilačkim, činjenica je da je Sarajevo jedan od rijetkih gradova na globalnom nivou koji mazohistički dopušta da ga skupa s njegovim stanovništvom možete bezgranično pljuvati i opet u njemu nesmetano živjeti i raditi. Sarajevo je toliko tolerantno da možete dovesti i ekipu gebelsovskog RTRS-a u njegovo srce, na Marijin Dvor, s ciljem snimanja priloga o nemogućem suživotu u gradu na Miljacki, i tako se još i pomokriti po njemu.

Valja podsjetiti da je Sanja Vlaisavljević neko ko se nakon imenovanja Tvrtka Milovića, pasioniranog kiseljačkog megafona govora mržnje, na poziciju direktora dokumentarnog programa BHT-a, zaletjela relativizirati i amortizirati njegov brutalni govor mržnje služeći se demagogijom i zamjenom teza. Za nju nije bilo sporno Milovićevo ismijavanje i problematizacija broja ubijene djece Sarajeva, to je za savjetnicu Ankice Gudeljević tek “puko navođenje”, te mu se ona čak i indirektno pridružila u tvrdnji da je riječ o napuhanim brojkama. Slično je branila još jednog mrzitelja – Ivana Šušnjara. Ne treba zaboraviti ni to da je ona jedne prilike na opasku kako je Dragan Čović tokom rata koristio bespravno zatočene bošnjačke logoraše u Heliodromu kao robovsku radnu snagu odlučila replicirati “humorom” kako je “bolje što ih je Čović izvodio iz logora na prisilni robovski rad nego da ih je uvodio u logor”.

Uzevši sve navedeno u obzir, jasno je da Sarajke i Sarajlije Sanji Vlaisavljević ne zamjeraju što je ona “promijenila pejzaž” i odlučila jesti u objektu koji je na nepostojećem “spisku restorana u kojim se ne smije objedovati”, već je to bio još jedan krik onih koji još uvijek osjećaju posljedice rata da Sanja Vlaisavljević napokon prestane s provokacijama. Hrakotina od kolumne o lampicama i ukrasnim kuglicama također nije objavljena što esteti Sanji Vlaisavljević zaista nedostaju božićni i novogodišnji ukrasi, već da bi poziciju “nacionalne legitimnosti” još jednom dokazala svojim sponzorima.

Nakon svih nabrojanih morbidnosti, Sanja Vlaisavljević ima obraza pitati “odakle ovakav resantiman prema jednoj kritički mislećoj ženi koja poziva na debatu i koja čak ima i priznanja od muslimanskih vjernika”. I to pita s HMS-a i Poskoka. To je isto kao da neko sa stranica Völkischer Beobachtera kuka kako je neopravdano napadnut s “jevrejskog prostora”. No tužno je što su toj istoj Sanji Vlaisavljević ovih dana i drugi mediji dali prostor za nastavak pljuvanja i mokrenja po Sarajevu i Sarajlijama, poput sarajevske Face TV, koja je u debati “lice u lice” sa skroz izgubljenim Draganom Stevanovićem pokazala svu raskoš laži, spinova, skretanja s teme, ali i profinjenog vrijeđanja sagovornika. Naime, Sanja Vlaisavljević, koja ne zna šta je impresum, rugala se Draganu Stevanoviću što ne zna izgovoriti naziv internetske tražilice Google. Kako bi ona sama rekla: “Božanstveno!”