Jedan od najtežih zločina tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu srpske su snage počinile u Biljanima 10. jula 1992, kada su pobili 256 stanovnika tog mjesta. Samo su rijetki preživjeli, a kada su pred kraj Agresije snage Armije RBiH oslobodile Ključ i okolinu, otkrivene su masovne grobnice na Laništu. U grobnici na Laništu tada je otkriveno tijelo četveromjesečne bebe Amile Džaferagić, koja je u jami umrla stežući flašicu za mlijeko, u zagrljaju ubijene majke. Uz nju je bio i njen četverogodišnji brat. Oboje djece ubijeno je metkom u glavu.

SDS BiH je početkom 1991. godine, po uzoru na takozvane srpske oblasti u Hrvatskoj, počeo s pripremama i realizacijom programa regionalizacije, što je bio konačni cilj provođenja Strateškog plana. Glavni zadatak SDS-a bio je stvoriti regije i oblasti pod kontrolom Srba na način da mjesta i općine u kojima su živjeli Srbi poveže u regije i oblasti. Cilj osnivanja paralelnih organe vlasti bio je da se ti prostori izdvoje kao posebne političke cjeline koje nisu pod kontrolom legalnih i legitimnih organa vlasti SR BiH. Ovim činom SDS je otpočeo s procesom stvaranja etničkih ekskluziviteta, odnosno etnički čiste srpske države, piše Mujo Begić u svom radu Genocid u Ključu.

Inicijativa za osnivanje zajednice općina stranačku podršku dobila je na sastanku Regionalnog odbora SDS-a održanom 7. aprila 1991. godine, čime je zvanično otpočelo osnivanje Zajednice opština Bosanske krajine (ZOBK). Ova odluka Regionalnog odbora SDS-a bila je osnova da već 10. aprila 1991. godine skupštine opština s većinom srpskog stanovništva (Čelinac, Srbac, Ključ, Titov Drvar i Bosanski Petrovac) glasaju za priključenje još nepostojećoj ZOBK-u. Ostale općine sa srpskom većinom (Bosanska Gradiška, Bosansko Grahovo, Bosanska Dubica, Laktaši, Prnjavor, Glamoč i Skender-Vakuf) priključuju se 11. i 12. aprila 1991. godine.

Osnivačkom skupštinom od 25. aprila 1991. godine osnovana je ZOBK, a 14 općina je dalo saglasnost za priključenje zajednici. Za predsjednika Skupštine ZOBK-a izabran je Vojo Kuprešanin, dok je za prvog potpredsjednika izabran Radoslav Brđanin, a za drugog potpredsjednika Dragan Knežević. U svim općinama koje su dale saglasnost na osnivanje ZOBK-a na vlasti je bila SDS i Srbi su činili apsolutno većinsko stanovništvo prema rezultatima popisa iz 1991. godine. Nakon osnivanja ZOBK-a, i u drugim dijelovima počinje teći formiranje ovih neustavnih kategorija. Skupština ZOBK-a se na svojoj 7. sjednici, održanoj 16. septembra 1991. godine, transformisala u Autonomnu regiju Krajina (ARK).

Skupština takozvane Srpske Republike BiH je na svojoj drugoj sjednici 21. novembra 1991. godine verifikovala osnivanje ARK-a i još četiri srpske autonomne oblasti. Dana 9. januara 1992. godine proglašena je “Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine”, koju su činile takozvane srpske autonomne regije i oblasti, uključujući ARK-a. Ovim činom ARK-a i druge četiri srpske autonomne oblasti postale su sastavni dijelovi Srpske Republike BiH.

Uspostavom ARK-a SDS imala je primarni cilj uspostavu etnički čistog prostora na prostoru Bosanske krajine i njeno povezivanje s ostalim “srpskim” prostorima u zajedničku državu. Čelnici ARK-a su bili nosioci politike koja je rezultirala genocidom i masovnim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Zbog zločina koji su počinjeni na području Bosanske krajine, kao jedan od čelnih funkcionera pravomoćno je pred MKSJ osuđen Radoslav Brđanin, dok je protiv Stojana Župljanina postupak pred MKSJ u toku.

Osnivanjem srpskih regija i oblasti u BiH u jesen 1991. godine nametnula se potreba za formiranjem operativnih tijela koja će provoditi odluke koje su donosile skupštine tih regionalnih zajednica. Prvi regionalni krizni štab ARK-a osnovan je u tajnosti 22. januara 1992. godine, a osnivanje je formalizirano 5. maja 1992. godine.

Krizni štab ARK-a imao je 17 članova, a Radoslav Brđanin je izabran za predsjednika. Odlukom Izvršnog vijeća ARK-a od 5. maja 1992. godine imenovan je “Ratni štab Autonomne regije Krajina, koji su sačinjavali Radoslav Brđanin (predsjednik); potpukovnik Milorad Sajić (potpredsjednik); Vojo Kuprešanin, Nikola Erceg, Predrag Radić, dr. Radislav Vukić, dr. Milovan Milanović, general Momir Talić, major Zoran Jokić, Stojan Župljanin, dr. Rajko Kuzmanović, Milan Puvačić, Jovo Rosić, Slobodan Dubočanin, Nenad Stevandić, Đuro Bulić, Nedeljko Kesić.

Stojan Župljanin bio je načelnik banjalučkog CSB-a; Rajko Kuzmanović je bio rektor Univerziteta u Banjoj Luci; zamijenio ga je Dragoljub Mirjanić, kasnije je imenovan za vršioca dužnosti rektora Univerziteta u Banjoj Luci. Milan Puvačić je bio javni tužilac u Banjoj Luci, a Jovo Rosić je bio predsjednik suda u Banjoj Luci, Nenad Stevandić je bio načelnik Srpskih odbrambenih snaga (SOS). Danas je predsjednik narodne Skupštine Rs.

Krizni štab ARK-a, a kasnije Ratno predsjedništvo ARK-a, bio je najviši organ vlasti u ARK-u, s de facto nadležnošću nad općinama, policijom i velikim utjecajem nad vojskom i srpskim paravojnim grupama. Uputstva i smjernice za rad Krizni štab ARK-a dobivao je od Srpske Republike BiH i SDS-a BiH. Izvršni odbor SDS-a postavio je Radislava Vukića za koordinatora ARK-a. Krizni štab ARK-a direktno je rukovodio policijskim snagama i imao de facto nadležnosti, Stojan Župljanin, načelnik CSB-a, bio je član Kriznog štaba ARK-a. Na vojnom planu saradnja između srpskih vojnih jedinica i Kriznog štaba ARK-a bila je svakodnevna.

Kada je Ključ u pitanju, odmah nakon donošenja Odluke o pripajanju ARK-u mijenja se naziv općine i dodaje se prefiks “srpska” i tako Ključ postaje Srpska opština Ključ. Istovremeno je na zgradi općine promijenjen natpis, zastava i druga obilježja. Od 16. januara 1992. godine počinje blokada i ograničavanje kretanja u Ključu. U okolini grada na svim važnijim položajima i pravcima pripadnici 6. sanske brigade zauzimaju položaje i tako se Ključ našao u okruženju.

Ono što je bilo namijenjeno Bošnjacima i Hrvatima Ključa i mjesta oko tog grada urađeno je po scenariju kakav je proveden u brojnim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Zatvaranje, pretresi, otpuštanja s posla, pljačka, potraga za naoružanjem, zabrana izlaska iz kuća bili su samo uvod u masovna ubistva, logore, protjerivanja i masovne grobnice, Ključ i sva mjesta oko njega, poput Sanice, Prhova ili Velagića, krvavo su etnički očišćena, ali najveći zločin počinjen je u Biljanima, selu u kojem je ubijeno, ovisno o izvorima i podacima, između 206 i 256 Bošnjaka. I njihova su tijela bačena u dvije masovne grobnice Lanište.

U presudama bivšim policijskim funkcionerima Republike srpske Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, ali i Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike srpske, stoji da su srpska vojska i Beli orlovi pretražili krajem maja 1992. godine Biljane u potrazi za oružjem, ali da ono – prilikom tog pretresa – nije pronađeno, kao i da je selo pretraživano krajem juna iste godine, objavio je BIRN.

U nekoliko haških dokumenata, na kojima se zasnivaju neke od pet presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a koje je analizirao BIRN, navedeno je da su jedinice 17. lake pješadijske brigade VRS-a iz Ključa, kao i pripadnici Stanice milicije iz Sanice, učestvovali u “blokadi, pretresu i čišćenju terena u Biljanima”, dok preživjeli iz ovog mjesta pričaju da su okosnicu činile 17. brigada iz Ključa, Sanački bataljon i njegova Treća četa, te rezervni i civilni sastav policije iz Sanice.

Prema “naređenju za dalja dejstva” od 9. jula 1992, koje je potpisao Drago Samardžija, Drugom bataljonu 17. lake pješadijske brigade, ojačanim izviđačkim vodom, odjeljenjem Vojne policije i vodom milicije  dat je zadatak da izvrši blokadu, pretres i čišćenje terena u rejonima Donji Biljani, Domazeti, Botonjići, Jabukovac, Osmanovići i Brkići.

Mjesna zajednica Biljani nalazi se sjeverozapadno od Ključa na putu Ključ – Sanica i udaljena je 14 kilometara od centra grada. U njenom su sastavu zaseoci Domazeti, Mešani, Ćehići, Džaferagići, Osmanovići, Brkići, Jabukovac, Polje, Balagića Brdo i Botonjići. Zločin u Biljanima nad 256 bošnjačkih civila počinili su pripadnici srpske vojske i policije 1992. godine, a najveći broj ubijen je 10. jula 1992. godine.

Pripreme za napad na Biljane vršene su na osnovu naređenja komandanta 17. lpbr. Ključ strogo pov. 03-135 od 9. 7. 1992. godine, a zadatak za napad dobio je Sanički bataljon, rezervni i aktivni policajci Odjeljenja policije iz Sanice, kojima je bio komandir Milan Tomić, i pripadnicima Odjeljenja vojne policije.

Grupa muškaraca koja je autobusima odvezena iz Biljana dovedena je na lokalitet Lanište, gdje su ubijeni. Dokaz o ubistvima na ovom lokalitetu su tragovi (ostaci puščanih zrna) na okolnom drveću uz jamu u koju su nakon toga bačeni. Do sada su na lokalitetima masovnih grobnica Lanište I, Crvena zemlja I i II, te grobnici Biljani ekshumirani posmrtni ostaci Bošnjaka iz Donjih Biljana, Brkića, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Čehića, Mešana i Jabukovaca, Botonjića.

Samo 10. jula 1992. godine ubijeno je više od 200 Bošnjaka. Napad i izvještaj o izvršenom napadu na Biljane najbolje su opisani u Naređenju za daljnja dejstva komande 17. lpbr. Ključ strogo pov. broj: 03-135 od 9. 7. 1992. godine, koju je potpisao komandant potpukovnik Drago Samardžija s naznakom „vojna tajna strogo povjerljivo“ i Službena zabilješka komandira Stanica rezervne milicije (SRM) Sanica od 10. jula 1992. godine, u kojima se opisuju aktivnosti u akciji čišćenja u rejonima D. Biljani, Domazeti, Botonjići, Jabukovac, Brkići. Snage, sredstva i obim ove akcije u kojima su učestvovale tri čete Saničkog bataljona, civilna i vojna policija i druge formacije u okviru 17. lpbr. ukazuje da su unaprijed planirana ubijanja Bošnjaka Biljana.

Posmrtni ostaci 188 ubijenih civila pronađeni su u rejonu Laništa u jami Lanište, dubokoj više od 20 metara. Najmlađa žrtva bila je Amila Džaferagić, četveromjesečna beba koja je iz jame Lanište ekshumirana zajedno s majkom. Uz Amilu, tokom ekshumacije pronađena je dječija duda. Prilikom obdukcije posmrtnih ostataka utvrđeno je da je Amila ubijena pucanjem u glavu. Nakon izvršenja ovog strašnog zločina u Biljanima naređeno je prikrivanje zločina na način da su žrtve bacane u masovne grobnice. Posmrtni ostaci bacani su u prirodnu jamu koja je nakon toga potpuno zatrpana. Prikupljanje tijela ubijenih Bošnjaka počelo je već u poslijepodnevnim satima. Uz pomoć bagera vojnici tzv. VRS su tijela sakupljali i tovarili u kamione.

Pripadnici 17. lpbr. Ključ i policijske snage sve stanovništvo iz naselja Biljani nasilno su istjerali iz svojih kuća, opljačkana im je sva imovina. Sve kuće su spaljene, opljačkane ili devastirane. Uništene su sve džamije. Veliki broj muškaraca je nezakonito lišen slobode i zatvaran u logore.

Na prostoru općine Ključ do sada je ekshumirano deset masovnih grobnica, a posmrtni ostaci ubijenih pronađeni su i u masovnim grobnicama na području drugih općina. Ubijeni Ključani bacani su u jame duboke desetine metara. Najveća masovna grobnica je Lanište I, u kojoj je nađeno 188 posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka. Iz 13 masovnih grobnica ekshumirano je 406 nestalih osoba iz općine Ključ. Najveći broj ubijenih pronađen je i ekshumiran iz masovnih grobnica-jama dubokih više desetina metara. Ukupan broj identifikovanih iz masovnih grobnica jeste 390, rezultati su istraživanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

U masovnim grobnicama pronađeni su posmrtni ostaci ubijenih žena, djece, staraca. Velik broj ubijenih je pronađen u zajedničkim i pojedinačnim grobnicama, u skoro svim mjestima gdje su živjeli Bošnjaci. Karakteristika zločina počinjenih u Ključu ogleda se u pokušajima prikrivanja tragova zločina bacanjem u jame. Tako su masovnu grobnicu Lanište I zločinci u potpunosti zatrpali zemljom i smećem, a bila je duboka nekoliko desetaka metara.

Masovna grobnica Lanište I nalazila se na lokalitetu planinskog prevoja Lanište. Od Ključa je udaljena 13 kilometara zapadno, a oko dva kilometra od magistralnog puta Bihać – Jajce. Masovna grobnica je bila prirodna jama dubine oko 25 metara i nalazila se u neposrednoj blizini kasarne inžinjerijskog puka 2. krajiškog korpusa VRS. Prema raspoloživim informacijama, ta je jedinica učestvovala u prikrivanju posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka iz Ključa, grobnica je potpuno zatrpana zemljom, što je zahtijevalo angažovanje većeg broja kamiona i druge mehanizacije, a čime je raspolagala ova jedinica. Masovna grobnica Lanište I otkrivena je polovinom 1996. godine. Ekshumacija je počela 4. oktobra 1996. godine, a trajala je do 15. novembra 1996. godine.

Posmrtni ostaci žrtava pronađeni su u više slojeva. Prva tijela ubijenih pronađena su na dubini od 11,60 metara i radilo se o muškarcima iz Biljana koji su autobusima odvezeni prema logoru Manjača. Pretpostavlja se da su vraćeni i ubijeni nad samom jamom, o čemu svjedoče brojne čahure pronađene nad samom jamom, a koje pripadaju oružju kalibra kojim su žrtve ubijene. Posmrtni ostaci 118 žrtava koji su ubijeni u Biljanima (ispred zgrade osnovne škole), a potom prevezeni u jamu na Laništu, pronađeni su na većoj dubini, što ukazuje na to da su ove žrtve prve dovezene i bačene u ovu masovnu grobnicu.

Ekshumacija i identifikacija je bila izuzetno teška i složena, jer se radilo o jami i najveći broj tijela je bio u fazi raspadanja. Obdukcija i identifikacija posmrtnih ostataka rađena je u prostorijama fiskulturne sale Srednjoškolskog centra u Ključu. U masovnoj grobnici Lanište I pronađeni su posmrtni ostaci bebe Amile Džaferagić, koja je imala četiri mjeseca i 10 dana kada je ubijena, njenog brata Almira starog četiri godine i 16 dana. Ubijeni su i starci Abid Omanović Abid (85 godina) i Mehmed Džaferagić Mehmed (78 godina).

U masovnoj grobnici pronađeni su posmrtni ostaci četiri ženske osobe, a ostalo su muškarci. Prosjek godina starosti ubijenih je 43,5 godina. Od 188 ekshumiranih, identifikovane su 183 osobe. Najveći broj identifikovanih izvršen je prepoznavanjem od porodica. Žrtve zločina srpskih paravojnih jedinica sahranjene su na šehidskom mezarju u Biljanima, na mjestu gdje je većina žrtava i ubijena, kod osnovne škole u Biljanima.

Masovna grobnica Lanište II pronađena je na lokalitetu poznatijem kao Babina dolina, koja je od prevoja Lanište udaljena oko 2,7 kilometara krajem 1995. godine. Nalazi se nasuprot masovnoj grobnici Lanište I, jedna od druge su udaljene oko dva kilometra zračne linije. To je prirodna dolina prečnika oko 15 metara u koju su bačeni posmrtni ostaci ubijenih, a kasnije zatrpani slojem zemlje. Posmrtni ostaci su bili nabacani i prekriveni najlonom. U masovnoj grobnici pronađene su dvije najlonske vrećice koje su bile podvezane s kanapom u kojima su pronađene lobanje, što navodi na zaključak da su žrtve zločina zaklane, a njihove glave stavljene u najlonske vrećice.

Ekshumacija je trajala od petog do sedmog oktobra 1996. godine. Iz grobnice su ekshumirani posmrtni ostaci 77 Bošnjaka iz sela Velagići, Krasulje i Kamičak (općina Ključ) koji su ubijeni 1. juna 1992. godine ispred osnovne škole u Velagićima. Pobijeni su nakon što su svi muškarci iz zaselaka Vojići, Hasići, Nezići, Hadžići i drugih naselja sela Velagići pozvani da dođu na policijski punkt u Velagićima. Onima koji su se odazvali pozivu vojni policajci su oduzimali lične stvari i utjerali ih u prostore stare škole, da bi ih u kasnim večernjim satima istjerali napolje i strijeljali. Nekoliko Bošnjaka je preživjelo strijeljanje. Ranjenici koji su ležali pred školom ubijeni su pucanjem u glavu. Drugi dan su tijela utovarena u kamione i odvezena na lokaciju Babine doline, gdje su zatrpana.

Prilikom ekshumacije u grobnici je pronađena metalna štanga za vuču motornih vozila i tri metalne kante zapremine 20 litara. Pronađena je i lična karta na ime Hasana Zukića, čahure i zrna od različitih kalibara puščane i pištoljske municije.

Do sada je za ubistva u Biljanima pred domaćim sudovima na sedam godina zatvora osuđena samo jedna osoba, dvije osobe su oslobođene odgovornosti, a jedna osoba je, nakon optuženja, preminula. “Pucali su u svoje znanje, u svoje mozgove i iz mog uma i mog srca nikada neće biti izbrisano to da je Marko Samardžija dozvolio da se to desi ne samo mome djetetu nego svim učenicima kojima je on godinama bio nastavnik”, kazala je 2006. godine pred Sudom Bosne i Hercegovine na suđenju Marku Samardžiji svjedokinja Magbula Mešanović. Njoj su 10. jula Dragan Lučić, Dane Babić i izvjesni Kovačević iz kuće izveli muža i sina koji se nikada nisu vratili. O Samardžiji, nastavniku koji je pobio svoje učenike, svjedočila je i Subhija Domazet. “Poznajem Samardžiju. On je sve svoje đake poubijao.”

Na suđenju Samardžiji je svjedočio i Šemso Džaferagić, otac Amile i Almira Džaferagića. Desetog jula 1992. u Biljanima su mu srpske vojno-policijske snage pobile suprugu, dvoje djece, oca, brata, sestru i njenu kćerku. Njihova su tijela pronađena u masovnoj grobnici Lanište. “Moje dijete bilo je zamotano u dekicu i ukopano pored starijeg čovjeka. Od tada ljudske umove ne volim, više volim životinje nego ljude”, kazao je na suđenju Šemso Džaferagić, koji je bio zatočen u školi u Biljanima.

Prema izvještajima BIRN-a, Marko Samardžija je proglašen krivim u svojstvu komandira Treće čete Saničkog bataljona u 17. lakoj pješadijskoj brigadi da je, sa svojim podređenim vojnicima, do škole u Biljanima sproveo grupu bošnjačkih civila gdje su predati “njemu nepoznatom policijskom vodniku, nakon čega su zatvoreni u prostorije škole”.

Državno tužilaštvo je kasnije optužilo nedostupnog Dragu Samardžiju, bivšeg komandanta 17. lake pješadijske brigade, za zločin protiv čovječnosti na području Ključa, između ostalog i za napad na Biljane, ali postupak protiv njega nikada nije počeo i on je 2021. preminuo u Srbiji.