Noć. Sehursko vrijeme. Drugi dan mubarek ramazana. Gledam u jednu od njegovih rijetkih fotografija. Nije se volio slikati, rekao mi je to jednom. Nenadano sam naišao na nju, na fotografiju, tražeći na polici s knjigama i časopisima nešto sasvim drugo. Poklonio mi ju je davno, sredinom osamdesetih godina, za jednog od naših posljednjih susreta u njegovoj skromnoj kući na brežuljku ponad Džindijske džamije. Na fotografiji je u šezdesetim godinama, baš kao i ja sada. Pogled mu je "slomljen", a takav pogled, pisao sam o tome, imaju dvije vrste ljudi: duhovno ispunjeni i emotivno prazni. On nije bio emotivno prazan. Bio je derviš, nakšibendija, tih, samozatajan, nenametljiv, zapravo, gotovo neprimjetan. Bio je, s ponosom navodim, jedan od mojih učitelja.

Njegovo ime nije važno, želio je da ne bude važno. Tom prilikom, rekoh već, za jednog od naših posljednjih razgovora, ispričao mi je - na sebi svojstven, osebujan način, dakle, tiho, gotovo šapatom - zanimljivu priču koju ću u potonjim godinama, predratnim, uz nužna stilsko-estetska dotjerivanja, uobličiti, literaririzirati, među ostale neobjavljene spise arhivirati i - nadao sam se tada - prvom zgodnom prilikom publicirati. Evo, čini mi se, zgodne prilike, a evo i teksta:

Derviš sam nakšibendijskog tarikata. Malo ljudi zna za to: ne nosim dervišku odjeću, o vjeri pričam samo kada moram, ne posjećujem tekije, a derviški vird i druge obligatne obaveze koje sam dobrovoljno preuzeo od mog plemenitog šejha Ahmeda Nuruddina (ime je autentično i nije u vezi s istoimenim likom iz Selimovićevog romana Derviš i smrt, op.a.), obavljam kod kuće, noću, u praskozorje, kada sve spava, miruje, a vrata Božje milosti se otvaraju onome ko na njih kuca. Katkad, tokom obavljanja virda, ali samo na časak, vidim neobične boje i osjetim neobične mirise. Takvih boja i mirisa na ovom svijetu nema, pa tada pouzdano znam da su se vrata Istinitoga odškrinula i da se po meni prosuo zračak božanskog ozarenja. Ne pridajem važnost tome, niti se time hvastam, svjestan da sam iz beskrajnog obilja Božje milosti dobio tačno onoliko koliko kao skromni rob zaslužujem.

Ponekad, u ovoj ili onoj prilici, odslušam pokoje predavanje o dervišima i sufizmu, uglavnom od onih koji nisu derviši i o dervišluku malo znaju, ili ništa. Pažljivo tada slušam kako valjaju gomile infantilnih gluposti, a katkad, onako kao za sebe, polijem ih malo hladnom vodom.

- Šta znači riječ derviš - pitam.

- Riječ derviš znači - pobožan čovjek - dobijem odgovor.

- To je tačno, ali pobožni su i oni koji nisu derviši.

- Šta želiš kazati?

- Ništa, ti pričaš o dervišima, a ne ja.

- A znaš li ti nešto o dervišima?

- Malo.

- Pa, šta znači riječ derviš?

Perzijskog je porijekla, prevodi se kao - siromah, ali ne u doslovnom smislu nego u odnosu na obilje i bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš je složenica čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Dar ili der znači- vrata, a viš - prag. Da bi se otvorila vrata Božjeg zadovoljstva i da bi se ušlo u predvorje Njegove milosti potrebno je prekoračiti prag, a u sufijskoj terminologiji prag simbolizira ovaj svijet i sve njegove opasnosti. Derviši su, dakle, putnici ka Bogu koji se na ovom svijetu čiste od pokuđenih svojstava i spremaju se za prelazak tog imaginarnog praga. Eto, u najkraćem, to je to.

- Odakle to znaš?

- Pročitao sam negdje.

- Hm…

Derviši su duhovno-intelektualna elita u islamu. Izvanredno su obrazovani, oštroumni, a, uslijed potpune predanosti i pokornosti Bogu, nerijetko darovani nadnaravnim osobinama poput predviđanja budućih događaja, pronicanja u skrivene teološke poruke ili čitanja misli. Dervišima se ne može lagati. Osim pet osnovnih posjeduju i pet unutrašnjih čula. Poput skenera savršeno jasno detektiraju duhovno stanje osobe s kojom razgovaraju: njene vrline, mane, tajne, skrivene misli i namjere. Sve ovo vrijedi samo za prave, istinske derviše, a takvih je malo. Mnogo je više onih lažnih, patvorenih, upregnutih u đavolje dizgine, čije naoko slatke riječi nisu ništa drugo do čisti otrov. Treba ih se čuvati. I bježati što dalje od njih. Prepoznati ih nije teško: slatkorječivi su, naglašeno srdačni, mnogo govore, ljudima prilaze napadno razdragani i nasmijani, raširenih ruku, vole se grliti. Pravi derviši, pak, malo govore a više slušaju rijetko se smiju, neupadljivi su i nenametljivi, darežljivi, drže do obećanja, u ophođenju su umjereni, bez osobite srdačnosti.

Za većinu laika dervišluk je izazovan, egzotičan, a snažna nota mističnosti u njemu naročito je intrigantna. No, taj laički entuzijazam brzo splasne kada kušaju derviški život. Ne dopadne im se, iz njihove romantizirane vizure, za njihova mjerila odveć krut i zahtjevan duhovni trenažni proces: strogo pridržavanje šerijata, ustajanje u zoru, obligatne i dobrovoljne molitve, teški fizički poslovi i tekiji i izvan nje, malo odmora i sna, zauzdavanje libida ako nisu oženjeni, briga o starima i nemoćnima i uopće svima onima kojima je pomoć neophodna. Brzo se ohlade i povuku. Sve ovo prolazi mi kroz glavu dok sjedim i razgovaram s poznanikom, pjesnikom iz Bihaća, tipičnim laičkim zaljubljenikom u dervišluk. Dobar je, bezazlen, ali napukline u njegovom duhovnom biću više su nego vidljive. Gledam ga i procjenjujem da u tekiji ne bi izdržao više od sedam dana. A gorko razočaranje nakon kraha romantiziranih iluzija trajalo bi znatno duže.

- Nije to za tebe - kažem mu.

- A zašto nije - ljutnu se.

- Eto, znaš za Boga, klanjaš, postiš, darežljiv si, pristojan… Sasvim dovoljno.

- Nisam to očekivao od tebe - reče sad već vidljivo ljut.

Htjedoh mu reći kako osim književne ili medicinske postoji i derviška semiotika, da je pametnom čovjeku i jedan znak sasvim dovoljan, da bi morao prepoznati znakove koje mu dajem, da derviši, zapravo, tako i uče, pažljivim posmatranjem znakova u sebi i oko sebe, da svako lično, neposredno iskustvo nije nužno, da možemo puno, a možda i više u odnosu na vlastitost, naučiti iz ponašanja i postupaka drugih, ali rekoh samo: "Velik je i Plemenit dragi Bog", a pjesnik to shvati kao podršku, pa se ozari, poruči nove kafe, ponudi me cigaretom i nastavi zažareno citirati i tumačiti stihove iz Rumijeve Mesnevije. Slušam ga, zapljusnu me njegova egzaltirana energija, naivna koliko i njegovo tumačenje Mesnevije, i pomislih kako bih se ovako umoran i skršen od tegobne zbilje rado, vrlo rado mijenjao s njim.