Uoči 2. oktobra, godišnjice rođenja akademika Abdulaha Sidrana, Fondacija koja nosi njegovo ime najavljuje novo izdanje manifestacije "Sidranovi dani". Izvan uobičajenih protokola i prigodnih govora, ovaj događaj nas primorava na suočavanje s gorkim pitanjem: jesmo li uopšte znali cijeniti čovjeka koji je bio hodajuća institucija i najprecizniji tumač bosanske duše?

Ili ćemo, po matrici nemara kojom smo dopustili da rukopisi Dževada Karahasana nedavno završe u inostranstvu, ponovo nijemo posmatrati odlazak vlastitog kulturnog blaga?

Kada se Abdulah Sidran – akademik, književnik, pjesnik i scenarista – njegovim autentičnim rječnikom rečeno, "ispisao iz živih", Bosna i Hercegovina nije izgubila samo svog najtiražnijeg pisca i najuspješnijeg filmskog scenaristu. Izgubila je posljednjeg autentičnog narodnog tribuna – čovjeka koji je imao intelektualni kapacitet i građansku hrabrost da bude kolektivni glas razuma u vremenima opšteg društvenog i moralnog posrtanja.

Danas, dok njegov mezar u haremu Ferhadija džamije u centru Sarajeva postaje tiho utočište onih koji su navikli na duge razgovore s Avdom, njegov opus stoji pred nama kao neumoljivo ogledalo naše zbilje.

Literarni spomenik planetarnom Sarajevu

Svjetska slava koju je stekao potpisujući scenarije za antologijska filmska ostvarenja – od "Sjećaš li se Dolly Bell" i "Oca na službenom putu", pa sve do ratnog i poratnog proboja s "Kuduzom" i "Savršenim krugom" – nikada ga nije odvojila od sarajevskih ulica. Naprotiv, Sidran je bio pjesnik koji je svom rodnom gradu podigao najtrajniji, literarni spomenik. Kroz "Sarajevske zbirke" i "Sarajevski tabut", on nije samo bilježio historiju, on je hirurški precizno secirao traume, tuge, ali i neuništivi humor ovdašnjeg čovjeka.

Njegova pjesma "Ne može se živjeti u Sarajevu" postala je svojevrsna filozofska dijagnoza tog prostora u kojem se previše vremena potroši na priču, dok život neumitno prolazi.

No, ono što je Sidrana činilo istinskim velikanom bila je njegova unutrašnja arhitektura satkana od radikalnih kontrasta. U javnim istupima prema nosiocima vlasti i autorima sistemskih nepravdi znao je biti surov, oštrih i beskompromisnih formulacija. Istovremeno, ta njegova javna rigidnost momentalno bi nestajala pred patnjom običnog, poniženog čovjeka, prema kojem je pokazivao nevjerovatnu emotivnu krhkost i nježnost. Njegovo pero je odisalo istinom koja je nadrastala jezičke barijere, a bol sopstvenog naroda znao je pretvoriti u univerzalan humanistički krik.

Pjesnik historijske pošasti i srebreničke traume

Taj krik je najoštrije artikulisan u kultnoj pjesmi "Morija", koja stoji kao vrhunsko svjedočanstvo o ratu, stravičnim gubicima i pogibijama. Sidran kroz stihove locira duboku tragediju u kojoj se, pod udarom ratnih strahota i naknadnih trauma, ljudski životi gase iz čista mira, a najbolji ljudi nestaju ostavljajući nepremostivu prazninu. "Morija" postaje sinonim za historijski usud i permanentno stradanje bosanskog bića, precizna hronika vremena u kojem se ljudski gubici broje svakodnevno.

Nigdje ta historijska pošast nije ogoljena tako direktno kao u njegovom pisanju o Srebrenici. Njegova "Pjesma o Srebrenici" (poznata i kao "Suze majki Srebrenice") nastala je iz duboke tuge i ogorčenosti. Sidran je opisivao kako je Srebrenica nakon jula 1995. godine ostala mjesto pod olovnim nebom i sa zrakom od olova, prostor u kojem "ni mrtvo ni živo" više ne može boraviti.

Pjesnik je govorio kako je ta poema nastala kada su ga sestre iz Srebrenice zamolile da napiše nekoliko rečenica priličnih tom datumu, priznajući da mu je od tog zadatka srce zamalo stalo jer se o takvom užasu ne može govoriti bez rizika da se čovjek sruši s pozornice.

Sidran je Srebrenicu definisao kao tačku u kojoj "do neba vrišti materino srce", stvorivši književni spomenik koji stoji poput bosanske Gernike, podsjećajući svijet na univerzalnu težinu zločina.

Pozorišni trijumf i zvorničko srce

Sidranov stvaralački genij nije se zaustavio na poeziji i celuloidnoj traci; njegov teatarski put ostavio je jednako dubok i neizbrisiv trag na daskama koje život znače. Njegovi dramski tekstovi slove za najtraženije i najizvođenije u historiji bosanskohercegovačkog pozorišta. Kruna tog rada je kultni komad "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce", predstava koja je postala teatarski spomenik početka agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Kroz sudbinu profesora muzike koji se pred sam rat vraća u Zvornik, Sidran je na dramskoj sceni uspio prikazati slom humanizma, predvečerje zločina i tragični paradoks povjerenja u ljude koji preko noći postaju krvnici. Ta predstava nije bila samo pozorišni hit sa nezapamćenim brojem izvođenja, već emotivni katarzični šok za publiku, dokazujući da niko kao Sidran nije znao pretočiti lokalnu tragediju Podrinja u univerzalnu priču o ljudskom stradanju i dostojanstvu.

Egzistencijalna borba i sindrom domaće kratkovidnosti

Ipak, taj isti čovjek koji je domovini poklonio ovakve književne i teatarske vertikale, proveo je život u neprekidnoj, surovoj borbi za golu egzistenciju. Njegov autobiografski roman "Otkup sirove kože" predstavlja potresno svjedočanstvo o cijeni slobodne misli i dostojanstva na Balkanu. Ta teška vremena Sidran je pobjeđivao specifičnom industrijom humora, ponavljajući da na svijetu ne smije postojati mjesto na kojem nema mjesta za smijeh.

Paradoks njegovog odnosa s domovinom možda se najbolje ogleda u činjenici da država nikada nije smogla snage da zvanično usvoji tekst himne koji je napisao još ratne 1993. godine. Otišao je sa ovog svijeta bez tog bazičnog, formalnog priznanja zemlje koju nikome nije dao, i koja, barem deklarativno, nije dala njega.

Zato kultura pamćenja ne smije živjeti samo od prigodnih oktobarskih manifestacija, već od konkretne institucionalne odgovornosti prema onome što ostaje iza naših pisaca. Nedavni skandalozni gubitak rukopisne i arhivske građe akademika Dževada Karahasana, koja je zbog inertnosti domaćih institucija trajno završila na institutu u austrijskom Grazu, stoji kao mračna opomena i jasan dokaz sistemske kratkovidnosti.

Pitanje koje na kraju moramo postaviti cjelokupnoj bh. javnosti, akademijama i ministarstvima kulture jeste: hoćemo li dopustiti da se identičan scenario ponovi i sa Sidranovim pisanim blagom? Hoće li njegove lične bilješke, rane verzije kapitalnih djela i onaj posljednji dirljivi šatro-stih "Bijo, limvo te", ispisan na komadiću papira pred samu smrt, postati arhivski eksponat neke strane zemlje? Zaštita njegove zaostavštine na domaćem tlu nije stvar dobre volje političkih elita, već pitanje elementarnog kulturnog suvereniteta. Ako i njegovo blago prepustimo drugima, definitivno potvrđujemo da nismo bili dostojni glasa razuma koji nas je decenijama branio od sopstvenog zaborava.