Slovenija je donedavno, barem u očima međunarodne javnosti i zagovornika ljudskih prava, važila za jedan od rijetkih moralnih glasova unutar Evropske unije kada je u pitanju palestinsko pitanje. Hrabri potezi vlade Roberta Goloba i jasna diplomatska linija predsjednice Nataše Pirc Musar pozicionirali su Ljubljanu kao predvodnicu pravde, kulminirajući historijskim priznanjem palestinske državnosti 2024. godine. No, dolaskom Janeza Janše na vlast, ta slika se ruši brzinom kojom se skidaju zastave s vladinih zgrada.

Imenovanje Ruth Cohen-Dar za prvu rezidentnu ambasadoricu Izraela u Ljubljani jasan je signal radikalnog zaokreta slovenačke vanjske politike, zaokreta koji briše godine truda da se Slovenija svrsta na pravu stranu historije.

Samo nekoliko mjeseci ranije, Slovenija je ponosno isticala palestinsku zastavu, simbolizirajući solidarnost s narodom koji decenijama trpi okupaciju. Robert Golob je, uprkos pritiscima, istrajao u odluci da Slovenija prizna Palestinu, dok je Nataša Pirc Musar dosljedno zagovarala poštivanje međunarodnog prava i prekid nasilja. U ovim momentima, pod palicom Janeza Janše, ta ista zastava je uklonjena kao "neprimjeren dekor", a politika priznanja i empatije zamijenjena je politikom hladnog interesa i ideološkog sljepila.

Janša je poteze svojih prethodnika nazvao "potpunom ludošću". No, pravo je pitanje da li je "ludost" težiti miru i pravdi za potlačene ili širom otvoriti vrata vladi Benjamina Netanyahua, istom onom premijeru kojem je do jučer, zbog kršenja međunarodnih normi, ulaz u Sloveniju bio praktično onemogućen?

Janšina vlada nije se zaustavila samo na retoričkim napadima na svoje prethodnike. Konkretni potezi su mnogo opasniji. Ukidanje embarga na uvoz oružja Izraelu u trenutku kada se svijet suočava s izvještajima o stravičnim razaranjima u Gazi, predstavlja direktno saučesništvo u održavanju stanja kakvo trenutno jeste.

Još skandaloznija je odluka o poništavanju zabrane uvoza proizvoda iz ilegalnih naselja na Zapadnoj obali. Uprkos činjenici da veći dio demokratskog svijeta pokušava ekonomski sankcionirati politiku aparthejda i otimanja zemlje, Janša te iste aktivnosti nagrađuje slobodnom trgovinom. Za njega su ta naselja očito tek dio "inovativnog i poduzetničkog" modela koji toliko hvali.

Janša opisuje Izrael kao "uzor u upravljanju krizama i nacionalnu sigurnost". Iako niko ne spori tehnološki napredak Izraela, zastrašujuća je lakoća kojom slovenački premijer ignorira cijenu tog "napretka" – milione ljudi pod vojnom upravom i kršenje osnovnih ljudskih prava. Bezočna je drskost nazivati strateškim partnerom zemlju koja se ne obazire na rezolucije UN-a, a istovremeno se pozivati na "evropske vrijednosti slobode i vladavine prava".

Slovenija je pod Golobom i Pirc Musar bila država koja ima kičmu. Pod Janšom, ona postaje država koja ima cijenu. Odricanje od palestinske zastave jeste odricanje od suverene vanjske politike koja je bila usklađena s moralnim kompasom građana Slovenije.

Umjesto da uči iz izraelskih inovacija, Janša bi trebao naučiti lekciju iz vlastite historije da se sloboda i pravo na državu ne smiju žrtvovati za naklonost bilo kojeg režima, pa makar on bio i "strateški partner". Slovenija je zaslužila bolje od uloge nijemog posmatrača i saveznika u nepravdi.