Sve glasnije po kuloarima se govori o podijeli Bosne i Hercegovine po Janšinom modelu skrojenom po tzv. ne papirima odnosno memorandumu o rješavanju "Balkanskog problema", a u pogledu Bosne i Hercegovine  - bosanskih muslimana Bošnjaka i njihovog političkog uticaja u postdejtonskoj BiH. Da se podsjetimo u drugoj tački Janšinog ne papira stoji - Ujedinjenje većine teritorije RS-a sa Srbijom. "Srpsko nacionalno pitanje može se u velikoj mjeri riješiti pripajanjem dijela Republike Srpske Srbiji..."

Za sve one koji kažu da se nije potrebno osvrtati na to šta se piše po nekim listama želja u EU i da su takvi tekstovi neozbiljni i "potureni" samo kako bi se javnost zamajavala, da bi se političke elite u BiH lakše opravdale za katastrofalno stanje zemlje i krizu sa bjeguncima od pravne države koji će u konačnici ili izazvati sukob ili podjelu zemlje, skrećem pažnju na ponašanje Slovenije po pitanju uvođenja sankcija Dodiku i još nekoliko ne tako davnih događaja.

Prvi je intervju bivšeg predsjednika Slovenije Milana Kučana za Ljubljansko DELO koji kaže da je strategija EU oduvijek bila da se pažnja Evropske unije - sve dok nema rata - usmjeri na Srbiju, da Srbiju treba što prije osposobiti i primiti u EU, kako bi ona kao regionalna sila na Balkanu preuzela odgovornost za pacifikaciju Balkana. On tome dodaje još zanimljiviji stav. Dok je još bio na poziciji predsjednika Slovenije, on je upozorio evropske zvaničnike o stanju u Bosni i Hercegovini i potcrtao to da ona nakon Dejtonskog sporazuma "propada" – "Ne samo da ne funkcionira, nego da se raspada iznutra". Ništa se od tada nije promijenilo. Ako se ništa ne učini, dodaje on, da se zaustavi unutarnji raspad države, može se dogoditi i da dođe do raspada izvana. U svojoj reakciji na ovaj intervju 2021. sam kazao da to znači da ta nazovimo je slovenačka linija otvorenog ataka na državni suverenitet BiH, niti je počela, niti će se završiti sa Janezom Janšom. Kad je Slovenija odbila da uvede sankcije Dodiku ispostavilo se da sam bio u pravu.

Drugi događaj koji je pokazao da je Janšin (ne)papir bio vrlo zvaničan je da su ministri vanjskih poslova zemalja članica G7 raspravljali o zapadnom Balkanu i konkretno o Bosni i Hercegovini. Naime, nakon dvodnevnog sastanka članica G-7 u Londonu prije ravno četiri godine (4. i 5.05.2021.) ministri su u zajedničkoj izjavi potvrdili posvećenost sigurnosti, ekonomskom oporavku i evropskoj perspektivi šest zemalja Zapadnog Balkana. U zajedničkoj izjavi dotakli su se i spekulacija o promjenama granica na Zapadnom Balkanu po etničkim linijama, navodeći kako su neopravdane i "nisu rješenje za izazove s kojima se suočavaju zemlje u regionu".

"Takve promjene predstavljale bi prijetnju regionalnoj sigurnosti. Odlučno odbijamo svaki pokušaj podrivanja teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Pozivamo sve strane u Bosni i Hercegovini da se slože i provedu izborne i ograničene ustavne reforme, provedu presude Evropskog suda za ljudska prava".

Zadnji put kada se G-7 odnosno tada sa Rusijom G-8 bavio isključivo sa BiH bio komunike sa samita u Denveru 22.06.1997. godine kada se iskazala bezrezervna podrška stabilizaciji kompletnog regiona i uspostavi trajnog mira kroz Dejtonski mirovni sporazum. Prije skoro 30 godina. Kako su se u G-7  odjednom zbog neozbiljnog spina i (ne)papira naprasno ničim izazvani bavili Bosnom i Hercegovinom na najvišem nivou.

Ovaj put Bosna i Hercegovina dobila je snažnu podršku članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija na neformalnim konsultacijama održanim 07.03.2025. sazvanim na zahtjev Ruske Federacije. No, skoro mjesec dana kasnije, Parlamentarna skupština NATO-a koja je održana 10.04.2025. bavila se problemima u našoj zemlji i zaključila: granice BiH su i granice Evrope, a odgovornost za rješavanje krize ostaje na domaćim institucijama. Očito je da međunarodna zajednica još uvijek luta između dva rješenja za Bosnu, američkog i evropskog. Američki model je očuvanje Dejtona, a evropski model se zasniva na njegovoj funkcionalnosti.

Evropski model funkcionalnosti čiji je vatreni zagovornik Slovenija, očito traži od srpskog i hrvatskog političkog elementa u Bosni uspostavu institucionalne ili izvaninstitucionalne političke kontrole nad Bošnjacima kroz prisiljavanje Bošnjaka na političke ustupke i svođenje njihovog političkog utjecaja na margine društva, čemu Dejtonski model vladanja za sada pogoduje. Američki model traži paritet u odlučivanju pa je kako rekoh djelom komplementaran evropskom modelu, ali se on i dalje bazira na nakaradnim dejtonskim rješenjima koja nisu dorečena u mnogim oblastima državnog i društvenog djelovanja.  

Otuda dolazi teza da je odgovornost na domaćim institucijama, za šta se unaprijed zna da je neizvodivo. Što znači ili će te i po cijenu konflikta uhapsiti bjegunce ili slijedi raspad zemlje što će biti novo realno stanje o kojem će se međunarodne institucije baviti kada se i ako se desi. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da niko iz međunarodne zajednice ne želi da smanji rizik od izbijanja konflikta u BiH uvođenjem u narativ novih alternativa Dejtonu, već je iza kulisa prisutna opcija podijele Bosne i Hercegovine o kojoj niko zvanično ne govori, ali sa svojom šutnjom i suzdržanošću u djelovanju pokazuju odobravanje i takvom scenariju. Ukoliko se međunarodna zajednica ne predomisli i ne ponudi rješenje za Bosnu i Hercegovinu, rizik od izbijanja konflikta će svakim danom postajati samo sve veći i veći.

Slovenačka opcija po kojoj se BiH treba podijeliti po etničkom sistemu dva + jedan gdje će + jedan odnosno preostali tzv. bošnjački muslimanski geto biti ekonomski i politički izoliran i kontroliran od strane susjeda u prvom redu u smislu kontrole radikalizacije Bošnjaka, koja ako se ne daj Bože pojavi samo će u suštini biti dokaz i opravdanje za ostvarenu podjelu BiH. I Judenrat u Varšavskom getu je 1940. godine implementiran djelom kao nacistički način da se "smiri" jevrejsku populaciju i da im se da neka prividna kontrola nad njihovom političkom, statusnom i svakom drugom sudbinom. Ovakve inicijative prema BiH samo pokazuju da se Evropa nije nikada odrekla nacističkog modela ponašanja prema etničkim i vjerskim manjinskim zajednicama.

Javnost, a i evropske zvaničnike treba podsjetiti da Armija RBiH kao oružana sila koja u trenutku stupanja agresora na tlo BiH 1992. godine nije bila formirana, svoje napredovanje u završnim operacijama za oslobođenje Republike BiH 1995. zaustavila na pravcu Sasina i Stare Rijeke na 16,1 km od centra Prijedora i 35,2 km od centra Banje Luke.

Armija R BiH kao apsolutni pobjednik rata sa dva agresora na teritoriju koju je branila, sa 800 km2 oslobođene teritorije za mjesec dana napadnih borbenih dejstava 1995. u saradnji sa saveznicima, dala je prednost miru i završetku rata i stradanja u BiH. Otuda entitet RS crpi svoje pravo da obnaša vlast, jer im je država Bosna i Hercegovina to dozvolila i dala to pravo kroz mirovni proces zaustavljajući svoju oružanu silu pred sigurnim okončanjem zadatka zaustavljanja pravnog i svakog drugog oblika nasilja nad suverenom i međunarodno priznatom Republikom BiH i svim njenim građanima.

Zato Brčko Distrikt, entitet Federacija BiH i entitet RS predstavljaju formu vladanja, zasnovanu na državnom suverenitetu i međunarodnom subjektivitetu Republike Bosne i Hercegovine kao priznatoj pravnoj suštini. Ako to pravo na vladanje u entitetu RS koje je Bosna i Hercegovina velikodušno dala bilo ko ugorzi prkoseći zakonima Bosne i Hercegovine koji su doneseni konsenzusom, dužnost državnih institucija jeste da na to efikasno i jasno odgovore milom ili silom.

Na kraju, suverenitet (njem. Souveränität < franc. souveraineté, od souverain: suveren) (suverenost), je pojam koji označava vrhovnu i konačnu političku vlast, iznad koje, u pogledu donošenja i provođenja političkih odluka, nema veće vlasti. U Bosni i Hercegovini po sadašnjem važećem Ustavu iznad entiteta je državni nivo vlasti, a iznad državnog nivoa vlasti je OHR, koji na sve atake na državni suverenitet ne reagira. U Sloveniji očito znaju i zašto...