Slike Almedine Cifrić nisu sentimentalne već uvjerljivi plastični zapisi o humanom uprkos neprijatnoj, obespokojavajućoj stvarnosnoj zbilji. Stječe se dojam da slikarka, uronjena u grafiju i simboliku srednjovjekovne Bosne, ne želi da joj se suprotstavi, ali ni da je ignoriranjem odbaci, da prenebregne njenu prisutnost. Približava joj se oprezno, objašnjava je s emotivne distance intelektualca koji je poznaje i razumije. Almedina Cifrić svoja velika platna realizira primarnim likovnim elementima, plohom, linijom i bojom.
Figure žena, lovaca, žetelaca dolaze iz davnina. Nije, naime, teško uočiti kako je ovaj impresivni slikarski ciklus nastao u tijesnoj korespondenciji s bogumilskim motivima iIi simbolima sa stećaka. Tačnije, Almedinini bogumili oslikani su po uzoru na prizore sa stećaka, koji iz donjih zona bogumilske simbolike na stećcima “brane” one gornje. Pred unutrašnjim očima umjetnika, onim očima kojima upravljaju slike zasnovane na stalno živom pamćenju, svjetluca svečana povorka nebesko-zemaljske vojske: Zgošćanski stećak, motivi sunčevog diska, polumjesec u pratnji zvijezde koji izaziva brojna tumačenja, zatim križ i ljiljan, prikazi lova, oruđa i alata, figure muškaraca i žena sa štapovima ili raznim alatima u ruci... No Almedinina veza s ovom simbolikom jeste u najmanju ruku delikatna, nimalo doslovna, jer u našim umovima postoje skrivena područja koja leže s one strane praga svijesti. Kao slikarka tišine koja traga za najdubljim sadržajima spoznaje o životu čovjeka, Almedina Cifrić ustvari govori kako su događaji na rubu sjećanja emocionalna potka slike. Svi simboli u subjektivnoj projekciji izgubili su dimenziju vremena. Za Cifrićevu bi slika trebala postići prividno periferni akcenat koji je sačuvala podsvijest isijavajući istovremeno i aktuelno i trajno, čime je stvorila intimno, osjetljivo, humano slikarstvo, koje likovna kritika prepoznaje kao izuzetno rješenje kombiniranja apstraktnog fovističkog i modificiranog senkventnog figurativnog izraza.
Likovni jezik Almedine Cifrić ne trpi “interpunkciju”. Njezina stvaralačka istraživanja, pretpostavljamo, odvodit će je u različite faze, ali ova centralna svijest i samosvijest o bitku bića Bosne vjerovatno će se produbljivati i na drukčije načine interpretirati. Na izvjestan način to je postmoderno slikarsko čitanje Bosanskog kola smrti, Kola tajnih glasova. To je, uostalom, prikaz modernog maniheizma; neka vrsta “uporedne stvarnosti” koja prihvata koegzistenciju dvaju principa: princip dobra i princip zla. Ta dva principa dobro – svjetlo – duh i zlo – tama – materija nisu uvijek bila (ako su ikad i bila) podjednako prihvaćena.
Bogumili su nam ostavili neku vrstu “testamenta u slici”: bezbrojno nadgrobno kamenje, stećke razasute širom Bosne i Hercegovine. Izvjestan broj njih ukrašen je dekorativnim motivima i scenama. Nažalost, ova ikonografija veoma je često u kontradikciji s onim što otkrivaju rijetki tekstovi koji govore o bogumilima. Urađene studije na tu temu pokušale su da izgrade sistem i povežu oskudne tekstovne podatke s pripisivanim značenjima, motivima i scenama koje ukrašavaju stećke. Podudarnost nije uvijek tačna jer je vrlo teško sakupiti u jednu cjelinu raštrkane komade ove zagonetke.
U slikama Almedine Cifrić stećke ne treba pripisivati isključivo bogumilima: oni bi prije mogli biti globalna manifestacija mišljenja ovdašnjih naroda, čime lokalizacija prestaje biti religiozna i postaje etnološka.
Lucidna apstraktnost i izrađena stilizacija na ovim platnima nalaze se jedno pored drugog. Poput slikara iz Lascauxa, Almedina Cifrić nam prikazuju životinje nacrtane u konturama, ljude tek ovlaš skicirane, skice naizgled neusiljene, obrise tijela tek u nagovještaju koja samo otkrivaju prisustvo, ne precizirajući ga. Životinje čudno karakterne i sjenke lica bizarno fantazmagorične odaju izvjesnu namjeru koja odgovara diferencijaciji same misli koja ih predstavlja: kao da životinje imaju više važnosti i istinitosti od ljudi. Više radosti i optimizma. Svijet životinja vlada, moglo bi se pomisliti, nad čovječanstvom fantoma. Umjetnost koja obrađuje životinjski svijet, apstraktna u cjelini, suprotstavlja se moći ljudi: životinja čini opipljivu i efikasnu realnost na štetu prolaznog ljudskog roda koji se gubi u fovističkim sjenkama jarkih boja. Ove životinje začudno naseljavaju svijet nestvarnih ljudi: “izvjesnost” prvih, jasno istaknuta, popunjava svijet odsutnih ljudi ili, preciznije rečeno, ljudi koji odlaze, ali nije li ta “nestvarnost” ovdje zato da bi osvijetlila dubinu ljudskog, da bi ukazala na slabost vanjskih prividnosti koje su ipak samo “životinjske”.
Almedina Cifrić teži da njezina umjetnost odgovara njezinoj misli. Ova umjetnost ne predstavlja vraćanje natrag, nego traženje istine u onom što ima skriveno. Ona objašnjava traženje ljudskih dubina. Ona se bavi neiskazanim. Život je u ovoj umjetnosti prisutan, vrlo vitalan, s vrijednošću realnog objekta; istinski čovjek, ili ono što je u čovjeku istinsko, skriva se daleko od predstave precizne umjetnosti. Nespretnost motiva koji ukrašavaju stećke samo je prividna: iznad konjanika koji ne mari za perspektivu odvija se na frizu vitka linija ukrasa od plodova. Ovaj friz odaje znanje koje se skriva pod slabo uvjerljivom predstavom konjanika, lažno indiferentnog prema stvarnosti i prividnosti. On kao da ignorira umjetnost i konvencije svoje epohe i govori jezikom koji može dovesti do univerzalnog, ali on zna da je on samo iluzija i da su njegove spoljašnosti varljive: efikasna stvarnost nalazi se izvan onog što pada u oči. Ona živi negdje unutar oblika, ona će živjeti iznad njihove lažne prolazne vjerovatnosti. Stilizirani simboli uvode nas u svijet u kome vizualna estetika ljudskog tijela više ne vrijedi. Bogumilska umjetnost jeste umjetnost jednog naroda koji neće da se pokori osvajačkim silama. Ona se oslanja na onu stranu ljudske prirode koju ne možemo izmjeriti, na duhovnu stranu: ona je buntovna umjetnost, smišljena u jednom nezemaljskom svijetu i oslobođena vidljivog tijela. Ovi motivi i ove scene na platnima osebujnog jakog kolorita razvili su se iz narodne misli, prostora i duhovnosti specifične, samosvojne, prkosne.
Dakle, da sumiramo, glavno obilježje ovih slika jeste žestina boja i deformacija likova. Čiste boje bez mnogo crne, toplo-hladne boje za svijetlo, te smjeli i čvrsti potezi kistom. Spoj kvalitativnih i kvantitativnih komplementarnih osobina boja ili, kako bi Matiss rekao: "ritmičko raspoređivanje linija i boja na ravnoj površini" koje izražava ljudsku dramu kroz simbole i strukturu slike. Odnos boja, zgusnutih do vriska, u funkciji je s psihološkim izrazom onog što nažalost još uvijek jeste, naša stvarnost. Okrenutost “osluškivanju” onih unutrašnjih, na prvi pogled “nevidljivih” tokova, sve s jednim ciljem – da se pokuša razumjeti na kojoj to matrici dešavanja počiva naš današnji trenutak. Tako da se Almedinine slike/priče, razmještene u prostoru i vremenu, bave onim što bi se moglo nazvati “iskonska stvarnost” – strukturom nesvjesnog koja se odražava u ritualnim modelima kolektivnog ponašanja, te silama razaranja i načinima opstajanja s ishodištem u kolektivno-nesvjesnom.
O AUTORICI :
Almedina Cifrić rođena je 1993. godine u Brčkom. Srednju umjetničku školu završila je u Tuzli. Likovnu akademiju u Sarajevu, u klasi profesora Nusreta Pašića, kao jedan od najuspješnijih studenata u historiji Akademije. Magistrirala je, a trenutno je na doktorskom studiju. U Brčkom je osnovala "Atelje 6", u kome se bavi edukacijom ljudi različitih generacija koji vole umjetnost i kulturu. Imala je više samostalnih i brojne kolektivne izložbe u zemlji i regiji. Dobitnik je nekoliko značajnih nagrada za likovni rad.
