U trenutku kad je Muhammed preselio, zajednica se suočila s preteškim problemom. To nije bilo samo pitanje „Ko je naš sljedeći vođa?“, nego „Šta je naš sljedeći vođa?“. Kada neki svetac umre, ljudi ne mogu tek tako imenovati nekog drugog sveca na njegovo mjesto, zato što se takve ličnosti ne stvaraju izborom ili imenovanjem, one se samo pojave: a, ako se i ne pojave, pa, dobro; ljudi mogu biti razočarani, ali život ide dalje. Nasuprot tome, kada kralj umre, niko ne kaže: „Zar ne bi bilo lijepo da jednog dana imamo novog kralja?“. Praznina se odmah mora popuniti. Kada je poslanik Muhammed preselio, bilo je to kao da je umro svetac, ali i kao da je umro kralj. Bio je nezamjenjiv, a, opet, neko je morao preuzeti njegovo mjesto. Bez vođe, ummet nije mogao opstati zajedno.
Novi vođa je, međutim, morao biti više od kralja, pošto ovo nije bila zajednica kao druge. Ona je bila, vjerovali su njeni pripadnici, utjelovljenje objava, i postojala je da izrazi Allahovu volju, pa time i da preobrazi svijet. Nije dovoljno da vođa ove zajednice ima pameti, hrabrosti, snage i slične osobine. Mora imati posebnu religijsku milost ili moć. Međutim, Muhammedov nasljednik neće biti Božiji vjerovjesnik, zato što je sâm Muhammed rekao da ih poslije njega više neće biti. Pa, ako vođa neće biti kralj ili Božiji vjerovjesnik, šta će on biti?
Začudo, tek nastala muslimanska zajednica nije razmatrala ovo pitanje prije nego što je Poslanik umro; nije ga razmatrala ni u satima neposredno po njegovoj smrti, jer nije bilo vremena za velike filozofske rasprave. Dok se Poslanikovo tijelo još nije ni ohladilo, Ebu Bekr je čuo uznemirujući izvještaj: domaći muslimani Medine okupljaju se da izaberu vlastitog vođu, kao da su oni i imigranti iz Mekke zasebne grupe: ovo bi, vrlo je moguće, bio početak kraja ummeta!
Ebu Bekr je okupio neke od Muhammedovih najbližih drugova, upao na skup i zamolio Medinjane da ponovo razmisle. Muslimani treba da izaberu jednog vođu za cijelu zajednicu. Ne poslanika, ne kralja, molio je, samo nekog ko će okupljati ljude, ublažavati sporove i držati zajednicu na okupu. „Izaberite jednog od ove dvojice“, predložio je, pokazujući na plahovitog Omera i još jednog od bliskih Poslanikovih drugova.
Omer se zaprepastio. Imati prednost pred Ebu Bekrom? Nezamislivo! Dograbio je ruku starca i rekao okupljenima da sada, kada je Poslanik umro, samo Ebu Bekr može biti vođa. Kroz suze, zakleo se Muhammedovom najbližem prijatelju, što je bio dramatičan potez koji je naelektrisao prostor. Odjedom se Ebu Bekr činio kao očigledan i jedini izbor – ovaj osjećajni, blagi, učtivi čovjek, čiji je život obilježila mudrost, hrabrost i saosjećanje. Preplavljen zanosom, skup je jednoglasno dao pristanak da Ebu Bekr preuzme skromnu funkciju halife (ili, kako većina zapadnih pripovijesti to naziva – „kalif“), što znači ‘zamjenik, namjesnik’. Ova titula nije postojala dok je Ebu Bekr nije ponio. Nijedno pleme ili narod u to vrijeme nije predvodio halifa. Niko nije znao šta ta titula znači ili kakvu moć donosi. Prvi koji ju je ponio odredit će ove pojedinosti.
Ebu Bekr je prvo ušao u džamiju, gdje se okupilo mnoštvo. Objavljeno je da je stupio na dužnost. U jednom dostojanstvenom i lijepom inauguracijskom govoru, rekao je tom skupu: „...nisam najbolji od vas, pa, ako budem postupao ispravno, vi me podržite, a ako budem griješio, ne oklijevajte da me posavjetujete... Ako se ja ne pokoravam Poslaniku, odričem se prava da od vas pokornost tražim.“ Svi u džamiji dali su mu priznanje koje je dobio na prethodnom skupu.
(...) Diljem Arabije, plemena su napuštala savez koji je Muhammed s njima sklopio. Većina je govorila da zakletvu na vjernost nisu nikada dali Ebu Bekru, niti ummetu, nego samo Muhammedu, te da zakletva poslije Muhammedove smrti više ne važi. Formalno, pripadnici svih ovih plemena bili su konvertirali u islam, a mnogi od njih i dalje su tvrdili da su muslimani. I dalje su vjerovali u jedinost Boga i Muhammedov autoritet. Još uvijek su klanjali, postili, pokušavali da ne piju alkohol i suzdržavaju se od bluda – ali, zekat? Porez u korist siromašnih da se plaća blagajni u Medini? Ne, to nisu mogli više podnijeti: nema više plaćanja Medini!
Nekoliko plemenskih vođa išlo je i dalje. Tvrdili su da su oni sada Allahovi živi vjerovjesnici. Tvrdili su da primaju objavu i da imaju dozvolu da donose od Boga odobrene zakone. Ovi laktaši i skorojevići mislili su da iskoriste model koji je Muhammed uveo i da krivotvore nezavisne „svete“ zajednice koje će biti konkurencija ummetu.
Da je Ebu Bekr dozvolio da ova plemena napuste savez, islam bi sigurno otišao u sasvim drugačijem smjeru. Možda bi se razvio u niz praksi i uvjerenja koja bi ljudi pojedinačno prihvatali. Međutim, Ebu Bekr je na ovu krizu reagirao tako što je odvajanje proglasio izdajom. Poslanik je govorio: „Nema prisile u vjeru“, i Ebu Bekr nije negirao taj princip. Ljudi su mogli slobodno prihvatiti ili odbiti islam, kako žele; međutim, kada ga već prihvate, tvrdio je, onda je to zauvijek. Kao odgovor na političku krizu, Ebu Bekr je uspostavio religijski princip koji proganja islam do današnjih dana – izjednačavanje izdaje s apostazom. S ovom politikom isprepletan bio je i teološki koncept da se neraskidivo jedinstvo Boga mora ogledati u neraskidivom jedinstvu ummeta. Ovom odlukom Ebu Bekr je još više učvrstio islam kao društveni projekt, a ne samo kao sistem vjerovanja. Muslimanska zajednica nije bila samo još jedna vrsta zajednice, kojih može biti mnogo, nego jedna posebna zajednica, koja može biti samo jedna.
Novi halifa pokazao se kao izuzetan strateg. Trebalo mu je malo više od godine da uguši ustanak poznat kao ratovi protiv otpadnika i da ujedini Arabiju. Kod kuće, međutim, baveći se muslimanskom zajednicom, nije iskazivao ništa sem skromnosti, naklonosti i dobronamjernosti, po čemu su ga ljudi poznavali i zbog čega su ga voljeli. Ebu Bekr je bio malo povijenih ramena i duboko usađenih očiju, odijevao se obično, živio jednostavno i nije gomilao bogatstvo. Jedino isticanje bilo je što je bojio kosu i bradu kanom. Kada bi izbila kakva rasprava, pravično je dijelio pravdu i uključivao vijeće staraca u sve svoje odluke, presuđujući kao prvi među jednakima i ne dopuštajući da se prava prisvajaju na osnovu religije.
Njegova riječ nije imala veću težinu nego riječ bilo kog drugog muslimana, a njegov autoritet proisticao je samo iz njegove mudrosti i posvećenosti Objavi. Niko nije bio obavezan postupati po njegovim presudama, osim kada je bio u pravu, ali valja napomenuti – on je gotovo uvijek bio u pravu. A prije toga, u Mekki prije Hidžre, Ebu Bekr je bio uspješan trgovac. Međutim, do trenutka kada su muslimani emigrirali u Medinu, on je potrošio većinu svog bogatstva u dobrotvorne svrhe, posebno kupujući slobodu za robove koji su konvertirali u islam; ostatak svog bogatstva izgubio je tokom preseljenja. Kao halifa primao je samo malu plaću za rukovođenje ummetom, a nastavio je raditi svoj stari trgovački posao da zaradi za život, da izvuče koliko je mogao od svog oslabljenog posla. Ponekad je muzao krave svog komšije da bi zaradio malo gotovine. Kako opisuju religijske pripovijesti islamske tradicije, djeca bi, dok je išao ulicama Medine, trčala za njim i vikala: „Babo! Babo!“, a on bi ih pomilovao po glavi i dao im slatkiš – bio je takav tip čovjeka.
