Krenuli smo iz Olova prije šest, prije nego što se razdanilo. Ruta je bila poznata, ulaz u Krševe – Paska Luka – Boganovići – Križevići – Solun – Kalesija. Stigli smo u selo oko pola devet. Već sam imao pripremljen ruksak za školu. Mahnuo sam mami. Presvukao sam majicu i s društvom Emirom, Mirzom, Fahrudinom, Edinom, Anerom i Edisom krenuo put zaseoka Kišića. Dva kilometra prevaljivali smo za nešto više od dvadesetak minuta. Učionica. Ulazim. Sjedam. Podrumske prostorije. Svjetlosti, kada je sunčano poput ovih, zadnjih dana septembra, dovoljno da se može čitati s table. Da se može pisati u poklonjene, tanke, svijetloplave, A5 formata, s logom UNHCR-a sveščice. Nemamo kecelje. Nije bilo više obavezno. Ipak, gotovo smo jednoobrazni, isti džemperi, jaknice, sve, manje-više iz humanitarne pomoći. Čas odjeljenske. Razredna Hanka. Nastavnica matematike. Završna godina Prirodno-matematičkog fakulteta. U općini je ostalo inženjera elektrotehnike, mašinstva, ekonomista, ali gotovo da nema nastavnika za pojedine predmete. Posebno su “deficitarni” matematika i strani jezici.

“Prva tačka dnevnog reda: izabrati predsjednika, zamjenika predsjednika razreda, blagajnika i higijeničara. Druga tačka izlet. Treća tačka sekcije. Četvrta tačka ukrašavanje zida. Peta tačka ostalo, pitanja, sugestije ako ih imate”, reče razredna. Ustao je Mirel i predložio mene po pitanju prve tačke. Ustao sam, uzvratio na njegovu ljubaznost, odmah ga predloživši po istoj osnovi. Za predsjednika razreda predložena je i Amela, kćerka naše nastavnice bosanskog jezika Sene M. Imali smo isti broj glasova. Po nekoj gender agendi, razredna je presudila da to bude Amela. Radovao sam se toj odluci, značila je da nemam dodatnih obaveza. Dobio sam utješno mjesto blagajnika. A tu posla nije bilo. U ovo vrijeme ratnih dejstava mi djeca nismo imali džeparac, niti kuhinju u školi, niti pekaru, sve ono što je bio kao neki standard u Olovu. Nije bilo ni poligona, ni sale, ni koša, ni fudbalskog igrališta, ni Mensinog kafića, ni oslikanih zidova, ni laboratorija za fiziku, hemiju, tehničko crtanje, sale za priredbe, kozlića i ostalog instrumentarija za izvođenje fizičkog, nije bilo ni biblioteke, ni stroge bibliotekarke s naočalama, nije bilo Jaska, ni Darke, ni Benisa, ni Admira, Dejana..., s kojim sam se družio, dijelio i dobro i zlo...

BOLJE SUTRA MORA DOĆI

Neka nova realnost. Podrum i puno topline, one ljudske, dok smo se tiskali u malom prilagođenom prostoru za odvijanje nastave. Nije bilo asfalta, sportskih terena, ali bilo je sve drugo. Zvijezda je davalo tako mnogo. Ta veličanstvena planina! Čist zrak i potočić, nepregledne četinarske šume, livade, druženje, život,  svijest o bitnosti, dragocjenosti sadašnjeg trenutka dok svakog momenta možeš poginuti, biti ranjen, završiti na nekom dalekom i nepoznatom mjestu... Gradila su se iskrena prijateljstva,  bilo je tu i zaljubljivanja i odljubljivanja, toliko je bilo energije, živosti, zajedništva, dijeljenja, toliko je bilo veze sa školom, jer sve ostalo  izvan škole bilo je zatamnjeno vijestima o granatiranju, ranjavanjima, pogibijama,  neimaštini... Škola je bila utočište, prostor gdje sam živio punim plućima i osjećao da ne stojim, da se trudim, da nešto radim za bolje sutra koje će doći, jer mora doći!

Nekada sam imao percepciju da školu čini zgrada. Bila je lijepa, bijela zgrada tipski uređena kod nas u Olovu (i u Srednjem), s puno prozora, sa salom za priredbu i za sport. Sve je ostalo u ruševnom stanju. A zgrada nije bila ni deset godina stara. Izgranatirali su je s brda možda baš oni koji su išli u tu školu. Sada sam znao da je škola ondje gdje je nastavno osoblje, gdje se odvija nastavni proces. Makar to bilo i u selu Kišići, u podrumskim prostorijama, na planini Zvijezda, ondje gdje je nisu predvidjeli ni urbanisti, ni planeri, niti politički rukovodioci. Nije ovu školu i ovu dječiju graju moglo sanjati niti lokalno stanovništvo naviknuto na težak rad na njivi, sa stokom, i na odlazak tokom radne sedmice u pogone Stupčanice, ondje gdje se rezalo drvo u dasku ili pretvaralo u namještaj... Sve je sada primila planina, poput majke koja dočekuje djecu, zaštitnički  i ne tražeći ništa zauzvrat.

“I koje ćemo udžbenike koristiti?”, pitao je Nedžmedin. “Knjige u izdanju 'Svjetlost' Sarajevo iz 1990. godine, dok se ne odštampaju nove. Vi ćete biti prva generacija koja će koristi naše, bosanske udžbenike. Budite ponosni na tu činjenicu!” reče Hanka.

Izvadio sam udžbenik matematike. Imao sam po dva primjerka udžbenika. Jedan sam donio s Karagina polja, od Džane M. Bile su složene i ostavljene na polici u garaži, kao da će se sutra vratiti iz Njemačke. Druge je donio Zajko M. od njegove kćerke Selme, koja je, poput Džane, znanje, ovo školsko, nastavila stjecati, u Njemačkoj. Isti ih je dan donio, na molbu djeda, ne znajući da sam već to jutro osigurao udžbenike drugom linijom. Dao sam jedan primjerak udžbenika Matematike za 6. razred školskim drugovima Bazi i Mirelu. Jedino im je to nedostajalo. Njihovi roditelji su mi poslali dvije kutije cigareta, onoga što je vojska dobijala kao sljedovanje na liniji. Cigare sam mogao mijenjati za hranu, barem ono što je bilo dostupno od hrane. Cigare su bile univerzalno sredstvo plaćanja, kada niko više nije “vjerovao” u domaću valutu, novouspostavljeni bosanskohercegovački dinar. I u ratu se puši i ispijaju kafe. Mnogi su se “kleli” da mogu bez korice hljeba, ali da ne mogu izdržati a da ne povuku cigaretni dim. Nisam ih razumio. Uvijek sam pušenje smatrao porokom, gledajući veliki broj edukativnih emisija o štetnosti nikotina. Ostvario sam prvu trampu, prvu trgovinu, počeo sam nabavljati, donositi knjige, udžbenike iz razrušenih učionica... Udžbenici su “dolazili” iz ratom zahvaćene zone do učionica, do đaka kojima su bile potrebne. Cigare sam mijenjao za mlijeko, jaja, meso...

ZNA DIJETE ŠTA JE VREĆA BRAŠNA

Iz škole kući sam došao, strčao (bila je nizbrdica), a često bi se takmičili ko će brže doći u selo, oko podne. Zatekao sam mamu u dvorištu. “Evo sad Nusret ode u Milankoviće!”, reče mi mati. Nusret je bio naš rođak, izbjegao iz sela Banjalučica. Prije rata bio je privatni poduzetnik. Imao je kamion i vozio ga, sada u ovom trenutku, za potrebe Armije RBiH. Po zadatku. I kada je bilo goriva. Otišao je u Kladanj po nešto MTS-a, a u povratku će povući vojnike i brašno iz kuće Uzeira H., naše prve izbjegličke destinacije. Ondje je ostalo nešto hrane, ono zaliha što smo uspjeli prevući iz prodavnice u Olovu.Trebao sam ići s njim, pomoći mu, ali šta se može... Slegnuo sam ramenima i otišao igrati fudbala. Nusret se vratio kasno uvečer. Otvorio je vratnice dijela kamiona za utovar robe. Popeo sam se i došao do vreće brašna od 25 kg. Iznio sam prvu, a potom drugu vreću. “Eto, gotovo”, rekoh Nusretu. Pogledao me čudno. “Sedam. Mora biti sedam.” Reče Nusret. “Šta sedam?”, upitah. “Sedam vreća, jesi li dobro pogledao?”, upita Nusret, a odmah potom pope se da bi i sam provjerio gdje su vreće. “Nije moguće. Lopovi!”, reče glasno. Mati je već bila tu, pored kamiona. “Gdje je ostatak brašna?”, upita me, a pitanje je bilo više upućeno Nusretu. Lice Nusreta je mijenjalo boju, kao da se sva krv slila u tom trenutku u lice, kao da je želio kriknuti od bijesa. Ne znam koliko je to trajalo, činilo se kao vječnost, kada je konačno, jedva čujno, procijedio kroz zube. “Sutra idem u komandu. Neko je od vojnika uzeo brašno.” Mati je stajala u grču, ne mogavši se pomaknuti, kao kad primite neku jako lošu vijest i ne može doći sebi neko vrijeme. Samo je glasno rekla “Hajmo”.

Došli smo u sobu. Glasno je računala, “(...) ima 70 kilograma bijelog brašna, 5 kilograma kukuruznog, bit će dovoljno do marta, da preguramo zimu... Dotad će se nešto riješiti...”, kao da je hrabrila sebe...

Dugo u noć nisam mogao zaspati. Bila je mučna atmosfera. Prekoravao sam se što nisam ranije došao kući. Sada bi bilo drugačije... Ili možda ne bi... Možda je baš trebalo biti 'vako...