“Zarobljeni smo u ovoj zgradi”, kaže Alima Skandar, 40. “Ne želimo se vratiti u Irak i ne možemo prijeći granicu. Molim vas, pomozite nam.”

Ono što je bio carinski centar u selu Bruzgi pretvoreno je u spavaonicu za tražitelje azila. EU je optužila bjeloruskog čelnika Aleksandra Lukašenka da je namjerno izazvao novu izbjegličku krizu organizirajući kretanje ljudi s Bliskog istoka u Minsk i obećavajući im siguran prolaz u Evropu. Lukašenkovi kritičari kažu da je iskorištavanje tih ljudi bezosjećajna odmazda za sankcije koje je Bruxelles uveo njegovom režimu.

Prošle jeseni Skandar, njezin suprug i njihovo četvero djece stigli su u Bjelorusiju letom iz iračkog Kurdistana, a zatim su sedmicama kampovali okruženi bodljikavom žicom koju je Poljska podigla duž svoje granice.

Početkom novembra, bjeloruske vlasti otpratile su hiljade tražitelja azila na poljsku granicu u eskalaciji krize. Svjedoci su za Guardian ispričali kako su bjeloruski vojnici okupili grupe do 50 ljudi i makazama rezali bodljikavu žicu kako bi im omogućili prijelaz. Stotine njih su uspjele umaći poljskoj policiji skrivajući se u šumama. Drugi su uhvaćeni i nasilno vraćeni natrag u Bjelorusiju od strane poljskih graničara.

Dana 6. novembra, tokom mučnog pokušaja prelaska granice, Skandar je odvojena od troje svoje djece, čija se dob kreće od 13 do 20 godina.

“Kada su bjeloruski vojnici presjekli bodljikavu žicu, stotine nas je krenulo prema granici”, kaže Skandar. “Troje moje djece je bilo ispred i trčalo je u šume preko granice. Moj muž, naše najmlađe dijete i ja ostali smo iza njih. Poljska policija nas je uhvatila i vratila u Bjelorusiju.

“Nisam vidjela svoju djecu od tog dana”, dodaje ona, počevši plakati. “Nadam se da su dobro.”

Kako su dani prolazili, kriza je postajala sve više zabrinjavajuća, a poljska policija koristila je suzavac i vodene topove protiv ljudi koji pokušavaju ilegalno prijeći granicu, a EU je dodala nove sankcije Bjelorusiji. Kako su temperature padale, bjeloruske vlasti počele su premještati tražitelje azila u skladište u Burzgiju.

Unutra, na policama koje su se nekada koristile za robu, ljudi su napravili improvizirane krevete koristeći drvene daske i kartonske kutije. Ima na desetke djece i staraca, mnogima je potrebna liječnička pomoć.

Vani, drugi ljudi sjede oko improvizirane peći na drva koja se koristi za zagrijavanje hrane i vode. Voda je za tuševe, koji se nalaze vani na snježnoj hladnoći. Temperature u Bruzgima mogu dosegnuti i -12 stepeni C.

Većina ljudi u kampu dolazi iz iračke autonomne kurdske regije, gdje su 3. decembra u napadu militanata Islamske države ubijena tri civila i 10 kurdskih vojnika.

Povremeno grupe ljudi, uglavnom u 20-im godinama, pokušavaju prijeći granicu po hladnoći. Neki uspiju, drugi ne. Najmanje 19 ljudi poginulo je od početka sukoba na granici. Većina ih se smrzla. Neka od njihovih tijela vraćena su iz Minska u svoje matične zemlje zajedno s desecima ljudi koje su bjeloruske vlasti prisilno vratile u njihovu domovinu ili su se odlučile dobrovoljno vratiti.

Ebrahim Naman (20) gleda kako njegovi vršnjaci planiraju sljedeći pokušaj prelaska granice. Nada se drugačijem rješenju, jer je posljednje dvije godine, od nesreće u rodnoj zemlji, Naman bio u invalidskim kolicima. Prošao je nekoliko operacija na leđima, a liječnici su mu rekli da bi mu nove tehnike rehabilitacije u Evropi mogle pomoći da ponovno prohoda. Sedmicama je Naman kampovao sa svojom porodicom ispred bodljikave žice, nadajući se da će mu biti dopušteno ući. Ne mogavši se probiti kroz šumu u svojim invalidskim kolicima, šestero ljudi ga je nosilo u ćebetu.

“Moj sin mora stići u Njemačku”, kaže njegov otac. “Lijekovi su mu potrebni svaki dan, a ovdje ih nema. Nadam se da će Evropa učiniti nešto da pomogne ljudima poput njega kojima je potrebna hitna medicinska pomoć.”

Već sedmicama u skladištu kruži glasina da će Njemačka primiti te ljude prije kraja godine. Nije potvrđeno.

32-godišnja žena iz Sirije kaže da bi radije "umrla na licu mjesta od metka ili hladnoće" nego da se vrati. U Bjelorusiju je stigla 28. oktobra direktnim letom iz Damaska s majkom i suprugom. Njenoj majci je transplantiran bubreg i potrebna joj je liječnička pomoć.

“Bila je medicinska sestra u državnoj bolnici u Idlibu gdje je, između ostalog, brinula o ranjenima u vojsci”, kaže njezina kćer. “Kao rezultat toga, opozicija ju je počela doživljavati kao izdajicu i pobornicu režima, a naša imovina je zaplijenjena.”

Žena kaže da ih njezin brat, koji živi u Njemačkoj, pokušava izvući odavde preko organizacije za azil, te je rezervirala termin u ambasadi za podnošenje zahtjeva, ali su im bjeloruske vlasti rekle da im neće biti, ako napuste kamp,dozvoljeno da se vrate.

Dana 26. novembra, tokom posjeta Bruzgiju, Lukašenko je obećao da Bjelorusija nikada neće igrati političku igru sa životima izbjeglica. "Ko god se želi kretati prema zapadu, to je njegovo pravo", rekao je Lukašenko u govoru koji je preveden na arapski. “Nećemo vas držati iza bodljikave žice niti vas tući.”

Stanari skladišta kažu da ih bjeloruski vojnici općenito ne maltretiraju – osim jednog čovjeka, visokog vojnika u crnoj uniformi, za kojeg se navodi da je jedan od šefova trupa u logoru. "On je najzlobniji", kaže čovjek iz Iraka. “Često ga vidimo kako tuče djecu.”

Granični punkt Kuźnica udaljen je oko 500 metara od skladišta. Sada je malo dokaza o ljudima koji su tamo kampovali mjesecima, samo hrpa krpa i boca. Na poljskoj strani, simbol EU je vidljiv, ali nedostižan.

Izvor: The Guardian