Diktatorski režimi, koji nastaju u kolektivističko-sljedbeničkim kulturama kakve su azijske, legitimizirajući kredo ponekad pronađu u religijskim, ponekad u ezoterijskim, ponekad u tradicionalno-kulturološkim, a neki, kao što je sjevernokorejski, u kultu koji svoje obrede vrši u posve zatvorenom svijetu komunističkog panteona jedne porodične dinastije. Teško da u svijetu postoji režim koji je više natopljen diktatorskim muljem od onog sjevernokorejskog, u kojem se vođa slavi kao božanstvo, a svaki je njegov uzdah u ravni državne dogme. Osnivač korejske nacije (po mišljenju Pjongjanga, ne postoje sjeverni i južni Korejci već samo Korejci) Kim Il-sung kreirao je državnu politiku i zvaničnu kvazireligiju zaokruženu u, po nekima, ideju, a po drugim doktrinu, ili čak filozofiju.
Kao doktrina, ideja džuče označava državnu politiku u kojoj je dinastija od rodonačelnika Kim Il-sunga odgovorna kao oličenje božanstva voditi državu, dok na planu praktične politike ideja džuče podrazumijeva stratešku autonomiju Sjeverne Koreje u ekonomiji, sigurnosti i politici. Kao filozofija, džuče afirmira diktaturu i autarkiju, pri čemu je glavni kredo: Čovjek je gospodar svega i odlučuje o svemu. Na sjevernokorejskom primjeru to znači bezrezervnu potporu 25 miliona ljudi koji su spremni poginuti u ime svog samoproklamiranog božanstva, potomka osnivača države.
Kim Il-sung je 1972. godine zvaničnu državnu ideologiju marksizam-lenjinizam zamijenio idejom džuče, pri čemu je uloga proletarijata kao oslonca društvenog progresa dana oružanim snagama, odnosno sjevernokorejskoj armiji. Ovako postavljen državni režim i politički sistem itekako legitimizira sjevernokorejsku vanjsku politiku koja uglavnom djeluje remetilački i disharmonizirajući. Da sjevernokorejski režim lavira između potpunog ludila i nadrealnog, ukazuje i činjenica da se u preambuli Ustava Sjeverne Koreje nalazi i konstatacija da su članovi božanstvene porodice od Kim Il-sunga zaduženi povratiti južni dio Korejskog poluotoka i pokoriti Seul. S tim u vezi, pravno-historijski kontinuitet Sjeverne Koreje prepun je u geopolitičkom smislu teško održivih aspiracija, od opstanka pod patronatom Kine do izvoza nuklearne i raketne tehnologije.
Turbulencije se uglavnom osjete svakim novim lansiranjem nove balističke rakete s kopna ili s podmornica, pri čemu Pjongjang gura zaobljene vrhove bojevih glava u nos Japanu i braći iz Južne Koreje. Danas su Korejci među top pet država u svijetu kada govorimo o proizvodnji i prodaji balističkih raketa, pa čak i nuklearne tehnologije, prema tome, možemo konstatirati da, kao što neke države izvoze terorizam, tako i Koreja izvozi trajni nemir globalnom miru. Kao država od 24 miliona stanovnika, od 2011. do danas pod Kimom Jong-unom Sjeverna Koreja je izvršila 160 testiranja balističkih raketa, pri čemu se ubrajaju samo zvanična, te četiri nuklearne probe nuklearnih i termonuklearnih bojevih glava. Zastrašujuća tehnološka dostignuća plaćena su niskim standardom života kod naroda koji je kao plod azijskog kolektivizma riješen žrtvovati sve za vojni program velikog vođe. Kolika je ta žrtva i kako izgleda, na mikroprimjeru može pojasniti delirij Sjevernokorejaca nakon smrti Kim Jong-ila 2011. godine. Ta vrsta groteske u kojoj umire samoproklamirano božanstvo za kojim rone suze njegovi sljedbenici možda djeluje humorno, ali suštinski, samo oslikava svakodnevno ludilo koje već sedamdeset godina živi tamošnji narod.
Na tragu ovog dogmatskog preludija koji je javnosti manje poznat zapravo stoji cjelokupna historija Sjeverne Koreje kao države koja je oslonjena na svoju samodostatnu ideologiju koja nužno proizvodi naučnike i eksperte iz tehničkih nauka. U svojoj knjizi O ideji džuče Kim Jong-il, opisujući značaj nauke u konceptu ove ideje, piše: “Mi moramo postojano intenzivirati i poboljšati naučna istraživanja kojima će ideja džuče biti ideološka, metodološka i teoretska baza kako bi našu nauku obogatili novim rezultatima”. Uopće gledano, korejski narod i sjeverno i južno od 38. paralele u najmanju je ruku zapanjujuće genijalan. Seul je danas globalni centar informatičke industrije kao jedan megalomanski IT powerhouse. Također, južnokorejska automobilska industrija sve rapidnije osvaja svjetska tržišta s inovativnim dizajnom bez plagiranja zapadnoevropskih ili američkih takmaca, što je zapravo jedna pragmatična i praktična dimenzija azijskih kultura.
Sjeverniji Korejci postigli su iznad paralele u svjetskim razmjerima neke sposobnosti oružanih snaga koje je teško razumjeti u srazu višedecenijskih sankcija pod kojima tamošnji narod živi, a režim opstaje. Ako stvari postavimo na ovaj način, onda lansiranje najnovijeg sjevernokorejskog balističkog projektila “Hwasong-17” s nepotvrđenim dometom od 13.000 kilometara ima smisla, ali samo ako zanemarimo da je na privrednom planu diktatorska država nesposobna prehranjivati svoje krajnje pothranjeno stanovništvo koje živi u paralelnom univerzumu. Možda ovaj apsolutistički režim sjevernokorejskog satrapa jednog dana dočeka obraćanje poput Marije Antoanete njenom pauperiziranom i gladnom stanovništvu, samo ovaj put bi Kim Jong mogao reći: “Ako već nema kruha, pa jedite rakete.”
RAZVOJNI INTERKONTINENTALNI PROGRAM “HWASONG”
Sjevernokorejski raketni program svoj je uzgon dobio dolaskom aktuelnog Kim Jong-una, koji je u raketnom arsenalu zatekao samo stare sovjetske rakete “Scud”, dakle taktičke rakete smanjene preciznosti s tečnim motorima. Danas je Sjeverna Koreja jedna od pet država koje imaju sposobnost lansiranja balističke interkontinentalne rakete s podmornice iz zaronjenog stanja s raketama Pukguksong (sve varijacije 1, 2, 3). Sam program “Hwasong” interkontinentalnih balističkih raketa (IRBM) imao je za cilj pogoditi SAD, ni manje ni više! Taj je program svesrdno guran, ali uz tečne raketne motore koji se smatraju prevaziđenim zbog čitavog niza specifičnosti upotrebe tih goriva od skladištenja do punjenja i nemogućnosti mobilnog dopremanja napunjene rakete. I to je jedan od nedostataka sjevernokorejske vojnomašinske misli koja je s izuzetkom podmorničkih “Pukgukonsgova” ostala na tečnim gorivima, primjerice, “Hwasong-15” se prije opaljenja na rampi puni gorivom čak 45 minuta i veoma je ranjiv u tom periodu. Bitno je istaći da do prije neki dan, osim Rusa, niko nije imao sposobnost dopremanja balističkih raketa mobilnim lanserima, a da rakete budu napunjene gorivom koje se “bućka” tokom transporta. Međutim, nakon kubanske raketne krize i onih sada već starih R-7 “Semyorka” interkontinentalnih raketa (ako izuzmemo ruske), niti jedna raketa nije zaintrigirala pažnju Pentagona kao “Hwasong-15”. Naime, ovom je raketom Jong-un postao sposoban nanijeti udarac po cijeloj Kaliforniji (naravno, ukoliko raketa prođe GMD mrežu) s teretom bojeve glave od 1.000 kilograma. Nakon njegovog testiranja u oktobru 2017. godine u Pentagonu su uključeni svi crveni alarmi, pri čemu su republikanski lavovi proklamirali da bi se Kimu Jong-unu trebao “natrljati krvavi nos”.
“HWASONG-17” SVEMIRSKI LET I PAD U MORE
Prvi put “Hwasong-17” u šah dezenu viđen je u oktobru 2020. godine kao raketa kojoj su američki eksperti prema veličini i prečniku 2.5 metra odredili lansirnu masu od zastrašujućih 100 tona. Također, u odnosu na petnaesticu, “Hwasong-17” dvostepena je raketa i ima korisni teret bojeve glave 1.700 kilograma i s tom razornom moći koja je vjerovatno poboljšana MIRV (sposobnost da raketa nosi dvije ili više bojevih glava koje se nezavisno navode) bojevim glavama. Deklarirani domet rakete koja je testirana 24. marta u 14:20 u spektakularnom testiranju s kaubojskim aranžmanom Kima Jong-una iznosi oko 13.000 kilometara i doseže bilo koju tačku Sjedinjenih Američkih Država.
S tim da su početkom marta barem dva puta izvedena testiranja ove rakete s nepoznatim uspjehom, ali se zna za pokušaj 10. marta, koji su iz Pjongjanga nastojali prikriti. Kada govorimo o samom testiranju i onome što je javnost vidjela s ruskim lansirnim vozilom koje nosi vjerovatno najveću raketu s tečnim gorivom, možemo uočiti zapravo koliko se ozbiljno ovaj PR trenutak percipira u Sjevernoj Koreji. Komercijalizacija sjevernokorejske moći van ove zemlje izgledala je kao neka vrsta C filmske produkcije, trash filmova katastrofe u kojem je zdepasti Kim Jung-un pokušao odglumiti Top Gun akcijskog junaka, ali završio kao sprdnja diljem planete. Samo testiranje bilo je uspješno, raketa je, prema podacima, dosegnula plafon leta od 6.248 kilometara visine, dok je u dometu po horizontu postigla oko 1.029 kilometara, ostavši u zraku oko 70 minuta.
Prema ovim parametrima, oborila je sve prethodnice, pri čemu je testirana minimalnom energetskom trajektorijom, odnosno pucana je u visinu kao projekcija pada i leta u srednjem kursu po cilju na horizontu. Ako se uzme u obzir da je “Hwasong-15” na testiranju postigla 2.000 km visine, onda se u budućim projekcijama platforma “Hwasonga-17” može upotrijebiti i kao nosač satelita i tu su zapravo sva snaga i kvalitet ove rakete. U svojoj namjeri postati zapažen nuklearni akter Sjevernoj Koreji, pored kompletne nuklearne trijade koje nema, nedostaje lansiranje izviđačkog satelita u LEO ili GEO orbitu. Kada i ukoliko to uspije, Sjeverna Koreja etablirat će dodatno svoj status kao nezaobilazan faktor u budućim dogovorima oko ograničenja raketa interkontinentalnog dometa.
KO SE OPEKAO NA MLAZ “HWASONGA-17”
Najžučnije reakcije na testiranje i lansiranje “Hwasonga-17” bilo je, naravno, u Seulu, pri čemu se lansiranje desilo u globalnom i korejski regionalnom planu u najgore nevrijeme. Naime, američka administracija jednim je okom na Narodnoj Republici Kini, dok drugim u zajedničkoj alijansi naoružava Ukrajince i priprema novi paket sankcija. Južnije na korejskom poluotoku prošlo je samo tri sedmice od izbora na kojima je pobijedio Yoon Suk-yeol, koji je u svojoj kampanji obećao snažniji odgovor korejskoj braći na sjeveru. Međutim, sam pad “Hwasonga-17” u Istočno kinesko more južnokorejski radarski operateri mogli su samo ispratiti, te su na mjesto pada radi demonstracije sile ispalili salve raketa s kopna, mora i iz zraka.
Naravno, iz Seula su dodatno zahtijevali zaštitu THAAD sistemom američke proizvodnje, međutim, djeluje da Pentagon nema namjeru, barem ne u dogledno vrijeme, skinuti strateški objektiv s Kine i Rusije, pri čemu će se morati baviti Sjevernom Korejom, koja ovakvim testovima ne dozvoljava da bude zaboravljena i izostavljena. Ono što je sigurno, propao je i posljednji vanjskopolitički napor sada već bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa da primiri Pjongjang, pri čemu 15. aprila, na 110. rođendan Kim Il-sunga, možemo očekivati dodatna testiranja, ovaj put vjerovatno nuklearna, pri čemu će Jong-un demonstrirati svijetu da ih je povukao za nos prikazom urušavanja kompleksa za nuklearne testove. Podšišana replika Toma Cruisea iz Top Guna izaziva komične reakcije, ali kao da zaboravljamo da ima bombu. Kakvu će demonstrirati, ne znamo, možda je u aprilu i vidimo i čujemo, a onda više neće biti smiješno.
