Poslijeratne godine sporog oporavka Cazinske krajine od posljedica Drugog svjetskog rata dodatno su usložnila dva teška iskustva. Prvo, ono političke naravi, bila je Cazinska buna iz 1950. godine, koja je odnijela veliki broj života, u izgnanstvo ispratila na stotine ljudi, te u težak položaj bacila mnoge krajiške porodice. Drugo je bila prirodna nepogoda u vidu do tad nezapamćene suše, koja je u ljeto 1950. godine gotovo u cijelosti uništila usjeve i ljetinu, te nadolazeće jeseni, zime i proljeće na rub preživljavanja dovela većinu krajiškog stanovništva. O prvom događaju, Cazinskoj buni, pisalo se i govorilo, dok o gladnoj godini baš i nije, izuzmu li se rijetka kazivanja i pripovijedanja na razini porodičnih i privatnih sijela i susreta. Posmatrano iz današnjeg ugla, razumljivim se čini da onda kada je to bilo aktualno, u prvim godinama i decenijama nakon gladne godine, interes vlasti nije bio pokazivanje slabosti države, koja nije adekvatno odgovorila na posljedice prirodne katastrofe iz proljeća i ljeta 1950. godine. Očigledno je da je sjena zaborava već dobrano prekrila ovo teško povijesno iskustvo koje je svojevremeno zadesilo ionako iscrpljeno i siromašno krajiško stanovništvo. Stoga, sedam decenija od gladne godine donosimo svjedočenja nekolicine Krajišnika koji pamte glad i jad koji su u ranoj mladosti, nažalost, imali priliku iskusiti.
JELA SE TRAVA
Bišćanin Šero Keškić iz Mel Peći kod Gate dobro je upamtio gladnu godinu. Kako ističe, imao je 15-ak godina kada se, uslijed velike žege i slabog uroda, bez dovoljno zaliha ušlo u zimu. “1950. godina je bila sušna i skoro ništa nije rodilo, tako da se u zimu već osjetila nestašica. A u proljeće 1951. to je bila prava katastrofa. Naša porodica je bila brojna jer su roditelji imali jedanaestero djece. Uglavnom, kao i većina svijeta, ovisili smo od obrade zemlje. Imali smo tri krave, konje i još nešto živine. U to vrijeme trebalo je velikog napora da se tolikoj čeljadi obezbijedi hrane za cijelu godinu. Ali kad je te godine udarila suša, to je bila takva glad koju je teško opisati. Većina naroda jela je kukuruzovo brašno, i to u ograničenoj mjeri. Rijetki su imali pšenicu, a bilo je i onih koji u nekom periodu nisu imali ni jednog ni drugog. Dobro pamtim da smo mljeli komuše od kukuruza i miješali s malo kukuruzova brašna. To smo onda miješali s mlikom i to se smatralo za dobar obrok. Jela se trava, ona 'slatkovina'. Načupa se trave, baci se na to šaka brašna, pomiješa s tim, ispeče u tepsiji i jede. Srećom pa smo imali krave pa je bilo 'mlika', sira i masla, i to nas je čupalo. Svakako smo se prebacivali. Ta godina mi je bila najteža u cijelom životu. Nema se šta jesti, a ja ti uzmem torbu i idem 'iskati' kroz selo. Ali hvala Bogu, bilo je dobrih ljudi pa su pomagali”, prisjeća se Šero Keškić (87) i nastavlja s opisom života u djetinjstvu, ali i godinama komunizma, kada se teško živjelo: “U mladosti sam završio četiri razreda škole u Gati. Učili su me učitelj Veljko i učiteljica Olga. U mejtaf sam išao nekoliko godina, sve dok milicija nije počela braniti da se ide. U toku Drugog svjetskog rata kroz selo su prolazile razne vojske. Najviše su se zadržali huskinovci, ali boravile su i ustaše i partizani. Godine 1956. otišao sam u vojsku u Knjaževac kod Niša, i tu sam boravio dvije godine, a nijednom nisam došao kući na odmor. Kad sam se vratio u rodno selo, onda sam se oženio. I te gladne godine, ali i općenito tih godina, bilo je vrlo teško. Zao sam ići raditi Srbima u Vaganac u Hrvatskoj. Spavao sam po štalama na sijenu. Tek kasnije sam otišao u Metliku u Sloveniju. Danas se puno bolje živi nego tada, iako je čovjek tad bio mlad i zdrav, a danas star i bolestan.”
PO BRDIMA MOLILI OD BOGA KIŠU
Živi svjedok gladne godine bio je i Kladuščanin Hasan Mašinović iz naselja Zborište kod Vrnograča. Hasan je upamtio i neka od dešavanja iz vremena Drugog svjetskog rata: “Iako su u neposrednoj blizini uglavnom živjeli Srbi, u našem selu su od davnina starosjedioci bili Bošnjaci. Kao sedmogodišnji dječak, upamtio sam četnički upad u selo 22. maja 1942. godine, kada su nas protjerali i zapalili mejtaf. U tom napadu niko nije poginuo. Jedino je jedan čovjek ostao bez oka. U školu nisam išao, a mejtaf sam završio kod starog hodže Hasana Mašina. U toku tog rata sam ostao bez oca i onda je valjalo raditi sve i svašta još od malih nogu. Imali smo volove i dvije krave. Kad je nastupila sušna godina, ja sam imao petnaest godina. Te godine sve je izgorjelo od žege, ni travka haman nije mogla opstati. Sve je podbacilo i već od jeseni se osjetila neimaština. Kako se ulazilo u zimu, bilo je sve teže i teže i insan se nije mogao nikako najesti. Sve je potrajalo do ljeta 1951, dok nije dospjela nova pšenica, pa onda i sve ostalo. Jednostavno, žita nije bilo ni za lijeka. Sedam dana se moralo kopati bogatašima za varćak kukuruza. Jelo se sve, zob, proso, komuše od kukuruza, trava, kora od drveta i mnogošta. Mi, djeca, išli smo 'aminati' kišu po okolnim brdima sve do Todorova. Ko je bio bogat i imao dovoljno zaliha žita mogao se pravo obogatiti jer su ljudi svašta prodavali samo da prehrane porodicu. Sjećam se da je jedan imućniji čovjek, otac od Mehe Hadžića, za proso kojeg je imao viška uspio kupiti ogroman imetak u Lešinovcu pored Čaglice.”
I nakon te godine, kao i većina krajiškog stanovništva, Hasan Mašinović još je dugo godina živio vrlo teško. Nakon što se oženio, odslužio je i vojni rok u Vršcu u trajanju od skoro dvije godine. “I prije i poslije vojske išao sam raditi Srbima u Šibine kod Gline. Tukao sam kamen. Znao sam istući po 25 kubika najljućeg kamena za 300 dinara. Međutim, najteži posao koji sam radio u životu bio je rad u šumi u Kobiljnjaku, a najteže vrijeme koje pamtim bilo je vrijeme do tad, a i do danas nezapamćene gladi. Danas, hvala Bogu, imam sve što poželim. Imam penziju, a sinovi i unuci imaju 6 novih kuća. Jedan sin u Bosni ima firmu, a ostali su u Austriji, gdje su se lijepo snašli i izgradili. Najteže mi pada kad mi neko počne hvaliti onaj sistem, k'o da ja dobro ne znam kako se tada živjelo. Sad je sto puta bolje za one koji hoće da rade. A oni koji neće i što samo znaju kukati, kako bi u onom sistemu tek loše prošli... Kao što rekoh, ja sam u onom sistemu morao kopati po sedam dana za 12 kg kukuruznog brašna, a sad bih platio dvije vreće brašna kome god treba. Eto kakvo je vrijeme izišlo i koliko se danas ima, a narod opet kuka.”
“Kad sam došao u mlin, vidio sam da čovjek melje bukovu koru”
Glad i neimaštinu za vrijeme gladne godine 1951. osjetili su i mnogi Bužimljani. Jedan od živih svjedoka tog perioda jeste i Husein Musić, koji je kao petnaestogodišnjak dobro zapamtio glad. Po njegovim riječima, ta godina nije bila ni blizu ovoj, 2021, za koju se ističe da je vrlo sušna. Kako kaže, u proljeće 1950. godine bilo je nešto malo kiše, tek toliko da se moglo uzorati, a nakon toga sve do jeseni nije bilo padavina. “Bilo je vruće i suho, zemlja ispucala, nema trave, nema ništa. Haman pa šest mjeseci nije palo ni kapi kiše. U nas su i pšenica i kukuruz bili u njivi iznad kuće. Urod pšenice je bio tako mali da smo s 8 dunuma dobili tek dvije vreće. Međutim, kod kukuruza je bilo još gore. Tu su na 15 dunuma bila samo 2-3 sepeta klipova. To je bila najsušnija godina koju sam upamtio u životu. Ko je imao nešto posijano u barama pored rijeke, donekle je i imao prinos, ali u strani, u brdu, nije bilo gotovo ništa. E već naredne, 1951. godine, bolje je rodilo, ali je trebalo čekati da usjev dozrije za žetve i branja. Ljudi su se svakako snalazili. Oni koji su imali novca išli su čak u Vojvodinu pa kupovali. Neki su pozajmljivali, neki prosili, neki gladovali. Otac Ibrahim često je išao u Cazin na sajam. Ja sam tad bio momak, pa sam išao s njim. Pješice smo išli do Cazina, oko 30 kilometara u jednom smjeru. Uzmemo dva varćaka kukuruza u Cazinu, stavimo u torbu na leđa i pravo kući. On je nosio po varćak i po, a ja pola varćaka. Koliko sam samo puta otišao pješice u Cazin, Veliku Kladušu i Bosansku Otoku”, prisjeća se Husein Musić.
U vrijeme velike gladi Huseinova porodica brojala je pet članova. U ranoj mladosti, s godinu i po, Husein je ostao bez majke, tako da je gladnu godinu, ali i ostatak mladosti proveo s ocem, maćehom i dvije sestre. “Na svu sreću, naša porodica nije bila brojna, ali gdje je bilo puno članova, tu je bio problem. Imali smo krave, volove, konje, desetak ovaca i živjeli od težakluka. Sjećam se da je 'teta' najviše kuhala puru, dukmu, varicu i makarone. Grah se jeo neslan. Slabo se tad pravila pita i općenito tih godina. Slabo je bilo i mesa. Ko je imao kokoši, čuvao ih je za jaja, a i za slučaj kad dođu gosti da se zakolje i da se napravi neko bolje jelo. U početku je i bilo nešto zalihe od ranije, ali sve se to brzo potrošilo. Malo je bilo ljudi koji su imali zalihe hrane. Narod je obično bio siromašan, a ta godina je prelila čašu neimaštine. Iako je suša bila regionalnih razmjera, ne sjećam se da je bilo pomoći države. A i odakle im, kad je tad Jugoslavija bila vrlo nerazvijena. Još veći problem je bio taj što je Krajina bila zapostavljena zbog Cazinske bune. Dobro pamtim kad smo skroz ostali bez žita da je otac dao junicu za tri varćaka pšenice. Bila je praksa da se svako 15 dana voze tri varćaka kukuruza i jedan varćak pšenice u mlin Novak. Jedne prilike, od komšije Salke koji je radio u Varešu, dobili smo 10 kilograma 'suražice', mješavine raži i pšenice. To se ranije davalo konjima. Pa sam to nosio na mlin u Todorovsku Čelinju. Kad sam došao u mlin, vidio sam da čovjek melje bukovu koru. To je bio did od Suada Tabakovića iz 'Hamzi', koji je poginuo u proteklom ratu. Pitam ga: 'Šta ti je ovo?' Kaže: 'Bukova kora.' Tad sam mu dao jednu lopaticu miješanog brašna od raži i pšenice. Pitao sam ga kako jedu bukovu koru, a on mi reče da to sipaju u 'mliko' da malo zavaraju djecu pa onda to tako jedu. Narod je masovno mljeo komuše ili ogruske od kukuruza. Kad se to samelje, onda se pomalo miješalo s kukuruznim brašnom. Bilo je slučajeva da su ljudi umirali jer želudac nije mogao svariti takvu hranu”, kazuje Husein.
SEZONSKI RAD KOD IMUĆNIJIH SRBA U GLINI I OKOLINI
Godine nakon Drugog svjetskog rata bile su toliko teške za stanovništvo Cazinske krajine da je veliki broj muškaraca bio primoran odlaziti raditi sezonske poslove na imanja imućnijih Srba u Glinu i okolna naselja. I Husein Musić, kao i njegov otac Ibrahim, godinama je dijelio istu sudbinu. “Otac je dugo radio kod Srba u Glini, a ja sam nešto kasnije počeo ići, tek kad sam došao sa služenja vojnog roka iz Sinja i kad sam se oženio. To je bilo 6-7 godina nakon te suše. Išlo se u maju, kad krenu prve djeteline 'trećakinje' i kosilo sve dok ne dospiju 'otave', zadnje trave u barama, krajem augusta i početkom septembra. Kopalo se, kosilo i želo, a neko je radio i građevinske poslove. Preko ljeta se tek nekoliko puta dolazilo kući, a za vrijeme boravka na srpskim imanjima noćivalo se po štalama i pojatama. Sjećam se kad je nama trojici jedan Srbin kazao da će nam dati 'gospojski' ručak ako mu pokosimo pola dunuma livade. Mi iskosili, kad on ide i nosi troje jaja i tri komadića kruha. Kaže: 'Ovo vam je gospojski ručak.' Sa mnom je često išao komšija Rasim. Po cijeli dan kosimo u Selištu kod Gline, navečer jedemo i krenemo kući. Usput nas savlada umor pa zastanemo jedan ili dva sata i odspavamo uz neko sijeno ili slamu. Onda se u ponoć dignemo, nastavimo pješačiti i ujutro dođemo kući. Ti odlasci na sezonski rad trajali su sve do kraja šezdesetih godina. Život je bio nesnošljiv sve dok narod nije krenuo raditi vani, u Sloveniju, Austriju, Njemačku i Švicarsku. Bio je to težak period za većinu Krajišnika. Međutim, svašta su ljudi ovoga kraja izdeverali, pa tako i te teške godine”, svoje kazivanje završava Husein Musić.