O Bagdadu

Prvi put sam čuo za Bagdad u IV razredu medrese na času historije islama iz usta rahmetli direktora Muhamed Emin-ef. Dizdara. Bio je vrlo strog i znali smo, da jednim pogledom i u razredu i izvan razreda, sve ocjenjuje. Kako sjediš ili stojiš, kako si odjeven i koliko čist, kako odgovaraš i kada znaš i ne znaš itd. Ali ponekad, i pored svega toga, žalili smo da prekine predavanje iz pojedinih jedinki historije islama, kada zvono oglasi prestanak časa. Jedno takvo nezaboravno predavanje bio je i Bagdad. Kasnije kroz čitanje znanje o Bagdadu je raslo, i napokon, u putu na hadž došlo se i u Bagdad.

Radi zakašnjenja, koje sam spomenuo, grupni program je odgođen sa petka na subotu, i u petak smo mogli ići kud ko želi. Dobro su nam došli naši studenti, muškarci i ženske, i brzo se kolona hadžija razišla po divnom Bagdadu. Sa trojicom drugova odmah sam posjetio turbe Abdul-Kadira Gejlani, u istoimenoj džamiji klanjao džumu i prisustvovao halkai-zikru. U međuvremenu predstavio sam se Sejjid Jusufu Gejlani, glavnom šejhu kaderijskog tarikata (reda) za sve zemlje gdje ima kaderija (Hadimul-sedžadetil-kadirijje). Od ićindije do kasno poslije jacije vodao je po Bagdadu mene i Mujagu Baščauševića mladi šejh Sejjid Burhanuddin Gejlani. Ne mogu ni da se prisjetim koja sve mjesta smo posjetili, posebno mezarluke (grobove) bagdadskih učenjaka i pobožnjaka.

U subotu, 15. februara, bio je grupni obilazak. Posjetili smo tri centra: Kjazimijju, Azamijju, šejh Abdul-Kadira, zatim Šehidsku džamiju, Luk neznanog junaka, Trg žrtava slobode i vozili se kroz Bagdad i uz obalu Tigrisa. To je sve bilo kao kratak san. Proslavljeni Bagdad iz Hiljadu i jedne noći nije se mogao pregledati za tako kratko vrijeme. Nisam udovoljio želji Sejjid Burhanuddina da i u subotu sa njime nastavim razgledanje Bagdada, smatrajući se moralno obaveznim da budem na usluzi našim hadžijama, gdje se bude čuo perzijski govor, ili vodičima, ako im zatreba usluga historijsko-šeriatskog karaktera. Toga dana naše rukovodstvo: Hadžiabdić, Đozo, Sahačić i Jusufspahić, u pratnji Nijaza Šukrića, predstavnika naših studenata, primljeno je kod Predsjednika Iračke Republike. Od predviđenog programa nije ostvarena posjeta čuvenom gradu Samerri (Serre men rea - Razveseli se ko ga vidi), nadajući se da ćemo tamo otići u povratku s hadža. Međutim, hadži hafiz Fuad-ef. Subašić, sa grupicom Zeničana, nisu današnji posao ostavili za sutra, i posjetili su Samerru u večernjim satima.

O Bagdadu će pisati opširno Nijaz-ef. Šukrić, a ja ću ukratko dati opće informacije iz knjige: Vodič kroz Bagdad iz 1958. god. koju su napisali dr. Mustafa Dževad i dr. Ahmed Suse.

U Enciklopediji Leksikografskog zavoda (Zagreb, 1955.) kaže se za Bagdad ovo: "Bagdad (iranski Božji dar), glavni grad Iraka, na plovnom dijelu rijeke Tigris u Centralnoj Mezopotamiji, oko 400.000 stanovnika, stari ali modernizirani grad; veliko trgovačko središte i važno raskršće karavanskih puteva, cesta, željezničkih i avionskih linija za Perziju i Tursku. Bagdad je uzeo za svoju prijestolnicu abasidski halifa El-Mensur (762.); otada se on razvija kao snažno političko i kulturno središte muslimanskog svijeta. Najveći procvat za halife Harun al-Rašida, petog halife Abasida (VIII-IX st.), koji ga je znatno proširio i uljepšao znamenitim građevinama. U Bagdadu je postojala i Akademija, u kojoj su se razvile i mnoge nauke, osobito prirodne (medicina, alkemija, astronomija i druge). Kao trgovački centar Bagdad je već u XI st. imao dva miliona stanovnika. U XIII st. stradao je od mongolskih provala: 1258. kan Hulaku, unuk Džinkiskana, razorio ga i ukinuo halifat. Poslije se opravio, ali ponovo 1393. i 1401. stradao od Tamerlana (Timurlenka), koji je poubijao na desetine hiljada građana. Bagdad je u XVI st. u rukama Turaka, a od 1623. Perzijaca; 1638. ponovo su ga osvojili Turci i držali sve do I. svjetskog rata. Za njihove vlasti Bagdad je mnogo nazadovao te je XVII st. imao svega 150.000 stanovnika. Za I. svjetskog rata također je stradao; u martu 1917. zauzeli su ga Englezi. Od 1920. prijestolnica je Arapskog kraljevstva Irak. Za vrijeme II svjetskog rata Bagdad je bio poprište vojničkih operacija: Britanci su u maju 1941. oborili proosovinsku vladu. Bagdad je završna točka tzv. Bagdadske željeznice (Konia-Bagdad). 1958. godine došlo je do revolucije, te je svrgnuta dinastija i proglašena Republika Irak sa sjedištem u Bagdadu. Bagdad je često stradao i od poplava u godinama: 802, 815, 904, 932, 941, 945, 978, 1010, 1074, 1108, 1159, 1168, 1174, 1218, 1237, 1243, 1256, 1284, 1324, 1356, 1635, 1657, 1822, 1831, 1895, 1907, 1910, 1914, 1941, 1946 i 1950. Naime, između Tigrisa i Eufrata ima mnogo manjih rječica, a prokopano je i mnogo plovnih kanala, ali teren je ravnica pa nasipi teško izdrže. Sada se ulažu veliki napori da se izbjegne poplavama. (Poplave Bagdada od dr. Ahmeda Suse, Bagdad, 1963.).

Kjazimijja

Halifa Ebu Džafer el-Mensur otkupio je od nekih šezdesetak vlasnika zemlju u naselju Bagdad na desnoj obali Tigrisa, u želji da na tim površinama podigne novu prijestolnicu i udalji se od Kufe, tvrđave alevija (alevije su direktni potomci Muhammeda, alejhisselam, od kćeri Fatime). Mensur je konzultovao hiljadu raznih stručnjaka, od krupnih graditelja do najsitnijih zanatlija, i pristupio gradnji dvorca Kasruz-zeheb sa zelenim kubetom. Kamen temeljac položio je lično Mensur 145. hidžretske tj. 767. kalendarske godine. Odmah uz dvorac počela je i gradnja velebne džamije. Oko ove dvije prve građevine i linije kružnice počela je i izgradnja ostalih dvorskih i državnih zgrada. Ovaj tzv. okrugli grad opasan je visokim zidom sa nizom osmatračnica i četvera velika vrata po imenima: Šam, Basra, Kufa i Horasan. Oko zida je iskopan dubok kanal sa vodom. Ispred četiri kapije počela je izgradnja novih poslovnih i stambenih zgrada, iz čega je kasnije izrastao slavni Bagdad. Službeni naziv novog grada bio je Darus-selam (Grad spasa i mira). Domalo pošto je završen Zlatni dvorac sagrađen je i drugi, Kasrul-Huld.

Prva žrtva neminovne smrti u novoj prijestolnici bio je Halifin najstariji sin Džafer. Ukopan je na posebnoj parceli prozvanoj Kurejševićko groblje. U ovo groblje ukopan je 183/799. imam Musa Kjazim, sin Dža'feri Sadika i mjesto prozvano Kjazimija, kao što se i danas zove. Uz Musa Kjazima, ukopan je 220/835. njegov unuk imam Muhammed Dževad Tekij. Nad Kjazimovim i Dževadovim rakama danas stoje dva zlatna kubeta i uz njih velebna džamija sa četiri pozlaćene munare - čuvena Kjazimija o kojoj je ovdje govor. Ja sam nemoćan da opišem vanjsku i unutarnju ljepotu Kjazimije. Ne mogu prešutiti da sjaj, dragulji i zlato na grobovima ove dvojice imama odudaraju od smjernica života koje su oni preporučivali i odvodi srce od skrušenosti. U Kjazimijji je ukopano niz drugih znamenitih muslimanskih ličnosti, između ostalih i Imam Jusuf prvi bagdadski nadkadija (kadil-kudat), i prvi učenik Imama Ebu Hanife.

Predio Kjazimijja je zapadni dio Bagdada, za razliku od Azamijje, istočnog dijela.

Mensurova džamija je nekoliko puta proširivana i petsto godina je slovila kao prva. U njoj je uvedena služba mubelliga - prenošenje tekbira i selama u namazu i nošnja crnih džubeta. Govorilo se da su tri posebne ljepote i manifestacije: teravih-namaz u Mekki, džuma u Bagdadu (Mensurovoj džamiji) i ramazanski Bajram namaz u Tarsusu.

Kasnije halife, emiri i sultani sagradili su niz objekata, ali ih je većina stradala od ratova i poplava. Turbeta su nadživila dvorce. Turbeta su kasnije podignuta i na njih se i danas troši iz Petine koju daju šiije.

Azamijja

Na istočnoj strani u predjelu Horasanske kapije halifa Mensur je sagradio dvorac svome sinu prijestolonasljedniku Mehdiji i vojne kasarne, iz predostrožnosti i opreznosti. U ovome predjelu je ukopan Imam Ebu-Hanife, i kasnije, po njegovom turbetu, i džamiji cijela ova strana je nazvana Azamijja. Dvorci čuvenih velikana Bermekija su nicali u ovome kraju. Kjazimija, kao da je bila arapska, a Azamija perzijska tvorevina. U istočnom dijelu su palate: Kasrut-Tadž i Kasrul-Firdevs, zoološki vrtovi, tri čaršije, Daruš-Šedžere (Cvijetni park), medrese Nizamijja, Mustansirija i Ismetijja te brojne druge znamenite naučne i kulturne ustanove. Obadva dijela Bagdada imala su svoje čuvene bolnice. Imami Azamova džamija i turbe su danas centar Azamijje.

Kršćani i Židovi već u prvim godinama podizanja Bagdada sagradili su svoje crkve, manastire i bogomolje i uživali punu vjersku autonomiju.

Ako uporedimo postanak i sadašnji značaj Kjazimijje i Azamijje vidjećemo da su im izmijenjene uloge. Kjazimijja je šiijski, a Azamijja sunnijski centar. U sjaju i raskoši Azamijja danas zaostaje za Kjazimijjom, ali sam se u njoj osjećao blaženije. Skrušeno sam sjedio pokraj Imam Ebu-Hanifinog kabura i prisjećao se riječi svoga nezaboravnog profesora Ahmed-efendije Bureka, da je budućnost hanefijskog mezheba.

Neuporedivo su manje razlike između islamskih sunnija i šiija nego između kršćanskih crkava: katoličke, pravoslavne i protestantske. Ključno pitanje je Imamet-Vrhovno vjersko starješinstvo. Po šiijskom učenju legitimne vjerske starješine su poslije hazreti Alije bili njegovi potomci po imenu: Hasan, Husejn, Ali Zejnul-Abidin, Muhammed Bakir, Džafer Sadik, Musa Kjazim, Ali Rida, Muhammed Dževad Tekij, Ali Nekij, Hasan Askeri i Muhammed el-Mehdi. Muavija je iznevjerio obećanje dato hazreti Hasanu i posve suprotno tradiciji po kojoj je izvršen izbor prve četvorice halifa uzurpirao zvanje halife i svog zločestog sina Jezida proglasio za budućeg halifu, to jest zaveo monarhiju. Sunnije pak smatraju da je ipak valjan hilafet i nedostojne osobe ako to izravno ne šteti vjeri (mutekelliminsko učenje). Sunnije mutesavvifini smatraju da se hazreti Hasan odrekao vlasti u korist Muavije u namjeri da spriječi bratoubilački rat među muslimanima i da je za nagradu od Boga dobio Kutbijjet (Stvarno prvenstvo u vjeri) koje je prešlo na njegove potomke do Muhammeda Mehdije. Od nestanka Mehdije kutbijjet je bio sakriven do Abdul-Kadira Gejlani, prvog osnivača Tarikata. On je Srednji kutb. Posljednji kutb će biti Imam Muhammed el-Mehdi. Mutekellimini su mišljenja da očekivani Mehdija-obnovitelj islama koji će zavesti pravdu - ne mora biti ličnost Imama Muhammed el-Mehdije kojeg je nestalo. Kroz stoljeća u ovo pitanje se uvukla politika i zasjenila ga.

Šejh Abdul-Kadir Gejlani

Babuš-šejh je dio grada gdje se nalazi turbe, džamija, tekija, medresa i biblioteka Šejh Abdul-Kadira Gejlanija. Položaj i raspored ovih zgrada sličan je rasporedu i položaju Gazi Husrevbegovih objekata: turbeta, džamije, Hanikaha i Kuršumlije, s tim što su Abdul-Kadirovi u jednoj avliji, dok ih kod Gazi Husrevbega dijeli ulica. Turbe je veće od Gazijina i unutrašnjost mu je od kristala, a oko kubure je srebrena ograda. Po sredini ograde su stihovi posvećeni Abdul-Kadiru. Po prostoru džamija je možda veća od Begove, ali nema tetimmi. Prostor ispred turbeta i džamije je kasnije adaptiran i pokriven, ali umanjuje ljepotu izgleda građevina. Između turbeta i džamije s jedne strane i tekije, biblioteke i medrese s druge strane je povelika avlija. Ove tri zgrade su vrlo slične našem Đulaginom dvoru. U odajama prizemlja su kaburi porodice Gejlani, a iznad njih na spratu su pomenute ustanove. To je za naše pojmove neobično. Ovakova primjena je i u dvorišnim zgradama Kjazimijje i Azamijje, te u Kerbelatu i Nedžefu, a donekle i oko Emevijske džamije u Damasku. Biblioteka je moderno uređena i spada među najbolje uređene biblioteke Bagdada. Ima vrlo vrijednih rukopisa, ali su dvije bilješke naročito privukle moju pažnju. Jedna knjiga je pisana 444. hidžretske godine, a na drugoj je zapisano, da je izvađena iz Tigrisa, to jest da je pripadala biblioteci čije su knjige Mongoli bacili u Tigris. Knjiga je oštećena i na njoj se jasno vidi da je bila u vodi.

Medresa ima 50 učenika i tri muderisa. Muderrisi su ujedno i imami u dotičnoj džamiji, i to: jedan za sabah namaz, drugi za podne i ikindiju a treći za akšam i jaciju. Četvrti imam je šafijskog mezheba i klanja rani sabah. Zikir se obavlja u džamiji, svakim danom poslije jacije namaza i petkom poslije džume. Imaju dva šejha zadužena zikrom. Sejjid Jusuf Gejlani je starješina svega. Duhovno, on je predstavnik cjelokupnog kaderijskog tarikata, a pravno, on je i mutevelija ogromnih kaderijskih vakufa. Na povratku sa hadža jedan dan smo ostali u Bagdadu. Na širem prijemu posjetnika iz raznih zemalja Sejjid Jusuf je istakao da cijeni posjetu koju su mu učinili predstavnici jugoslovenskih muslimana hadži Husein-ef. Đozo i hadži Naim-ef. Hadžiabdić, i izjavio, da se Hadži Sinanova tekija u Sarajevu može ubrojiti u listu najstarijih kaderijskih žarišta. Saglasan je da se zgrada tekije koristi još i za druge srodne službe u svrhe koje su korisne Islamskoj vjerskoj zajednici u Jugoslaviji. Prisutni su bili prijatno iznenađeni kad sam im pružio izvjesna obavještenja o životu muslimana u Sarajevu. Sejjid Jusuf ukazuje i izvjesnu pažnju našim studentima koji se koriste bibliotekom. U knjizi Vodič kroz Bagdad u prošlosti i danas, iz 1958. godine, spominje se 48 medresa, 65 musafirhana i tekija, 19 biblioteka, te niz velikih i povećih džamija, zatim turbeta, banja i slično, razasutih u 48 gradskih centara. Mi pak, imali smo vremena vidjeti samo tri centra.