Prije deset godina, krajem maja, spontano, bez prethodnog dogovora, izlokanim, sporadično odronjenim i opustjelim putem koji, preko Gornje Tuzle, pa uz krivudave vrleti planine Majevice, vodi ka Čeliću i dalje ka Brčkom, vozili smo se, polahko, oprezno, rahmetli Džemal i ja.

Bolji put postoji, zapravo više njih, ali kako obojica dugo, još od prije rata, nismo prolazili ovim nekad glavnim drumom od Tuzle ka sjeveru Bosne, odlučujemo do Čelića proći njim, pa se, kako rekoh, polahko i oprezno vozimo, truckamo, jer male, nebrojene udarne rupe nemoguće je izbjeći, povremeno zastajkujemo, nigdje ne žurimo, duboko udišemo reski, čisti, kao nož oštri planinski zrak, slušamo horski cvrkut ptica, gledamo u razigrane vjeverice visoko u krošnjama ogromnih stoljetnih stabala, pijemo vodu i umivamo se na nekom od brojnih izvora... Prekrasno.

Ali, valja ići dalje.

U Čeliću, kod Džemalovog prijatelja, kupujemo svježe, tek ubrane jagode i pijemo kahvu kakvu u životu nikad nisam pio: isprženu na žaru, u šišu, i istucanu u avanu. Proces pripreme, doduše, poduže traje, možda i odveć dugo za one slabijih živaca i strpljenja, ali je zato okus kahve neopisiv, čudesan, pa to i rekoh našem domaćinu, a on mi se osmijehom zahvali.

– Ti stalno ovako pripremaš kahvu – reče Džemal.

– Ma kakvi. Ja to samo zbog vas. Kada bih dva puta dnevno ovako pripremao kahvu, a vidio si koliko priprema traje, ništa ne bih stigao uraditi, a posla preko glave. Nego, šta ima u Tuzli – domaćin će, rođeni Tuzlak, na “privremenom radu” u Čeliću nakon što mu je tri godine prije penzioniranja firma uništena, a on kao stara, razbucana krpa izbačen na ulicu.

– Isto ono što si ostavio iza sebe. Srećom, ako smijem primijetiti – Džemal će.

Pet minuta poslije vozimo se ka obližnjem Koraju, našem odredištu.

Brzo stižemo. Na ulazu u mjesto, u Kovačevića Mahali, nalazi se prostran i, koliko s ulice mogu vidjeti, brižljivo održavan mezaristan. Drago mi je zbog toga. U njemu su ukopani skoro svi moji pređi s očeve strane.

Ulazim u mezaristan i obavljam ono što se u takvim prilikama obaviti treba.

Potom zastajkujem i pitam se nije li, možda, tu negdje i mezar Alije Sarajlića, samozatajnog korajskog pjesnika, ubogog siromaška, za kojeg se ne bi znalo ni da je postojao, a kamoli pjesnikovao, da nije jednog, jedinog zapisa o njemu iz pera Midhata Begića, također Korajca i Sarajlićevog savremenika.

Ovako Begić veli:

“(...) Sarajlić je svim svojim bićem pripadao modernističkom duhu naše književnosti između dvaju ratova, njegov pjesnik-ljubimac bio je veliki Tin Ujević u čijim je stihovima nalazio i odraze svojih pješačkih putovanja i lutanja po gradovima u uzaludnom traženju posla, u povlačenju po radničkim komorama, u noćivanju po kafanama u predgrađima.

Jednom prilikom on je pješke došao iz Koraja u Beograd i poslije nekoliko dana uzaludnog nastojanja da se zaposli, vratio se po najgorem vremenu isto tako natrag. (...)”

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i mučan, tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred Drugi svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru.”

Nažalost, njegov mezar nisam uspio pronaći. Napuštam mezarje.

– Ti se nešto dugo zadrža – veli Džemal.

– Zadržao me je jedan pjesnik. Tražio sam njegov mezar, ali bezuspješno. Možda nije ovdje ukopan.

– Koji pjesnik?

– Alija Sarajlić.

– Ne znam ko je to.

– Ne zna niko, ali, zamisli, osim što nikad ništa nije objavio, sve pjesme koje je napisao progutala je vatra. Spalila ih je, nakon što je ispaćen i neshvaćen umro, njegova, očito, nepismena majka. Njegovim pjesmama odlagala je vatru u peći. Ništa nije sačuvano.

– Strašno.

– Šta se može. Nego, oblaci se gomilaju, ubrzo će kiša. Hoćemo li?

– Čudno, zaista, čudno... Pjesnik bez pjesama... Tuga jedna... – šapuće u bradu.

Ne rekoh ništa. Osjetih na tjemenu prve kapi kiše. Pođosmo.