Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu brojni su dobrovoljci dolazili u redove zaraćenih strana. Rusi, Bugari, Makedonci, Grci i Rumuni borili su se u Vojsci Republike Srpske, a dobrovoljci iz najčešće arapskih zemalja u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, bilo je i onih koji su dolazili sa Zapada, koji su prepoznali nepravdu nanošenu civilima, te su se odlučivali napustiti svoje tople domove i pridružiti Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Jedan od takvih bio je i Adolf Friedrich, umirovljeni vojnik njemačke armije.
Radio je tokom aprila 1992. godine u prihvatilištu za strance u Darmstadtu. Na kamenim licima ispod noža pobjeglih Bošnjaka prepoznavao je isto ono zlo kroz koje je prošao njegov otac Albert u sibirskim gulazima, u kojima je proveo sedamnaest godina. Sjetio se oca kada je u njemačkim novinama vidio “kolonu kostura uhvaćenih objektivom u nekom srpskom logoru na sjeveru Bosne. (Za koga se sada, s rukom položenom na srcu, zaklinju da je bio hotel.) I, čim se ukazala prilika, zajedno sa Salihom Džidićem i rahmetli Enisom Srnom, devetog aprila ’93. došao je u Sarajevo. Hej, devetog aprila! Ali ne da bude kečap-soldat, kako je napominjao”, piše Edina Kamenica u tekstu Uklešite mu ime ispravno, objavljenom u Oslobođenju 2001. godine.
U tekstu koji je objavio Associated Press 28. aprila 1993. godine Aida Čerkez piše da je Adolf preko Hrvatske došao na Igman i prijavio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. Jedini uvjet koji je postavio bio je da ratuje u Sarajevu. “Vidio sam slike Sarajeva. Bio je to sjajan grad dok ga nisu uništili srpski vojnici. Ovo što se događa u Sarajevu važno je za cijeli svijet. Želio sam biti dio toga. Nisam htio prespavati ovo što se događa”, rekao je Adolf novinarki Čerkez.
Došavši u Sarajevo, priključio se Drugoj motorizovanoj brigadi, u kojoj se borio kao snajperist. Svi su iz ove brigade znali koliko je Adolf čeznuo za pištoljem. Komandant Esad Paldum odlučio je dodijeliti mu pištolj na Dan brigade, 17. februara. Nabavljen je niklovani pištolj, a Paldum je dao da se na njemu ugravira Adolfovo ime. “I, vidite... Upravo u vrijeme kada su majstori na pištolju urezivali njegovo ime, Adolf je poginuo na liniji, pogođen patom... Smrtni list mu je na dva jezika ispunio tadašnji župnik Crkve Presvetog Trojstva Zvonko Baotić”, ispričao je Mirza Ibrahimpašić, Adolfov ratni drug, za Oslobođenje. Još jedan Nijemac, Oliver Schweikard, koji se s Adolfom borio u Drugoj motorizovanoj brigadi, u posljednjem pozdravu komandantu Adolfu, na bosanskom jeziku koji je naučio sa suborcima, napisao je: “Veliki je žalost da ti nećeš vidjeti konačni pobjed od-ovajzato si se borio. Ali smrt ne znači ništa pošto u moje i druge mišljenje čest ostanti zauvijek živ.”
Fatima Habibović iz Sarajeva, koja je čula priču o Adolfu, ali ga nikada nije upoznala, i danas čuva uspomenu na ovog hrabrog vojnika. U razgovoru za Stav istaknula je da i danas, dvadeset i tri godina poslije njegove smrti, redovno obilazi Adolfov grob, na kojem je uklesan ljiljan, iskazujući poštovanje ovom borcu Armije Republike Bosne i Hercegovine, te da ima sve novinske članke u kojima ga se spominje. “Velika je stvar to što je on ostavio svoju porodicu, roditelje, suprugu i djecu, i došao tuđu zemlju braniti, a neki su naši u to vrijeme bježali iz Bosne. Kako nećemo to cijeniti? Ja ga nisam imala priliku upoznati, ali i danas zaplačem sjećajući se ovog časnog čovjeka”, kazuje Habibović. Po njezinim saznanjima, Adolf je poginuo u februaru 1994. godine, onog dana kada se desio prvi masakr na Markalama, u kojem je smrtno stradalo 68, a ranjeno 144 civila. “Strašno ga je potreslo kad je čuo šta se desilo na Markalama. Zato je tu večer bio posebno aktivan gađajući snajperom neprijatelje. Suborci su ga molili da to ne čini jer je postojala opasnost da njegov položaj bude otkriven. Međutim, Adolf se nije mogao savladati. Otkrili su mu položaj i ubili ga. Onda su ga njegovi suborci ukopali na groblju 'Lav', na mjestu koje je pokazao kada je tek došao u Sarajevu rekavši da ga se tu ukopa ako pogine”, pripovijeda Habibović.
Kaže da je Mirza Ibrahimpašić, nakon agresije, odnio revolver s ugraviranim Adolfovim imenom u Njemačku i predao ga na dar Adolfovom ocu. “Njegov otac Albert rekao je da bi i on učinio isto što i njegov sin, ali da to nije mogao zbog povreda koje su mu nanesene u zarobljeništvu u Rusiji. Njemu su Rusi 'skinuli rukavice', a to je bio jedan od monstruoznih načina mučenje u ruskim gulazima. Albertu su razrezali kožu iznad šaka i onda su stavili njegove šake u kipuću vodu, držeći ih u njoj dok koža nije spala sa šaka. Tako da nije više imao čulo opipa. Rekao je da zbog toga nije mogao doći da brani Bosnu, ali je istaknuo da je sretan što je njegov sin to učinio”, priča Fatima Habibović.
Nadala da će neka ulica u Sarajevu biti nazvana po Adolfu, što se i desilo skoro deceniju nakon njegove pogibije, kada je ulica na Stupu, upravo u dijelu grada u kojem se borio i u kojem je poginuo, dobila njegovo ime. Fatima kaže da i danas mladima priča o Adolfu Friedrichu, da se ne zaboravi čovjek koji je u svojoj četrdeset četvrtoj godini ostavio kosti u tuđini, boreći se protiv velikog zla što se sručilo na njemu nekad daleku sarajevsku kotlinu.
