Jedna od najvećih bitaka vođenih tokom Agresije na teritoriji pod zonom odgovornosti Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine bila je bitka za presijecanje koridora u Posavini, odnosno bitka za presijecanje glavne putne komunikacije Brčko – Banja Luka.

Bili smo u pripravnosti u Gradačcu 6. oktobra 1992. godine. Odatle smo podignuti s još jednom jedinicom iz Opštinskog štaba TO Srebrenika i upućeni prema Posavini... Već u večernjim satima stigli smo u Skakavu Gornju. Tu smo obaviješteni da su stigle i druge jedinice našeg korpusa.

U jutarnjim satima 7. oktobra, pod jakim naletom jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine, linije takozvane VRS probijene su za nepunih dvadeset minuta. Na dijelu na koji smo bili raspodijeljeni brzo smo preforsirali četničku liniju i krenuli naprijed. Pod snažnom artiljerijskom vatrom naše jedinice napredovale su bez zastoja. Jake snage Armije Bosne i Hercegovine činile su jedinica iz Živinica, Sprečanski samostalni odred, “Ose”, tri čete iz Lukavca, manevarski bataljon iz Tuzle i jedinice 108. brigade iz Brčkog. Tu se nalazilo još mnogo jedinica koje su bile raspoređene po lijevom i desnom krilu putem probijenog “koridora”. Dio jedinica s kojima smo forsirali ovaj napad bio je pod komandom rahmetli Envera Pamukčića. Naše su snage bez ikakvih problema i uz sporadičan otpor i borbe došle do naselja Gorice. Tu će se odigrati jedna od velikih bitaka i pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Agresori su ovdje pružali nevjerovatno jak otpor, a zašto, to smo uskoro saznali. Otprilike tristo metara naprijed nalazila se glavna komunikacija Brčko – Banja Luka. Oko 13 sati uslijedio je naš jaki napad, ali su nas ponovo uspjeli odbaciti nazad.

Među prvim su kućama komandiri sabrali grupu vojnika veličine veće čete. Rahmetli Enver Pamukčić kratko je rekao: “Momci, ovo se mora uzeti do večernjih sati. Dođe li im pojačanje, sve što smo do sada uradili bit će uzaludno.”

Uskoro su iz privremene komande javili da ćemo dobiti kakvu-takvu artiljerijsku potporu. Počela je sitna kiša, a nakon petnaestak minuta, krenulo se u novi napad.

Nekoliko momaka iz Sprečanskog odreda uspjelo se probiti pored prvih kuća, a onda je nastao haos. Grmjelo je iz stotina cijevi koje su nam pružale podršku dok smo napadali agresorsku tek uspostavljenu liniju. Samo deset minuta poslije probijamo im desni bok i ulazimo u naselje.

Prvi put sam se našao u uličnoj borbi. Iz nekih kuća sukljao je crni dim, a zrna su sijevala sa svih strana. Meni se u tom momentu učinilo da se ne zna ko na koga puca. Uskoro, na primjeru momaka iz 108. brčanske brigade, vidjelo se šta znači iskustvo u toj vrsti borbe. Pod jakom puščanom paljbom, štiteći jedni druge, zauzimali su ćošak po ćošak kuće.

U jednom momentu poklopila nas je agresorska artiljerija. Strahovita salva granata sručila se u minuti na dio naselja koji smo napadali. U tom trenu nije mi bilo jasno kako gađaju artiljerijom kad su i njihovi vojnici tu. Htjeli su po svaku cijenu spriječiti naš prodor ka komunikaciji, ne obazirući se na vlastite vojnike. Ubrzo smo se našli na malom mostu preko rječice kod koje su agresorski vojnici konsolidirali odbranu kraj neke vrste improviziranog bunkera. Tu su se počeli ukopavati.

Ponovo su tukli naši minobacači, a ovaj put prvi u napad kreću momci iz Sprečanskog samostalnog odreda. U momentu napada na most pada nekoliko modificiranih raketa ispaljenih s naše strane. Koristeći se ovim eksplozijama, momci iz Sprečanskog odreda uspijevaju prijeći tu rječicu – koja je više nalikovala kanalu – i otpočinje bitka prsa u prsa.

Uskoro našim snagama u napadu kao pojačanje dolaze dva tenka, koji svojim granatama krče put kroz naselje Gorice. Osjetili smo da smo nadomak pobjede i da će uskoro agresorske snage pokleknuti. Tako se i desilo.

U sljedećem napadu naše snage zadaju posljednji udarac agresorskim jedinicama koje su branile “koridor”. Zajedno s ostalim jedinicama, kreće se u završni napad. Samo stotinjak metara dijeli nas od glavne komunikacije, rekli su nam vojnici koji su poznavali ovo mjesto. Četnici su bezuspješno pokušavali dati otpor.

Prolazeći između dviju kuća, jedan nam vojnik pokaza cestu. Bila je od nas udaljena pedesetak metara. U paničnom bijegu na nju su pod punim gasom izletjela tri ili četiri vojna kamiona i uputila se ka Brčkom. Po dvorištima i cesti ležalo je nekoliko mrtvih četnika koji su se među posljednjim pokušali oduprijeti silovitom napadu naših jedinica. Uskoro u presudni i najsnažniji napad kreće i naš četverocijevni protuavionski top, koji nam je davao jaku podršku.

Četnici su se počeli povlačiti, njihov otpor bio je slomljen. Izašli smo na cestu. Bio je to nevjerovatan osjećaj. Uskoro su na cestu izašli i naši tenkovi i dva trocijevca. Počeli smo se od radosti grliti i čestitati jedni drugima. Uz cestu, s lijeve strane, na udaljenosti od dvjesto metara vidjeli smo da uz pucnjavu u zrak prema nama dolazi još vojnika Armije Bosne i Hercegovine. Bio je to nevjerovatan trenutak kada smo saznali da smo ovladali “koridorom” u dužini od dva kilometra i da se on sada nalazi pod našom potpunom kontrolom.

Treba imati na umu da akcija presijecanja “srpskog koridora” u Goricama kod Brčkog kreće 7. oktobra 1992. godine, tj. samo dan nakon pada Bosanskog Broda i završetka srpske vojne operacije “Koridor – 92”. Tada se na području Bosanske Posavine nalaze ogromne i jake snage Vojske Republike srpske koje su upravo privodile kraju operaciju spajanja Bosanske krajine s dijelovima Istočno-bosanskog korpusa i sa Semberijom.

Brojno stanje srpskih snaga u operaciji “Koridor – 92” variralo je od 40.800 do 54.660, uz ogromnu artiljerijsku i oklopnu podršku. Glavnina tih snaga nakon zauzimanja Bosanskog Broda još se zadržala na području Bosanske Posavine te je bila na raspolaganju za preusmjeravanje i vraćanje presječenog “koridora” kod Brčkog.

Osim toga, do današnjih dana ostaje obavijena velom tajne uloga Hrvatske vojske, tj. izostanak obećane podrške vojnih jedinica iz Republike Hrvatske. Među armijskim i HVO jedinicama kolala je priča o 2.000 pripadnika Hrvatske vojske i većoj količini vojne tehnike i tenkova koji će se uključiti u bitku po izlasku na Savu. Do takve ili bilo kakve podrške Hrvatske vojske nikada nije došlo.

Izlaskom na prometnicu Banja Luka – Beograd u mjestu Gorice, u širini od približno dva kilometra, 8. oktobra 1992. godine snage Armije Bosne i Hercegovine nastojale su učvrstiti položaje do dolaska znatnije pomoći koja se nesumnjivo očekivala i iz Republike Hrvatske.

Puna smo 24 sata držali “koridor” pod kontrolom očekujući pomoć i pojačanje s hrvatske strane, a ako ne od njih, onda s naše strane. Za 24 sata nikakva pomoć nije stigla.

Srpskom vojnom akcijom ponovnog zauzimanja “koridora” u Goricama kod Brčkog komandirao je osobno pukovnik Novica Simić, zapovjednik Istočno-bosanskog korpusa. Na raspolaganju je imao cijeli Istočno-bosanski korpus, sve operativne vojne jedinice iz Brčkog i okruženja, a, s druge su strane, iz smjera Šamca, u akciju krenule i snage Prvog krajiškog korpusa uz podršku svih lokalnih snaga.

Odmah otpočinju jaki agresorski kontranapadi. Tada počinje prava apokalipsa. Pokazat će se taj dan velika hrabrost kompletnih snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine koje su branile “koridor”, ali i pojedinaca koji su taj dan nesebično i hrabro u temelje svoje domovine položili ono najdragocjenije.