"Ime Jerusalem na Zapadu asocira na kršćanstvo. Ipak, ni u Jerusalemu ni u Palestini ne postoji pitanje kršćanstva. Kršćanstvo Jerusalema je političko pitanje pravoslavnog Petersburga, protestantskog Berlina, ateističkog Pariza, katoličkog Rima i anglikanskog Londona.

Najvažnije pitanje Jerusalema jeste ipak jevrejsko-arapsko pitanje: šačica Jevreja i šest stotina hiljada Arapa! Imao sam priliku nekoliko puta obići jevrejski dio Palestine od Jafe do Jerusalema. Sva nova sela i gradovi u Palestini su djelo Jevreja. Ova nova Palestina nije samo nova, ona je potpuno nova! Muhtar (poglavar) sela je engleski Jevrej koji nosi večernji sako. Njemačke Jevrejke crvenih obraza vraćaju se u svoja sela kolima iz vinograda, pjevajući.

Što se tiče muslimanskih Arapa, oni su u službi ovih novih gospodara: grožđe gnječi arapski radnik, ali vino pije dobro uhranjen Jevrej. U staroj Palestini arapsko selo je tek gomila zemlje. Bašče su u ruševinama, ljudi polugoli, bolesnih očiju.

U jevrejskom dijelu Palestine gradovi su okruženi mirisom naranče, uređeni putevi oivičeni živicom od indijskog kaktusa. U februaru žene otkrivenih vratova i grudi sjede u raskošnim hotelskim predvorjima koje su ukrasili cvijetom naranče i ružama, sanjivo gledajući u horizont dok čekaju kraj rata.

Ako želite da se uvjerite da su suze beskorisne, posjetite Zid plača gdje su Jevreji naslanjali glave i plakali stotinama godina. Suze stotina generacija nisu pohabale ni centimetar zida.

Ako želite vidjeti veliku moć novca, pogledajte cionistički kolonijalizam koji obale i unutrašnjost Palestine pretvara u jevrejsku zemlju tjerajući mnogobrojnije arapsko stanovništvo u pustinju.

Stotine godina suza vrijede manje od jednog grumena zlata. Jedan Balfurov govor efikasniji je od svih Davidovih psalama.

Jevreji se nisu ustezali ni od kakvog laskanja u svojim nastojanjima da izbjegnu val osvetničkog terora. U svojim selima uvijek su nam nudili najzrelije naranče i najbolja vina.

Jednog dana, seoski muhtar obučen u svoj večernji sako, predstavio mi je dvoje lijepe jevrejske djece, dječaka i djevojčicu, obučene u bijelo i crveno, govoreći:
‘Želimo da večeras pročitaju pjesmu za komandant-pašu, šta mislite koja će mu se najviše svidjeti?’

U novoj Palestini govori se njemački, francuski, svi jezici. Samo se ne govori jevrejski jezik - hebrejski, jezik države - turski, i jezik većine - arapski. Jevrejska sela su puna bračnih parova koji izgledaju kao da su upravo izašli iz evropske plesne dvorane. A polugoli Arapi motaju se okolo na vratima, grizući ostatke i napola pojedene naranče.

Novac jevrejskog Zapada savio je ruku arapskog Orijenta i posadio je koloniju bankara u ovoj zemlji u kojoj sunce najljepše sja a zemlja rađa najslađe plodove.
Ali Palestina nije davala pšenicu za ishranu osmanske vojske koja se bori u pustinji. Naprotiv, pšenicu koja je dolazila iz Halepa, Hame i Homsa jela je vojska... i Jevreji. Komanda 4. armije je postavila pitanje: ‘Zar ne bi bilo dobro poslati Jevreje da jedu pšenicu ondje gdje se pšenica i uzgaja?’

Već sljedećeg dana, ne samo novine Pariza i Londona, već i novine Beča i Berlina su zagalamile: ‘Nikad!’

Čim se pojavila vijest o preseljenju Jevreja, sve države, koje su bili u ratu jedne protiv drugih ujedinile su se protiv nas. Jevrejski bankari koji su uspjeli da okrenu protestante, katolike, pravoslavce, sve kršćane, jedne protiv drugih, bankari koji su pravili svoj hljeb od kršćanske krvi tokom rata 1914–1918, uspjeli su da ujedine sve crkve u korist sinagoge protiv džamije.

Napustiti vile Jaffe, plantaže naranči, jevrejsku zemlju koja je kupovana svih tih godina te otići u gradove od cigle i blata, Hamu i Homs, među žitna polja?

‘Nikad!’

Ali Džemal-paša je bio iskusan političar. Odlično je znao ko su bili cionistički lideri. Pozvao ih je i rekao im: ‘Imate dva izbora. Ili ću vas protjerati, pa ćete napustiti svoje domove i bašče te pješke krenuti prema mjestu gdje je žito, ili ću ostaviti delegacije sastavljene od vaših ljudi da vam čuvaju vinograde i bašče, i dat ću im žandare i vojnike za stražu a vas ću poslati vozom. Međutim, za ovu drugu opciju, sva bečka i berlinska štampa mora biti odmah ušutkana.’

Izvjesno, Jevreji se nisu pokazali glupim. Otišli su do telegrafske stanice u štabu i s dva reda teksta ušutkali su odmah štampu dva velika grada, Berlina i Beča, a zatim i Londona i Pariza.

Ustvari, evakuirali su Jafu i otišli u Homs i Hamu da im nije pala ni dlaka sa glave, a Arapi koji su ostali nisu mogli ni da pojedu nijednu od svojih naranči na miru.
Razlog jevrejskog izgnanstva bila je činjenica da je Palestina bila centar za špijunažu. Bez sumnje, bilo im je teže slati obavještajne podatke na kamilama iz Homsa preko pustinje u britanski štab u Bagdadu nego slati informacije čamcem do britanskih brodova usidrenih ispred obala Palestine."