Viteška igra Sinjska alka je natjecanje koje se održava jednom godišnje, u nedjelju, u prvoj trećini mjeseca kolovoza. Alka se igra tako da natjecatelji koji se nazivaju alkarima, isključivo muškarci, kopljem gađaju malenu željeznu metu u obliku obruča, ili koluta, odnosno alku, koja se sastoji od dva koncentrična kruga međusobno spojena s tri ravnomjerno raspoređena poprečna kraka. Natjecatelji jašu na konjima u punom galopu i do tri metra dugačkim kopljem pokušavaju pogoditi alku, koja stoji ovješena na konopu iznad trkališta.
Ishod natjecanja ovisi o preciznosti pogotka u alku: slavodobitnik je onaj alkar koji u tri trke gađanjem u alku sakupi najviše punata (bodova). Slavodobitnik Alke biva bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine ga do iduće Alke slave kao svoga najboljeg junaka.
HISTORIJSKI OKVIR
Grad Sinj povijesno je središte Cetinske krajine, odnosno područja oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine. Cetinska je krajina od sredine 15. do početka 18. stoljeća bila na granici između zaraćenih država i u nekoliko su je navrata osvajali Mletačka Republika i Osmansko Carstvo. Budući da je Sinj bio važan grad na mletačkoj granici i putu prema dalmatinskoj obali, osmanska ga je vojska 1715. godine pokušala osvojiti. Osmanski je vrhovni zapovjednik, serasker Mehmed-paša Ćelić, predvodio vojsku koja se sastojala od približno 60 000 vojnika. Osmanske su snage 6. kolovoza opkolile Sinj i uskoro počele topovima gađati gradsku tvrđavu u kojoj se smjestilo 700 branitelja. Nakon što su topovima osjetno oštetili tvrđavu, osmanski su vojnici 14. 8. 1715. izravno napali opsjednute branitelje koji su se odlučno branili.
U borbi koja je trajala tokom noći na idući dan, 15. 8. malobrojna je posada sinjske tvrđave odbijala sve osmanske napade. Odjednom su se Osmanlije naglo počeli povlačiti, a zatim prešli rijeku Cetinu i povukli se u Bosnu. Do danas je ostalo nerazjašnjeno zašto je napad daleko nadmoćnijih osmanskih snaga bio neuspješan. Moguće je da su osmanski vojnici bili nepripremljeni za dugotrajno ratovanje i da su imali manjak hrane, vode i streljiva, kao i probleme s pojavom dizenterije. Moguće je i da je došlo do pobune dijela osmanske vojske ili da je napad bio loše organiziran.
Pučko je vjerovanje u Cetinskoj krajini da je Djevica Marija pomogla braniteljima Sinja. U svakom slučaju, uspješna sinjska obrana bila je iznad svih očekivanja, pa su sinjski stanovnici odlučili organizirati proslavu kojom bi se sačuvala uspomena na junačku pobjedu. Pretpostavlja se da je tada zaključeno da se od naredne godine na dan oslobođenja Sinja održava igra Alka. Međutim, zbog teških posljedica Osmansko-mletačkog rata i njegova trajanja do 1717. godine, Alka se vjerojatno počela održavati tek tada.
TOK ALKE
Alkarsko natjecanje započinje svečanom povorkom koju predvodi arambaša na čelu čete alkarskih momaka, koji u povorci idu pješice, a naoružani su kuburama, jataganom i puškom i odjeveni u svečanu starinsku nošnju naroda Cetinske krajine. Za njima koračaju buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit, a potom vodiči edeka (konja bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, prema legendi, pripadala osmanskom komadantu.
Nakon njih dolazi alkarska četa, koju predvodi barjaktar s pobočnicima i alkarski vojvoda (komadant Alke) sa svojim zamjenikom. Barjaktar nosi alkarski barjak, a njegovi pobočnici i vojvodin zamjenik isukane sablje. Za njima u dvoredu slijedi četa alkara s kopljima. Na začelju povorke je alaj-čauš, odnosno zapovjednik čete alkara kopljanika. Alkarska četa je na bogato urešenim konjima i odjevena u vitešku odoru s početka XVIII. stoljeća. Na kraju natjecanja, nakon dva trčanja svih sudionika i trećeg, u kojem sudjeluju oni koji su sakupili najviše bodova u prva te ga vojvoda proglašava slavodobitnikom stavljajući mu hrvatsku trobojnicu (plamenac) na koplje. Taj svečani čin popraćen je pucanjem mačkula (topova) s bedema stare sinjske utvrde.
Natjecatelji u Alki, alkari, određuju se na temelju nekoliko čimbenika: u njoj mogu sudjelovati isključivo članovi Viteškog alkarskog društva, žitelji Sinja i Cetinske krajine ako su ondje rođeni i ako su im i roditelji ondje rođeni, a ujedno moraju biti jahački vrsno uvježbani, spretni u rukovanju kopljem, biti naočita izgleda i junačkog držanja, odnosno držanja koje udovoljava očekivanjima naroda Cetinske krajine. No, Sinjska je alka organizirana po uzoru na brojne srednjovjekovne viteške turnire koji su u to vrijeme održavani u gotovo svim dijelovima Europe, a posebno u sredozemnim zemljama i u nekim većim mjestima mletačke Dalmacije.
TURSKI UTJECAJI U ALKI
Alkarska terminologija prepuna je osmanskih elemenata, piše u svojem naučnom radu etnologinja i slavistica Janja Kovač koja je njime upozorila na zajedničku hrvatsko-tursku prošlost. Naime, nazivi pojedinih alkarskih časnika, dijelova njihove odjeće, opreme i ukrasa turskog su podrijetla. Osmanski elementi posljedica su stoljeća i pol osmanske vladavine u Cetinskoj krajini i gradu Sinju. Kovač spominje neke najznačajnije turcizme u i oko Alke:
abaja (tur. aba ili abai = domaće grubo sukno ili sukneni konjski pokrivač), alaj-čauš (tur. alay = mnoštvo, gomila; çavuş = starješina skupine vojnika, niži zapovjednik), alka (tur. halka = obruč, gvozdeni kolut), arambaša (tur. harami başı = zapovjednik haramija, tj. vojnika; vođa hajduka ili odmetnika), barjak (tur. bayrak = zastava), barjaktar (tur. bayrakdâr = zastavnik, onaj koji nosi zastavu), buzdovan (tur. bozdoğan = topuz, bat), buzdovanžija (tur. bozdoğancı = onaj koji nosi buzdovan, topuz), čelenka (tur. çelenk = perjanica, nakit za kalpakom), čoja (tur. çoha = kvalitetno sukno), corda (tur. görda = veliki nož, sablja), dizgin (tur. dizgin = kožni povodac od uzde), dolama (tur. dolama = janjičarska haljina dugih rukava), edek (tur. yedek = uže, povodac; rezervni konj, bogato opremljen konj koji se vodi u povorci), gajtan (tur. gaytan pamučni ili svileni konopac, ukrasna vrpca), handžar (tur, hancer = dugi nož koji se nosi za pojasom), ilik (tur. ilik petlja za = (tur. geçürme zakopčavanje dugmeta; dugme), ječerma = navlačenje; preneseno: vrsta prsluka), kalpak (tur. kalpak: = svečana vojnička kapa od krzna i svile), kopča (tur. kopça = spona, metalna kukica), kubura (tur. kubur = zaštitna kutija, tok, korice; preneseno: mala puška), kula (tur. kule = urvrđena zgrada, utvrda), mamuza (tur. mahmuz = ostruga), peškir (tur. peşkir = ubrus; marama od pamučnog platna koja se omotava oko kape), prangija (tur. frengi = europski top; preneseno: top), pusat (tur. pusat = konjska oprema), srma (tur. sır- ma = srebro; preneseno: srebrni konac), talambas (tur. tulumbaz = bubnjar; preneseno: bubanj), terluk (tur. terlik = nazuvci koji se navlače na čarape), toka (tur. toka = metalno dugme i pločica kao ukras i zaštita na ječermi), uzengija (tur. üzengi = stremen) itd.
Janja Kovač ocijenjuje da su u ovakvom obliku ti nazivi uvriježeni u službenoj terminologiji alkara kao i lokalnom govoru. Pojedini se elementi alkarske odore mogu naći i u inačicama narodne nošnje Cetinske krajine. Isprepletenost kulturnih elemenata više državnih i vjerskih zajednica Alki daje jedinstven i atraktivan vizualni dojam.
DJEČJA ALKA I UNESCO
U Sinju svaka ulica ima dječju Alku. Slavodobitnik dječje alke je također nagrađen, a njegova je obitelj dužna organizirati večeru za sve sudionike. Najpoznatija dječja alka je tzv. Vučkovića dječja alka na kojoj, po pisanom statutu, mogu sudjelovati samo oni dječaci koji su između tri i deset godina te su od plemena Vučkovića, odnosno prezivaju se Vučković. Razlog tome nalazimo u pojedinim članovima obitelji Vučković, Boži i fra Pavlu Vučkoviću, koji su se posebno istaknuli u opsadi Sinja 1715. godine.
Na prijedlog Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a uz potporu Republike Turske i njezina veleposlanstva, Alka je 16. 11. 2010. godine upisana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva kao jedinstven primjer viteškog turnira koji se održao gotovo 300 godina.
