Mirsad Sinanović, Kolonija, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2020.
Prozna knjiga Kolonija iznova aktualizira spisateljstvo Mirsada Sinanovića. Dvadeset i pet priča iz ove zbirke otkriva još jedno lice Bosne kao zemlje jakih poriva, silne strasti, iracionalnih postupaka, mržnje i ljubavi istovremeno. Djela umjetnosti nisu slikovnice historije niti izložbe naših ideala. Djela umjetnosti otkrivaju načine na koje čovjek strada, pobjeđuje ili biva pobijeđen. Misao da nema definitivnih pobjeda ni definitivnih poraza, a da je stradanje stalna prijetnja čovjeku na ovim prostorima može se označiti tragičnom, pesimističkom, melanholičnom, pa čak i anarhičnom, ali nikako antiživotnom, antiljudskom, a posebno ne nemogućom. U pričama Mirsada Sinanovića istraživana je ljudska sudbina, izražavano je njeno pulsiranje u vremenu koje kao džinovski kazan guta ljude i prijeti da sve pretvori u mehanički ritam “novih” ideja i stremljenja. U najautentičnijim prizorima Sinanovićevih priča probuđeni će čitalac moći da vidi, da osjeti što znači poznata fraza “proces industrijalizacije”, što znači promjena načina življenja, što su “blagodati” zajedničkog življenja u koloniji u toku prve petoljetke, te kako se mijenjaju moralni zakoni u čovjeku i zvjezdano nebo nad čovjekom.
“Oko četiri stotine njemačkih vojnika, zarobljenih 1943. godine u Brčkom, dok je njihova tenkovska jedinica forsirala Savu, prebačeni su u zatvor u Sarajevo. I dok su bili u zatvoru, izvodili su građevinske radove, obnavljali porušene kuće. Za njih nije bilo 'složenih poslova'. Kao da su po sastavu u Njemačkoj činili neku uhodanu radnu, a početkom rata i tenkovsku jedinicu”, neka je vrsta uvoda u knjigu Kolonija. Potom slijedi izmještanje zarobljenika u malo mjesto u istočnoj Bosni, gdje je trebalo izgraditi betonski most preko Drine i instalirati prve gatere i brentu za buduću pilanu. Prije toga određen je prostor za novo naselje, za barake u kojima će obitavati radnici-graditelji. Stotinjak montažnih kuća poredanih ukrug činilo je Koloniju, novu zajednicu ljudi različitih nacionalnosti, kulture, zanimanja, navika i poriva. Fenomen života u Koloniji sinhronizirana je povijest smijeha i suza, sreće i tuge, smrti i rađanja, te svih onih detalja koji čine život, a nevidljivi su na prvi pogled.
Sinanović izražava punoću života kroz isječke, fleševe. Ova knjiga nije “roman a these”, iako u njoj postoji jedinstvena ideja, iako je naznačeno da nije moguće potpuno racionalno objasniti ljudsko ponašanje. U tom smislu Sinanović odbacuje zakon slučajnosti i pojednostavljena psihološka objašnjenja. Pri tome postaje jasno da jedina snaga koja može objediniti razne nivoe stvarnosti i izraziti složenost i slojevitost života nije logika već poezija. Dakle, ne objašnjavanje, već slutnja i intuicija, i autorova i čitateljeva. Poetsko u proznom djelu pomaže da shvatimo da stvari nisu ono što izgledaju da jesu, da sva živa bića i stvari mogu sadržavati mnogo značenja, da je čitav svijet samo jedna velika metafora ili niz metafora u metaforama. Poetska funkcija autorovog stila jeste da istovremeno izrazi i složenost i transcendentnost stvarnosti. Kompleksnost se najjasnije odražava u sintaksi, dok se transcendentnost primjećuje u poetskom.
Ako je kod mnogih spisatelja čija su djela dugo godina bila obrazac tretmana bosanskog vilajeta zemlja Bosna bila neka vrsta Pandorine kutije u kojoj je mržnja zauzdavana ovom ili onom vrstom stilizacije ili, pak, konvencionalnom kulturom općenja, u prozama Mirsada Sinanovića na jedan osoben način srušene su sve predrasude, zablude, uljuljkivanja i strah. Potekla je rijeka istine. Svoje blistave momente izražajnosti Sinanović je kao pripovjedač našao baš tamo gdje ih je morao naći: u običnim ljudima i njihovim sudbinama pritisnutim surovom svakodnevicom. Vještim pripovjedačkim postupcima Sinanović upozorava da čovjek nije samo socijalno biće, da nije čak ni “samo vlastito biće”, da prelazak granice koja dijeli ljudsko od neljudskog izaziva konsekvence.
Promjene u kasabi, u istočnoj Bosni, nakon Drugog svjetskog rata, u pripovjedačevoj viziji sadrže u sebi niz okolnosti koje ukazuju na bezrazložnost i iracionalnosti naknadnih historijskih događaja, koji su ljude jednostavno zatekli nespremne i u psihološkom i u svakom drugom vidu. Umjetničku izrazitost i značaj ove Sinanovićeve proze (formalno je to zbirka priča, neformalno roman sastavljen iz priča s jedinstvom mjesta, radnje i likova) vidim u tome što je u njima akcenat psihološki, antropološki, prenesen s terena ideološke jednosmjernosti na teren onog što obuhvata pojam “čovjek kao polivalentno i proturječno biće”; drugim riječima: i zlo i dobro, i merhamet i nasilje, i ljubav i mržnja samo su toliko istiniti koliko su postali plijen umjetničkog iskaza, koliko su efekt, a ne namjera. Sinanovićeva proza u tom smislu drži do bitnih, unutarnjih ciljeva književnosti; literatura kao umjetničko djelo nije tu da posvećuje žrtve niti da unižava negativce. Pripovjedač nije inaugurator ordenja bilo kome od povijesnih sudionika novog vremena tzv. industrijalizacije. Takvim stavom Sinanović je zakoračio u sfere intelektualne odvažnosti koja, na koncu, uvijek olakša put, uklanja zapreke, razbija predrasude, pomaže da se rane prije zaliječe i svijet vrati “u normalu”.
Prikazujući prvo ogledalo, a potom refleksiju, idući od konkretnog ka apstraktnom, Sinanović postiže maksimalnu snagu u svom proznom, poetskom jeziku. On neprekidno primorava čitatelja da sudjeluje u kreativnom procesu prisjećajući se detalja, upijajući atmosferu, znajući sve vrijeme da to čemu prisustvuje predstavlja nešto mnogo značajnije i da mora strpljivo čekati razjašnjenje, ali Sinanović ne mudruje, on ne daje skrivene nagovještaje da je to alegorija, nikad ne izdaje svoju umjetničku namjeru. Uvijek moramo sami izvlačiti zaključke, paralele i naravoučenija, jer su junaci ove knjige izloženi određenoj vrsti dehumanizacije i izoliranosti.
Ova Sinanovićeva proza istodobno posreduje fikcijski svijet i autorovu zamisao o najprikladnijim načinima njegova oblikovanja. U tom kontekstu ona je specifična jer ponešto djeluje kao egzotika, odnosno nostalgija.
U aktualnoj bh. književnoj praksi ova je knjiga odmak od postmodernističkog eksperimenta u smjeru zbilje (mimetizma) i povratka priči (fabuliranju). Ona je primjer oblikovanja otvorenog, jednostavnog, komunikativnog tipa teksta koji teži dokidanju granica na relaciji autor – djelo – recipijent.
O AUTORU
Mirsad Sinanović rođen je 1955. godine u Foči. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a potom je pohađao Filozofski fakultet u Sarajevu. Diplomirao je na Odsjeku za istoriju jugoslavenskih književnosti i savremeni sh/hs. jezik kod prof. dr. Muhsina Rizvića s temom Historijska podloga rodoljubive lirike i dramskog rada Safvet-bega Bašagića.
Od 1978. do 1990. je radio kao profesor sh/hs. jezika u Foči. Godine 1990. s porodicom se doseljava u Sarajevo. Pisao je u Muslimanskom glasu, časopisu koji je Udruženje novinara BiH proglasilo najboljim novinama za 1992. godinu od njegovog osnivanja. Muslimanski glas preimenovan je u list Ljiljan 1993. godine.
Udruženje novinara BiH 1995. godine proglasilo ga je najboljim ratnim reporterom za 1994. godinu. Njegove knjige prevođene su na više jezika. Član je Društva pisaca BiH. Živi i radi u Sarajevu.
Bibliografija
Smrti i pobjede, knjiga ratnih reportaža, 1997.
Bosna između Washingtona i Daytona, knjiga političkih eseja, 1998.
Žrtvovanje vuku, roman, 2003.
San Hasana Nazira, roman, 2005.
Kulin, roman, 2007.
Ajvaz u Akhisaru, roman, 2008.
Merdžan-kaduna – Male priče o velikim ljudima, 2013.
Sokollu Mehmed-paša, roman, 2016.
