S najmanje 505 potvrđenih ubistava tokom Zimskog rata 1939-40 između Finske i Sovjetskog Saveza, Simo Häyhä (1905-2002) proglašen je najsmrtonosnijim snajperistom u historiji; Tapio Saarelainen priča o finskom snajperisti i o tome kako je zaradio nadimak 'Bijela smrt'.

Simo Häyhä rođen je 17. decembra 1905. godine, u staroj finskoj regiji Karelija, koja je sada ruska teritorija. Po zanimanju je bio poljoprivrednik i uživao je u nekoliko različitih hobija, uključujući skijanje, lov i streljaštvo.

Häyhä se borio za Finsku protiv Sovjetskog Saveza u onome što se u historiji naziva 'Zimskim ratom', sukobu koji se dogodio u zimu 1939. giodine. Zimski rat izbio je kada su Simi bile 33 godine, služio je u vojsci ukupno 98 dana. Rat je trajao samo 105 dana, ali Simo Häyhä nije dočekao kraj, ranjen je i hospitaliziran tokom posljednje sedmice rata.

Häyhä je bio nevidljiv i nečujan, ali je cijelo vrijeme gađao ruske vojnike sa smrtonosnom preciznošću, jednom je čak ubio 25 ljudi u jednom danu. Simin ugled ubrzo je stigao do ruskih linija fronta gdje su ga nazvali "Bijela smrt".

Häyhä je pričao da se nikada nije bojao. Odnosio se prema svom poslu kao prema lovu i uvijek je smišljao nove načine kako ostati skriven i prevariti neprijatelja. Razvio je pametne tehnike, kao što je izlijevanje vode u snijeg ispred sebe kako njegov dah ne bi otkrio njegovu lokaciju. Takođe je postao majstor korištenja zrazličitih zvukova i dima za skrivanje svojih pokreta pri mijenjanju položaja. Budući da skoro i nije bilo karata tokom rata, Häyhä se oslanjao na svoje pamćenje kako bi pronašao najbolja mjesta za skrivanje.

Tokom noći često bi posjećivao svoje 'omiljene' vatrene položaje, poduzimajući sve pripreme i poboljšanja koje je smatrao potrebnim. Njegovo bi se ponašanje moglo opisati kao opsesivno zbog njegove predanosti poslu: čistio bi svoje oružje mnogo češće od većine vojnika a na temperaturama ispod 20°C finske zime, pravilno održavanje oružja bilo je bitno kako bi se izbjeglo njegovo zaglavljivanje.

Njegovo oružje bila je M/28-30, ona koju je posjedovao prije rata, čak bez teleskopskog nišana. Ova je puška bila standard finske pješadije kasnih 1930-ih, a Häyhä ju je preferirao zbog pouzdanosti. Njegovo oružje bilo je 'nulirano' (prilagođeni nišan) za 150 metara, što mu je omogućilo da se po potrebi brzo prilagodi na odgovarajuću postavku.

Simo je svoje vještine razvijao od rane mladosti koju je proveo u prirodi, odlazeći u redovite izlete i u lov po šumama. Često je lovio plašljive ptice na proplancima i borovim šumama, ptice koje su reagirale i na najmanji zvuk, odraz ili nagli pokret. Kao lovcu, kada sve ovisi o situaciji, meti i terenu, Häyhä je trebao oštar vid i sposobnost uočavanja i prepoznavanja ciljeva.

Häyhä je znao da kada lovac puca u svoju metu, mora biti u stanju promatrati udar, jer će svaka divljač pokušati pobjeći ako prvi hitac nije smrtonosan, svaka životinja će se pokušati odbraniti sve dok ne umre ili ne bude u stanju pomaknuti se a ovo vrijedi i za ljude na bojnom polju. Häyhäina lovačka iskustva naučila su ga kako čitati i koristiti teren i bio je u tome vrhunski majstor.

Osim ovih vještina, otac ga je naučio vrlo važnoj lovačkoj vještini: sposobnosti procjene udaljenosti. To nije bila vještina s kojom se rodio, za to je puno vježbao, prvo procjenjujući udaljenost do mete, a zatim korakom. U većini slučajeva njegova je procjena bila gotovo savršena: pri provjeravanju njegovih procjena, tipična varijacija od stvarne udaljenosti bila je jedan ili dva koraka u oba smjera na udaljenostima od približno 150 metara. Kao mladić naučio je i procijeniti učinke vjetra i kiše na pucanje i uslove u šumi.

Simo je bio noćna mora za sovjetske trupe u hladnim šumama Finske, sve dok nije ranjen 6. marta 1940. Pogođen je rasprskavajućim metkom tokom ruskog napada; pao je u komu iz koje će se probuditi tek sedam dana kasnije, kada je primirje već bilo potpisano. Nakon ozljede, ostali su mu trašni ožiljci po licu i stalna bol koju je trpio do kraja života.

Nakon što je rat završio, Häyhä se vratio na svoju farmu. Njegovi ratni podvizi bili su legendarni u Finskoj i postao je celebrity, ali je on više volio prirodu. “Simo je više razgovarao sa životinjama u šumi nego s drugim ljudima”, pričali su njegovi prijatelji. Međutim, s obzirom na to da je podvrgnut ukupno 26 kirurških operacija na čeljusti, a govor mu se nikada upotpunosti nije vratio, nije teško razumjeti zašto možda nije želio komunicirati s drugima više nego što je bilo potrebno.

Umro je 2002. godine u dobi od 96 godina. “Rat nije ugodno iskustvo”, kazao je, “ali ko bi drugi zaštitio ovu zemlju osim ako to mi sami ne uradimo.“