Fatmir Bači je član Bošnjačke akademije nauka (BANU), pisac, esejist, poeta (izričit je u tome da se ne koristi izraz pjesnik, a razlog za to pročitat ćete dalje u tekstu), slikar, književni kritičar, prevodilac... sve to umjetnički veliko u svojoj definiciji stalo je u jednu osobu. Ima bogat književni opus, a za štampanje je pripremljeno još 12 rukopisa. On poeziju piše Bosni i o Bosni. On je Bošnjak, od pradjeda, djeda, oca Bošnjaka i pranane, nane i majke Bošnjakinje. On je istovremeno i Albanac, četvrta generacija Bošnjaka u Albaniji. Već 14 godina je izvan zemlje u kojoj se rodio 1960. godine. Prva stanica Novi Pazar. Tamo  je nastavio ispunjavati dug prema bosanskom jeziku, započet 1995. godine zbirkom pjesama „Bosna su moje godine“. Samo sat prije ovog razgovora za STAV, svojoj djeci pripremio je doručak, skuhao i ručak i, kao da sve to nije ništa, počeo da priča kako su porodica Bači i ostali Bošnjaci Mostara, Počitelja, Blagaja... napustili svoju domovinu.

O dolasku u Albaniju

Tad je bio dogovor Osmanske imperije i Austro-Ugarske 1878. da se da amnestija porodicama koje su uzele pušku protiv Austro-Ugarske nakon aneksije Bosne i Hercegovine. Krenuli su iz Počitelja. Amnestija je data pod uslovom da ih Turska prihvati, da ne ostanu na svom topraku. I oni su pošli sa svim što su imali. Čak su i konje potkovali naopako postavljenim potkovicama, sa željom da se vrate, da bi se pravac kretanja okrenuo nazad, svome domu. Kad su stigli do mora, pošli su prema Turskoj i došli do luke Durrȅs/Drač,  koja je sve do 1912. bila pod osmanskom vlašću. I ostali na toj stanici. Komandant grada Drača bio je Bošnjak. Sreo se s Bošnjacima koji su došli brodom i rekao im „Ostanite ovdje, ovo je Turska“. Neki su ostali, a neki nastavili. Moj pradjed je imao šestoricu sinova i tri kćerke. On je krenuo s njima i ženom... i tri bratovska sina. I kada su došli u Durres, Turska im je dala po svakom članu porodice ne znam koliko duluma zemljišta. I tako su ostali. Pradjed se zvao Šaćir Bačić/Bači. Djed Husein je rođen u Albaniji, bio je deveto dijete moga pradjeda. Ima jedno porodično predanje da se tri puta ženio. Prva žena mu je umrla nakon mjesec dana. Onda je doveo drugu ženu i ona je umrla nakon šest mjeseci. I odlučio je da se više ne ženi. Onda je u 48. godini odlučio da se ipak oženi. Svi Bošnjaci su iz Albanije dolazili u Bosnu da se žene i nosili sa sobom ono što treba za mehr i vodili bi svoje žene nazad u Albaniju. Tako i moj dedo. U uslovima života nije bila neka velika razlika između Bosne i Albanije. Možda je tamo malo bolje bilo. I kada je djed krenuo na put i stigao do Skadra, prenoćio je kod nekih ljudi koje je poznavao, ali nisu bili toliko bliski. Isto Bošnjaci. Dočekali su ga dobro, kao što samo Skadrani znaju. I dan-danas su takvi. I pitali su ga gdje je pošao. On im je rekao: „Da se ženim“. A oni će: „Ti si naš, eno ti Nazire, uzmi nju“.  „Pa ona je dijete, još se igra, ima 16 godina, a meni je 48“.

Kada se vratio iz turske vojske po oslobođenju Albanije, moj dedo Husein je bio među osnivačima trubačke bande (u nekim dijalektima, posebno u Dalmaciji i primorju, izraz se koristi za promenadni ili vojni puhački orkestar, op.a.). Nije se bavio zanatstvom ili intelektualnim radom, niti zemljoradnjom. Kada se oženio, dobio je mog babu, pa kćerku poslije tri godine i onda mu je ta mlada žena umrla. Poslije nekog vremena djed je umro pa je moj babo rastao kod svog mnogo starijeg amidžića. Babo se poslije oženio mojom majkom, živjeli su 14 godina zajedno. On je najviše bio u ekonomiji, ali je imao neki kiks i više nije htio da se vraća toj struci i postao je kamiondžija. U svojoj 36 godini imao je udes, kamion je pao s litice i on je poginuo. Ostavio je mene sa sedam godina, moju petogodišnju sestru koja je sada u Americi i drugu četverogodišnju sestru koja je u Albaniji. Moja porodica je bila velika, poznata. Ima nas sada, osim u Albaniji, evo u Bosni i Hercegovini, u Italiji i Americi. Što se tiče prezimena Bači, im nas 13 ogranaka. Rekao sam ti, ako bih htio osnovati univerzitet, ne bi mi trebalo da tražim kadar z drugih zemalja, sve bi Bači mogli pokriti.  Obje moje sestre su učiteljice. Ova što je otišla u Ameriku u deset godina boravka postala je najbolja učiteljica, za šta je dobila i nagradu.

O istini i majci

Od moje majke, a ona je od Oručevića iz Mostara koji su došli u Skadar, zapamtio sam mudre riječi koje kao dijete nisam shvatao: „Ko istinu govori svakog dana - treba da ima konja osedlana, ko istinu misli a ne zna da krije - s jednom je nogom na uzengije, ko istinu misli pa je reče - treba da ima krila pa uteče...“ Ove izreke su balkanski dragulj... Moja majka ih je naslijedila od nekog svog. A kada bi je neko na kraju dana upitao je li se umorila, rekla bi: „Od odgnjišta do bunara – stigla bi do Stambola...“ toliko se umorila.

O razmaženim Bošnjakinjama

U Albaniji se kaže: Ako imaš kćer - daj je Bošnjacima, ali ako imaš sina - nemoj da uzimaš Bošnjakinju, jer su one razmažene. I dan-danas je tako. Ako pitaš Albance koji su najbolji ljudi, oni će kazati: Bošnjaci. A Bošnjaci će kazati: Albanci. Jer Albanci su ih dočekali kada su krenuli u muhadžirluk. Ista vjera, isti ambijent, gotovo isti ritam života. I vjerovatno je to uticaj vjere, Knjige. Uvijek su bili sigurni da Bošnjaci kada pričaju međusobno na bosanskom u prisustvu Albanca, oni nikada o njemu neće loše pričati. I Bošnjaci su sigurni u isto u albanskom društvu.

O 50 godina starom cvijeću u neninom sanduku

Mi smo uvijek bili na tome da je žena važnija od muškarca. Jedna žena je tako dobro sukala jufku, da  je muž kad je jeo pitu rekao „Ruke joj se pozlatile koja je pravila pitu“. To je bilo onako spontano, svi smo se smijali, jer on kao ne zna da je to njegova žena pravila, a cijelo selo zna... Imam drugi primjer, zbog kojeg sam napisao kasidu „Sanduk“. Naš akademik Ferid Muhić mi je rekao da bi volio da se kasida zove Sehara, ali ako je sanduk, neka ide Sanduk...  A priča je ovakva: nena je imala ključ jednog sanduka za koji smo mi ukućani mislili da je u njemu zlato, srebro i još neke dragocjenosti, ali  niko nije pouzdano znao šta tamo stoji. Nena je umrla, ključ je uzeo dedo. Mi i dalje nismo znali šta tamo stoji. Kad je dedo umro, otvorili smo sanduk. U njemu je 50 godina stajalo suho cvijeće što ga je dedo darivao mojoj neni. I ja sam to pretvorio u poeziju, u romantiku. Svi su se ženili s ljubavlju, ne dogovorima porodica. Moja majka ima pet sestara, samo dvije su se udale nakon prosidbe, a tri su pobjegle za momka.

Od čega su živjeli

Bavili su se zanatima, građevinarstvom, imali smo profesore u srednjim školama, na univerzitetima, bilo nas je svugdje... imali smo i muzičara bubnjara. Zemljoradnjom samo neki, ali vrlo malo, i to babin amidžić koji se bavio eksperimentalnom zemljoradnjom na malim parcelama... to je bila više umjetnost i on je pročitao više knjiga nego mnogi profesori. Borak je bošnjačko selo s najviše školovanih ljudi u Albaniji, ima najviše diploma... Imamo tri školovana pilota, učitelje i učiteljice kod svih prezimena, imamo zastupnike u parlamentu, novinare, najbolji novinar u Albaniji je moj amidžić. Zove se Agim Bači. On je veoma kritički raspoložen i jedan od najboljih novinara. Ibrahim Hadži je bio zastupnik u parlamentu, imamo dva profesora na univerzitetu, imamo slikara... moj amidžić Mehmed Bači je slikar, izradio je oko 8.000 ulja na platnu. Čak sam razmišljao da ovdje organiziram izložbu 8.000 ulja na platnu.

U drugom nastavku čitajte o tome kako Bači gleda na umjetnost, o poeziji i prozi, o (ne)lahkoći izržavanja na dva jezika, o dugu prema bosanskom jeziku, na kojem jeziku dolazi inspiracija, dolasku u Sarajevo, muftiji Zukorliću te o tome kosi li se književnost s vjerskim principima.