Predvečerje je u Milankovićima, bosanskom seocu na obroncima Konjuha. Sve je na čas utihnulo. Ne saobraćaju vozila prema Tuzli. Zastoj je. Odron puta na planinskom prijevoju Mladoševcu. Jedan od mnogih. Domaćini su u kućama. Stoka je namirena. Sipi kišica. Nije pogodno ni za cure i momke koji bi se znali okupljati ispred stadiona, stvarajući žamor u toplim ljetnim noćima. Ne čuju se ni izbjeglička djeca preko puta, u kolektivnom smještaju, u područnoj školi. 

Polovina je septembra. Već duže od mjesec kako je kod nas rat. Kako sam daleko od kuće! Od Olova! Dan se vidno skratio. Možda to u miru i nije toliko bitno. U ratu to znači manje svjetlosti. Česti su nestanci struju. Nema je od jutarnjih sati. Teta Fahra je zabrinuta. Otopit će se zamrzivač. Propast će meso. Smrznuto povrće. Zimnica. A mnogo je usta za hraniti. 

MALO TROŠI, A DOBRO HVATA

Sjedimo u dnevnom boravku. Čekamo. Dok još dopire svjetlo preko balkonskih prozora, ne pali se nikakvo osvjetljenje. Idealno vrijeme za maštanje. Prizivam sjećanje na „dosadan”, mirnodopski život. Sada toliko „naknadno” cijenjen i potreban. Nezahvalan si roditeljima kada ti kupe bicikl, a komšijsko dijete Benis ima bolje – „Made in Czechoslovakia”. Sada, kada nemam (bicikl), znam koliko vrijedi imati. Da je mir, trebao sam biti 6. razred. Život bi bio jednostavan. Škola, kuća i košarka. Škola, kuća i fudbal. Raspust, zimovanje, skijanje. Raspust, ljetovanje, posjeta rodbini. Kupanje, Stupčanica, Bioštica, olovska nadaleko čuvena banja, malo manje Krivaja. Petrovići, Kladanj, Sarajevo, neko od mjesta na Makarskoj rivijeri. To su bile ishodišne tačke.

Uzejr se pridigao, postavio dvije svijeće. Jednu u ugao sobe gdje su sjedile žene – mati, Fahra i daidžinica. Drugu gdje smo bili mi, djeca. Beba je spavala u susjednoj prostoriji. Sjeo je u fotelju preko puta nas, povukao antenu i upalio mali džepni tranzistor. Vidjevši da ga gledam, reče: „Japanac! Malo troši, a dobro hvata. Ti žuti su čudo. Šta sve spakuju na ’volko malo. Naš jugoslavenski bio bi duplo veći. Mislim, nazovinaš.” Uzejr napravi stanku, shvativši u momentu da su sada „EI Niš”, „Končar” i „Gorenje” strani proizvod, možda malo manje tuđi u odnosu na ovaj japanski. „I bar bi se dva puta pokvario do sada. Evo, kod mene je već treća godina i radi k'o zuca”, dodade Uzejr.

„Japanac” je hvatao Radio Sarajevo, sada Radio Bosne i Hercegovine. Smjenjivali su se izvještaji s ratišta u Brčkom, Gradačcu, Jajcu, Travniku, Sarajevu... Riječju, domovina gori u ratnom vihoru. Nije bilo vijesti o Olovu. To mi je probudilo nada da će se stanje primiriti, da će se, možda, biti moguće vratiti brzo...

Zaškripaše vrata. Došao je daidža. Donio je odnekud akumulator. Kablovi. Autosijalicu, malo veću. Obrati se Uzejru: „U dobrom je stanju. Može trajati 10-15 sati, a onda ćemo ga ponovo puniti.” Dobili smo bolje osvjetljenje u odnosu na svijeće. Još nedovoljno za čitanje. Željno iščekujem šta ima za reći iz prve ruke, s fronta.

Beba Nađa probudila se i počela plakati. Vrijeme je za obrok. Mlijeko. Majčino. Daidžinica je prešla u susjednu sobu. Fahra je spremala kahvu. 

SLUČAJNO PRISLUŠKIVANJE

Daidža je prišao mami i tiho jedva čujno rekao: „Morat ćete u Kladanj. Već sam se čuo s tetkama. Odatle ćete probati dobiti vizu za Njemačku. Evo pasoša. Sadžida s našom djecom ide isto. Njeni su joj poslali papire. Prihvatili su ih isti čas po dolasku. Punica je dobila ‘privremeni’ posao kod iste gazdarice, a prošlo je dvadeset godina kako su bili u Njemačkoj. Što ti je država.” „Znači, nije dobro?”, upita mama. „Nije. Granatiranje je svakodnevno. Otac je dobro. Amidža Omer s porodicom uspio je doći do Kladnja. Sve im je ostalo u Petrovićima. Kod amidže Fike su u kući.” Šta je s Fikom?”, upita mama. „U Saraj'vu je. Zamisli, ponovo u radnoj obavezi. Iz penzije u radnu obavezu. Vratio se svojoj ‘prvoj ljubavi’. Krojač je za potrebe Armije. Čuli smo se preko radioamatera. Zvuči dobro.”  

Iz sobe se pojavi daidžinica. Već je i kahva bila spremna. Nije to bila „razgovoruša”. Pila se polahko. Natenane... Tek pokoja riječ. Svako se prepustio svojim mislima. Sutra je novi dan. Ponovo put u neizvjesnost. Ko zna kada, gdje i da li će se ponovo piti kofeinski napitak u ovom društvu?!?

Rano je jutro... Ustajem, imam vremena do 11 sati obići sve drugove i pozdraviti se pred polazak u Kladanj. Vidio sam Mačeta, Anisa, Čelu... Ostalo je još obići raju iz Istočne Bosne smještenu u kolektivnom centru koju sam upoznao igrajući fudbal. Dolazim do škole. Ne znam gdje je ulaz. Vidim dvije djevojke kako ulaze sa stražnje strane zgrade. Ulazim za njima. Preda mnom se zatvaraju vrata. Čini mi se da je to kabinet. Svejedno, sačekat ću i pitati kako do... Stojim i čekam. Vrata su trošna, od iverice, tanka, neugledna, išarana i iskrzana... Ne daju nikakvu zvučnu izolaciju. Čekam i nehotice slušam razgovor. Dopiru ženski glasovi. „Molim Vas, čula sam da je dr. V. Vaš rođak. Moramo do njega.” „Nešto se desilo što nije trebalo?”, upita podozrivo krupniji ženski glas. „Da, noseće smo. Silovali su nas. U logoru. U Vlasenici. Ne možemo više ’vako. Moramo prekinut’... Ovo mučenje... Ovu sramotu... Ovu agoniju. Molim Vas...”, nastavi u jecaju ženski glas s druge strane vrata... „Cure drage, učinit ću sve da vam pomognem. Lično ću otići do doktora s vama. Mene neće odbiti. Dužan mi je i previše...” Sada već s dozom razumijevanja, gotovo majčinski, odgovori krupniji ženski glas.

Čuo sam što nisam trebao čuti... Izlazim prije nego me zateknu u holu. Probat ću s druge strane. Prolazim ispod škole i kucam u velika prozorska okna. Pojavljuje se starija žena. „Molim Vas, ako mogu izaći Senad i Huso, želio bih razgovarati s njima”, u cugu izrekoh.

PUT ZA KLADANJ “FIRMOM ‘KRSTIĆ’”

Oko pola jedanaest već smo spremni. Opraštamo se s Uzejrom, Fahrom, Esom, Dinkom, daidžinicom, grlim daidžića Emira, ljubim malu bebu... Krećem na improviziranu stanicu nedaleko od kuće u kojoj sam proveo prve izbjegličke dane...

Na stanici stariji bračni par s cekerima natrpanim tek prispjelim povrćem: žućkasto-svijetlim, desetak centimetara dugim mahunarkama-buranijom, krompirom, lukom, mrkvom... Iz jedne torbe viri kukuruz... Vidio sam to već mnogo puta. Nekome bliskom, u neku urbanu sredinu, gdje se ne sadi, gdje se naučilo na komoditet odlaska do pijace ili prodavnice, sada, kada su lanci snabdijevanja prekinuti ili usporeni, treba to poslati. Do njih gospođa u srednjim godinama. Maksimalno dotjerana. Bež komplet i crvenkaste ravne cipele. U istoj boji s karminom i torbicom. Na njoj zlatni nakit. Vidi se da je krenula negdje, nekamo, na jako bitan sastanak. Dvije djevojke. Nisam siguran koliko imaju godina. Prilične su sitne, a tu uvijek pogriješim u procjeni. Po crtama lica, mogle bi biti kao rodica Indira, a ona je tek završila srednju. Prepoznajem ih sada već po glasu...To je ona konverzacija od jutros koju nisam trebao čuti.  

Autobus dolazi “samo” s pola sata zakašnjenja. Ukrcavamo se. Vruće je, sparno, otužno, u autobusu što vodi od nemila do nedraga. Svako sa svojom sudbinom. Tuga je ona nevidljiva spona što spaja putnike u busu. Gotovo da se može opipati. Tu je. Ne može se istrgnuti, izbaciti kao neki slijepi putnik. Naprotiv, suviše je pretplaćena, suviše je česta, teško podnošljiva, prtljag koji nosi svako od nas. Nekome teži, nekom lakši, ali teret na koji se moraš naviknuti. Sad mi je jasno zašto je djed izbjegavao pričati dogodovštine o Drugom svjetskom ratu. Rat nije film, onaj partizanski u kojem Bata Živojinović nekako uvijek nađe načina da pobijedi. Nije ni onaj gdje glumi Stallone. Sam Rambo je mogao riješiti cijelu srpsku armadu, ako je suditi po holivudskim režiserima. Naprotiv, rat je više horor. Krv, smrt, progonstvo, neimaština, ponižavanje, tjeskoba, nemir, patnja... Patnja je gotovo uvijek prisutna... Čak i dok spavaš...

Autobus je stao na Mladoševcu. Kiša je podlokala cestu, čeka se inžinjerija. Da ponovno osposobi put. U Kladanj smo došli oko 16 sati, nakon petosatnog putovanja, stajanja, stajanja, stajanja... Magistralnim putem Sarajevo – Tuzla, koji je blokirao agresor na potezu Olovske Luke – Karaula – Paklenik, u Kladnju bismo bili za nešto više od pola sata.

Na stanici poznata lica rođaka... Nekada sam s radošću dolazio tokom raspusta... Sada više nisam siguran. Kladanj je tek moja izbjeglička destinacija broj 2.