Sijelo u organizaciji Memorijalnog centra Sarajevo ili kako nam neznalice uništavaju „kulturu pamćenja“ i ne poštuju žrtve genocida i ratnih zločina

Otkako je došao na čelo Fonda Memorijala Sarajevo, odnosno Memorijalnog centra Sarajevo, tačnije otkako ga je politika postavila na to mjesto Ahmed Kulanić (kadar Naroda i pravde) ne prestaje da javno pokazuje svoje opće neznanje o dešavanjima 1990-ih godina. Ove je godine posebno pokazao da nije dorastao ovoj ozbiljnoj funkciji.

Nakon što je pokušao izbaciti ljiljan i nišan iz loga Memorijalnog centra i zamijeniti ih nekakvim znakom sličnim košarkaškoj lopti (valjda pokazujući i tako svoju besprijekornu odanost predsjedniku svoje stranke), potrošio je znatnu svotu novca na razno-razne projekte i podrške. Ako bi se neki ispadi mogli zaboraviti i pripisati neiskustvu i neznanju, pokušaj uklanjanja ljiljana i nišana mu se neće nikad zaboraviti i oprostiti.

To nije bilo slučajno. Djeci šehida i poginulih boraca, ratnim vojnim invalidima, demobilisanim borcima i svakome ko pripada boračkoj kategoriji to ne diraj!

Uvidjevši da je sarajevska javnost odmah burno reagovala, Kulanić se malo uklonio i okušao svoju sreću napravivši konferenciju bez relevantnih naučnika o logorima u Prijedoru. Ta je konferencija bila ni manje ni više nego dio predizborne kampanje njegove stranke u kojoj su uvodna obraćanja imali predsjednik NIP-a, predsjedavajući Skupštine KS i ministar za boračka pitanja KS, također kadrovi NIP-a.

Poslije toga je s obilježavanja godišnjice formiranja Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine jednostavno, u saradnji sa svojim šefom, kantonalnim ministrom Omerom Osmanovićem, izostavio dva komandanta najbrojnijeg armijskog korpusa, Nedžada Ajnadžića i Vahida Karavelića. Razlog je, da budemo jasni: „kultura sjećanja“, kako je u NIP-u vole zvati, pretvara se u tumačenje prošlosti uz narativ njima bliskih političara. Karavelić i Ajnadžić nisu bili niti su sada članovi stranaka vladajuće „trojke“ i to jeste razlog što je nekome cilj da ih se zanemari na godišnjici i njihovog korpusa.

I tu nije kraj.

Kulanić se dosjetio da na kraju godine trijumfalno demonstrira svoje neznanje i opet se javno nekome naruga. Sada se već postavlja pitanje je li Kulanić neznalica ili ipak dobro zna šta mu je posao? Ovoga puta Kulanić se direktno ruga žrtvama agresije, zločina i genocida - BOŠNJACIMA.

Zajedno sa Međunarodnim forumom Bosna (čitaj Rusmirom Mahmutćehajićem i njegovim jaranima) organizuje „Internacionalnu konferenciju“ pod nazivom „Suverena, cjelovita i nezavisna“ i to u „povodu Dana državnosti“ na dan četvrtog decembra. Jeste da kasni dobrih desetak dana sa obilježavanjem Dan državnosti, ali recimo da to i nije neka greška.

Greška je, elementarna, kada prvi panel nazovete „Etika sjećanja na zločine protiv bosanskohercegovačkog naroda i njegove države: odgovornost akademske javnosti za artikuliranje poželjne kulturne, političke i ekonomske budućnosti“.

Bosanskohercegovački narod? Koji je to narod i da li je naveden u Ustavu? U kojoj to presudi, optužnici ili dokumentu iz 1990-ih se spominje bosanskohercegovački narod? Je li to zapravo znači da 8372 ubijenih u genocidu u Srebrenici nisu bili Bošnjaci nego bosanskohercegovački narod?

Trojkaški trend da se denacionaliziraju žrtve samo što ovog puta to nije na nivou „defterheftaških“ gostovanja nego se ovom prilikom to zapravo želi institucionalizirati. Za vjerovati je da ovoga nisu svjesni direktor Memorijalnog centra Sarajevo i njegov resorni ministar Omer Osmanović.

Sjećamo se svi izjave Dritana Abazovića s komemoracije žrtvama genocida prije dvije godine u Srebrenici, kada je relativizirao genocid nad Bošnjacima. Abazović je tada rekao da bijeli nišani u Potočarima trebaju podsjetiti na genocid nad nevinim žrtvama, ne nad Bošnjacima već na ljudima. Nastavio je rečenicu kako genocid nisu počinile vojske nego politike.

Mediji u Bosni i Hercegovini su pisali: „Da li je Abazović bio svjestan šta je rekao sada nije ni važno, ali je jasno da će neko i neke politike na Balkanu biti zadovoljne njegovim pokušajem relativizacije i izbjegavanja da se stvari nazovu pravim imenom.“ Ahmed Kulanić, moglo bi se kazati nasljednik Dritana Abazovića, nastavlja još dalje i dublje. Međutim, nakon što se prikrio i sakrio iza Kulanićevih „gafova“ nekoliko puta ovoga puta je i Osmanović na ispitu. Hoće li konačno skloniti s pozicije Kulanića, ili će ga nastaviti štititi?

Prvi izlagač na njihovoj “internacionalnoj konferenciji” bit će prvi komandant Armije Republike Bosne i Hercegovine, Sefer Halilović. Ostavimo Haliloviću, kao prvom čovjeku naše Armije da objasni da li se moglo nešto više uraditi pa da se ne dogode pokolji 1992. godine u istočnoj Bosni ili Krajini, po Sarajevu i širom države, a ne da opet priča o izdaji predsjednika Alije Izetbegovića, „velikosrpskim KOS-ovcima“ Muslimoviću i cijeloj grupi koju je često prozivao. „Šlag na tortu“ u prvom panelu će dati Rusmir Mahmutćehajić svojim tezama kojima će potvrditi svrsishodnost naziva prvog panela.

Direktor ne bi bio prva faca ustanove da i sam ne učestvuje na konferenciji. I što je posebno jadno, jedini on iz Memorijalnog centra Sarajevo učestvuje. Kako jedan Memorijalni centar organizuje konferenciju za konferencijom bez svojih uposlenika, ili je direktor sva „pamet“ u centru? Tako će Kulanić biti učesnik drugog panela. Trudili smo se pronaći neki njegov naučni članak u kojem govori o 1990-im godinama, o onome čime se bavi ovaj Memorijal, o temi o kojoj govori u panelu, ali nažalost bezuspješno.

Ali, „who cares“, on je ipak na toj poziciji zahvaljujući stranci kojoj pripada, a ne zahvaljujući svom naučnom opusu. Da je to zabrinjavajuće najbolje je pokazao u svom intervjuu datom jednom portalu u kojem kaže da će „poseban fokus staviti na etiku sjećanja i odgovornost akademske i društvene zajednice u očuvanju istine o genocidu u Srebrenici, kao i na pokušaje osporavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine“.

Zanimljivo je da spominjući genocid u Srebrenici na svojoj konferenciji izostavio i uposlenike, vjerovatno za njega konkurentskog, Memorijalnog centra Srebrenica. Na ovoj konferenciji ako je stalo do nauke, etike, memorijalizacije i države morali su govoriti i renomirani naučnici više fakulteta i instituta Univerziteta u Sarajevu. Ako nisu pozvani jasno je zašto nisu, ako jesu trebaju da nam oni javno kažu zašto su odbili učešće?

Uposlenicima Memorijalnog centra je poznata činjenica da direktor Kulanić misli da mu iduće radno mjesto treba biti upravo na Fakultetu političkih nauka, a zašto ne i na Fakultetu za kriminalistiku UNSA. Otuda su valjda dekani i profesori s ova dva fakulteta u dominantnom procentu na ovoj konferenciji.

Astronomske cifre koje se godinama iz kantonalnog budžeta izdvajaju za Memorijalni centar Sarajevo posebna su tema. I tu dolazimo do još većeg problema i suštine svega napisanog. Novcem građana Kantona Sarajeva se finansiraju konferencije s ciljem priče o fiktivnom bosanskohercegovačkom narodu, o denacionalizaciji žrtava uključujući i one ubijene u genocidu u Srebrenici i tokom opsade Sarajeva.

Hoće li konačno neko adekvatno reagirati ili nam nema više baš ništa sveto?