Čujem, komšija M. tiho pjevuši sevdalinku Donju Tuzlu opasala guja. Odjednom, a ponukan pjesmom, preplavi me bujica najrazličitijih prisjećanja, lijepih, ružnih, ovakvih, onakvih i, ni sam ne znam zbog čega, kristalno jasno izdvoji se iliti puče mi pred očima jedna davnašnja, u zaborav potisnuta sličica iz vremena kad sam, silom prilika, živio u drugom dijelu grada.
Jesen je bila. Kasno popodne. Sin i kćerka igrali su se vani. Nakon što sam posvršavao kućne poslove, naslanjam se na prozor, palim cigaretu i gledam u veliko jato vrana raštrkanih posvuda na tamnoplavom nebu, uznemirenih zbog nečeg.
Međutim, u hipu, kao po naredbi, u svega pet-šest sekundi, smiruju se i brzo spuštaju na visoka, razgranata stabla i krovove zgrada.
Na ulici prolaznika nema. Samo Buba bez zuba, kako je djeca zovu, suluda žena s cigaretom u ustima koju nikad ne gasi, bučno pretura po kontejnerima i psuje.
Zatvaram prozor i sjedam u dnevnu sobu. Dobujem prstima po stolu, baš kao što je to nekad rasijano radio moj otac, gledam u police s knjigama, ustajem i nasumice uzimam jednu od njih. Vidim, Pavićev Hazarski rečnik. Davno sam čitao ovu razvikanu i nimalo mi dragu knjigu. Stoga, ni otvorio je nisam, jer znam šta držim u rukama: čisti intertekstualizam. Malo Borgesa, malo Gombrowicza, malo Bulgakova i nešto malo Pavića.
Vraćam knjigu na policu, odlazim u kuhinju, spremam čaj i sjedam na balkon.
Bube bez zuba nema, ali je, onako u bijesu, roveći po kontejnerima i tražeći ko zna šta, razbacala gomile kesa sa smećem svuda naokolo.
Stalno to radi. Komšiluk je ne grdi niti prijavljuje policiji. Žena je luda i nikakve koristi od toga.
Odnekud, jedva čujno, dopriješe do mene zvuci sevdalinke Donju Tuzlu opasala guja.
Dokono razmišljam o razlogu nastanka ove pjesme.
Narodnih predaja o tome je više, a “snagom iskaza” izdvaja se ova, najčešće prepričavana i s kakvim-takvim obolom smislenosti i vjerodostojnosti.
Guja je, vele neki, Omer-paša Latas, poturčeni inovjerac iz Like, serasker i svirepi, ozloglašeni egzekutor koji je sredinom devetnaestog stoljeća došao u Tuzlu sa, opet vele neki, carskim fermanom i naredbom u njemu da poskida glave uzjogunjenom i Porti nesklonom bošnjačkom plemstvu, i ne samo u Tuzli.
Predaja dalje kaže da se Latas s askerskom pratnjom ulogorio na brdu Kicelj ponad čaršije, da mu se žurilo nije, međutim, desi se nešto sasvim neočekivano: dok je tuzlanski begovat drhturio od straha čekajući njegov poziv i neumitni svilen gajtan oko vrata na kraju besjede, dobi Latas hitan poziv za gušenje pobune negdje u Srbiji, veće i opasnije za carstvo, pa navrat-nanos ode iz Tuzle neobavljenog posla, a bošnjački prvaci šućurajući Svevišnjem odahnuše i ispjevaše sebi pjesmu koja u narodu ostade do danas (historijski izvori o ovome iznose oprečna stajališta, ali ne bih ih navodio jer ne želim kvariti priču).
Osim ove – razmišljam dok jedva čujno slušam kako Donju Tuzlu opasava guja – Tuzla je, koliko mi je poznato, opjevana u još samo pet sevdalinki: Pod Tuzlom se zeleni meraja, Ječam žele Tuzlanke djevojke, Sarhoš Aljo drume zatvaraše, Mujo đogu po mejdanu voda i Đugum kuje đugumdžija Aljo.
I to je sve. Malo.
Zbog čega, nije teško odgonetnuti. U najkraćem, od pamtivijeka je Tuzla bila skoro pa isključivo rudarsko središte, trgovačko, pak, tek u naznakama.
Dakle, kroz stoljeća eksploatirana, zapostavljana, podrivana, i to doslovno, nije, jadna, ni mogla biti čestito opjevana, jer sevdalinka je, pojednostavljeno rečeno, pjesma sitih ljudi, a oskudice u ovom gradu, nažalost, nikad nije usfalilo. Ni danas.
Ali, prenuh se, džaba ti sve, već se smrkava, valja meni razbacano smeće pokupiti.
Vidim, niko se od komšija nije nakanio, a smrad je već osjetan.
Dižem se, navlačim rukavice i izlazim iz kuće da obavim još jednu besmislicu, ali baš besmislicu.
