Sedam godina izlaženja sedmičnog lista „Stav“

Sedmičnog lista Ljiljan u kolektivnoj memoriji danas se sjećamo kao jednog u nizu propalih bošnjačkih projekata, a mogli bismo reći da je iscrpio razloge svog postojanja u onom trenutku kada više nije imao snage da svoju izvornu misiju iznutra nadograđuje i oplemenjuje. Da je bilo drugačije, nastavio bi pod drugim imenom, uostalom, kao što kaže stara mudrost – Oduzmi ruži ime, isto će mirisati.

No, nešto me je drugo zapanjilo prelistavajući posljednjih pet godišta Ljiljana. Bez obzira na vremenski razmak, svjedočimo iste muke oko negiranja bosanskog jezika, Dragana Čovića koji kreće u političke ofanzive za ostvarivanje ekskluzivnog hrvatskog prostora, ideološke podjele između “zelenih” i “crvenih” Bošnjaka, negiranja genocida i procesuiranja ratnih zločinaca, kulturnjaka koji se sukobljavaju oko sinekura u fondovima za izdavaštvo i kinematografiju, odbrane bošnjačkih pisaca od pisanja Dana i Slobodne Bosne, kontinuiranih političkih problema u Mostaru, klišejiziranih teza da BiH ide polahko ali sigurno prema EU, za koju nema alternative, svađa oko sudskih procesa po nacionalnom ključu, osnivanju novih socijaldemokratskih opcija (izgleda da je ljevica u stalnom osnivanju), nadalje, pucalo se po džamijama, povratnici su bili maltretirani, kulturnim institucijama prijetilo je zatvaranje, radovi na Koridoru 5C bili su nedopustivo spori, a gotovo identična preslika današnjih medijskih napisa vidljiva je i u onodobnim dramatičnim upozorenjima da će se SDA raspasti uslijed frakcijskih borbi… i sve tako redom dok Radončić na koncu nije kupio i preuzeo Ljiljan. Od njega je napravio osušeni bodljikavi kaktus na kojega je nabio estradne silikonske sise, koje odjednom preuzimaju mjesto koje su nekada zauzimali bošnjački književnici i intelektualci.

Do pojave sedmičnog lista Stav prošlo je petnaest godina praznine u kojoj bošnjački intelektualci nisu mogli transparentno artikulirati svoj glas, pa se on na kraju pretvorio u vapaj ili ostrašćeno kritizerstvo. Petnaest godina rupe bez dna, petnaest godina medijske septičke jame u kojoj su Bošnjaci medijski bestijalizirani, petnaest godina u kojemu se fokus na ono bitno što ih identitarno uobličuje i državotvorno okuplja s druga dva naroda pretvorio u posvemašnju medijsku razrokost i dezorijentiranost. Možda je zato i bio naš izbor da među prvima s kojima ćemo razgovarati u novopokrenutom sedmičnom listu Stav budu, nažalost sada rahmetlije, prof. dr. Munib Maglajlić i prof. dr. Mustafa Imamović. I ne samo oni, već i svi drugi naši intelektualci, kulturni radnici, književnici, naučnici koji su stajali negdje u prikrajku bez prostora da progovore, nijemi i razočarani, shvaćajući da ono kako promišljaju pitanja nacionalnog bošnjaštva i državotvornog bosanstva ne odgovara postojećim medijskim konceptima.

Stav nije odgovarao mnogima pa čim je lansiran bio je etiketiran i napadan. Predviđali su nam vijek od dva mjeseca i desetak brojeva, s nama su se ismijavali, prozivali su nas nacionalistima, fašistima i radikalima, iako mi nikada nismo bošnjački identitet promatrali jednoobrazno prihvaćajući podjelu na “zelene” nacionaliste i “crvene” antifašiste, iako mi nikada nismo bosanskohercegovačko promatrali kao ekskluzivni prostor samo za Bošnjake. Bilo je uzalud, umjetno nametnuta podjela na vjernike i sekulariste, “zelene” i “crvene”, što god da smo pisali, određivala je i našu poziciju na medijskoj sceni. I neka je, ali neće nas uvjeriti u to da se kompleksaški izvinjavamo za ono u što vjerujemo i za ono oko čega, pobogu, imamo vlastiti stav, niti će nas natjerati da se mimo vlastite savjesti pretvorimo u ono što su nam umjetnom podjelom predodredili.

Stav je danas jedini tiskani sedmični list koji izlazi u Bosni i Hercegovini i 12. marta 2022. napunilo se punih sedam godina izlaženja. 366. brojeva, 29.300 objavljenih stranica, šest godina nagrade „25. novembar“, pokretanje Edicije „Bošnjaci“, brojne manifestacije, promocije i tribine u Bosni i Hercegovini, domovinskim zemljama i širom naše dijaspore. Lijepili su nam razne etikete, optuživali nas radi našeg autentičnog stava, vodili čoporativne kampanje..., ali krug saradnika se ne smanjuje, on se širi, kao što se širi i prostor onoga što je dozvoljeno reći.

O tome sam već pisao, ali treba ponoviti da se prije sedam godina neke pojave u našem javnom prostoru nisu uopće smjeli komentirati, a da ne budete anatemizirani. U jednom od uvodnika opisao sam ovaj fenomen kao “lažni kumiri multikulture”. I možda je to jedna od najvećih zasluga "Stava" – nastavak procesa emancipacije Bošnjaka. Do dolaska Stava imali smo iznošenja mišljenja samo jedne strane, koja se do te mjere uzoholila da je ukidala pravo svakome drugome da misli. Izmišljali su herezu da bi je mogli progoniti, a to i danas rade. No, ne zanosimo se s time da smo posjednici apsolutne istine. Naš djelić istine jeste izraz dijela bošnjačkog naroda, a kada se spari s ostalim djelićima istine, on tvori ono što Bosna i Hercegovina jeste danas.

Ako prihvatimo tezu da se Bošnjaci vrte u začaranom krugu, a prema arhivi Ljiljana vidimo da to jeste tako, mi nećemo pristati na to da su se razlozi za našu medijsku misiju iscrpili, da ćemo odustati.

Nećemo, bolan!

A oduzmu li nam ime, uzalud im trud, ruža će i dalje mirisati.