Sjećanja boraca Samostalnog bataljona odbrane Mostar i njihovo posvjedočenje o detaljima oslobođenja Mostara od srpsko-crnogorskog agresora 1992. godine uveliko su rasplamsale mašte pripadnika HVO-a i njihovih simpatizera u Mostaru kako su to samo hrvatski bojovnici, pomognuti regularnim vojnim jedinicama Republike Hrvatske, uradili i kako pripadnici Armije RBiH u tim bitkama nisu imali nikakvu važnu ulogu. Uprokos brojnim dokumentima, arhivskoj građi, objavljenim memoarima visokih oficira sve tri vojske, društvenim mrežama kružili su mržnjom i psovkama natopljeni narativi svehrvatske dominacije i ekspanzionizma. Jedna od tih nesuvislih mantri jeste i tlapnja kako su nakon oslobođenja lijeve obale rijeke Neretve u naseljenim područjima Grada Mostara pripadnici HVO-a oslobodili i plato Podveležja, što ni u jednom promilu ne odgovara stvarnim činjenicama. S druge strane, polovične opservacije i izjave lišene argumentacije, utemeljene na dokumentima, ili pak prenaglašavanjem važnosti ličnog doprinosa pojedinca, među demobilizirane borce Armije RBiH unose nesuglasice i razilaženja. U razgovoru za magazin Stav, pred još jednu godišnjicu obilježavanja oslobođenja šireg prostora Mostara, zakazanu za subotu 22. juna 2024. godine, govori ratni komandant brojnih jedinica u sastavu IV korpusa, brigadir Šerif Špago.
“Ovih dana smo u prilici slušati brojne opservacije događaja s početka odbrane Mostara u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ono što nas posebno vrijeđa jeste pokušaj pripadnika HVO-a kroz njihove udruge da omalovaže značaj i ulogu armijskih jedinica i jedinca MUP-a R BiH i pokušaj minimiziranja uloge Samostalnog bataljona odbrane Mostara, koji je bio nukleus i jezgro Teritorijalne odbrane, o čemu su ovih dana govorili ratni komandanti Esad Eminović – Fola i Esad Humo i na najprecizniji način definisali važnost ovog bataljona u odbrani Mostara na početku agresije, aprila 1992. godine i kasnije, kad se bataljon povukao na desnu obalu Neretve, kao i u izvođenju borbenih akcija u užoj gradskoj jezgri prilikom oslobođenja Mostara. Fola i Humo iznijeli su samo ono što je radio njihov bataljon. Činjenica je da je Samostalni bataljon Armije RBiH oslobodio sva naselja u Gradu, od Opina do Zalika. U to nema razloga niko da sumnja. Nažalost, pojedinci iz hrvatskog političkog bloka sve to stavljaju u širi kontekst i vežu za učešće HVO-a i HV-a na području Čapljine i Dubravske visoravni”, na početku razgovora naglasio je Špago.
STAV: Bili se aktivni oficir JNA. Pobjegli ste prije početka Agresije i vratili se u rodno selo, gdje ste se pridružili Teritorijalnoj odbrani Republike Bosne i Hercegovine. Je li bilo jednostavno pristati biti običan vojnik, a imali ste oficirske činove?
ŠPAGO: Nakon završetka vojne akademije, do početka 1992. godine, službovao sam u Bileći i prije početka rata, spletom raznih okolnosti, uspio sam pobjeći u Podveležje i priključiti se jedinicama TO. Već su bile formirane četiri čete TO Podveležje s pratećim jedinicama. U Mostaru je tada, od pojedenih političkih bošnjačkih predstavnika, a posebno od strane HVO-a, bila proturena propaganda da su Podvelešci bili naoružani do zuba, što ni u kom slučaju nije bilo ni blizu istine. U nedavno objavljenoj knjizi Safeta Nožića Podveležje 1991-1996. objavljeni su dokumenti i podaci koliko je područje bilo pod kontrolom TO te podaci o brojčanom stanju ljudstva i materijalno tehničkih sredstava. Nije mi nimalo bilo problem biti običan vojnik, a kasnije komandir vode, pa čete u tom odredu, prilagođavati se situaciji i dati svoj doprinos odbrani Bosne i Hercegovine jer smo pretpostavljali šta će se dalje dešavati. Bila je to nova situacija u kojoj sam shvatio da nisam oficir, već čovjek koji živi sa svojom braćom, komšijama i prijateljima i da trebam, koliko je to moguće, prenijeti svoja vojnička znanja na njih kako bi spremni dočekali nadolazeće borbe. Odred je već bio formacijski ustrojen. Od 1991. godine bio je formiran Krizni štab na čijem je čelu bio Selim Isić – Svila. Kasnije, formiranjem odreda, Štab je preuzeo rahmetli Huso Pekušić. Početkom aprila 1992. godine ispred Štaba TO Mostara u Podveležje je došao Safet Nožić, također bivši aktivni oficir JNA, kako bi pomogao u organizaciji odbrane u Podveležju.
STAV: Opća je ocjena da bi bez stručnog znanja bivših oficira JNA bilo teško braniti i oslobađati Bosnu i Hercegovinu. Kako ste doživljavali te situacije kad vojna doktrina govori jedno a ljudi se ponašaju drugačije?
ŠPAGO: Meni nije bilo teško pridobiti povjerenje ljudi jer sam došao među svoje, među rođake i poznanike. Nažalost, imalo smo oficira bivše JNA, koji su došli u sredine koje ih nisu poznavale, pa su se suočavali s mantrama da su KOS-ovci, da rade za neprijatelja. Znam dosta ljudi koji se nisu uspjeli nametnuti, prije svega da prenesu svoja vojnička znanja i pomognu u organizaciji odbrane i izvođenju borbenih akcija. Možda je bila povoljna okolnost to što smo imali određeni broj ljudi koji su imali osnovna vojnička znanja a našli su se na čelu Kriznih štabova i jedinca Teritorijalne odbrane. Uz hrabrost određenog broja boraca, koji su imali patriotski odnos prema Državi, narodu i svim našim vrijednostima, brzo smo prevladavali probleme i ustrojavali jedinice koje su se suprotstavljale znatno jačem neprijatelju. Mnogi nam nisu davali šanse da ostvarimo naše ciljeve. Armija RBiH i MUP uspjeli su sačuvati državu u njenim granicama. Danas imamo državu u granicama koje su bile i prije referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
STAV: Gledano s ove vremenske distance, da li su potencijali koje ste imali bili dovoljni za uspjeh briljantne akcije oslobođenja Podveležja 1992. godine, prije svega mislim na logistiku, bolnicu, sistem rukovođenja i komandovanja jer čini mi se da su pred njen početak kontakti s komandom Armije RBiH i Arifom Pašalićem bili skroz kratki i rijetki. Da li mislite da je, iz aspekta vojne doktrine, ona bila neizvodiva, s obzirom na brojčano stanje ljudstva, oružja, municije i nejasno borbeno iskustvo pripadnika TO Podveležje?
ŠPAGO: Prostor Podveležje i cijele podveleške visoravni bio je od početka aprila 1992. godine praktično pod okupacijom JNA i Vojske RS-a. U tom periodu nismo dopuštali da pripadnici JNA ulaze u sela. Svako selo bilo je blokirano i nismo im dozvoljavali da uznemiravaju stanovništvo. Osim domaćeg stanovništva, njih oko 3.200, u selima je bilo smješteno približno 1.500 izbjeglica iz doline Neretve. Sve je to bio opterećavajući faktor za donošenje bilo kakvih odluka o izvođenju borbenih akcija, jer smo bili u situaciji da nismo imali naoružanja, sistem medicinskog zbrinjavanja, popune municije itd. Bilo je vrlo teško planirati izvođenje borbenih akcija sve dok se ne uspostavi kontakt s jedinicama u Mostaru, što se desilo 14. juna 1992. godine. Grupa boraca uspostavila je kontakt i dobila pisanu naredbu od rahmetli Arifa Pašalića da se uključimo u borbu s agresorom, čije su se jedince izvlačile iz doline Neretve ili su bile stacionirane na području Šipovca, na Svetigori, Merdžan Glavi, Ravnicama. I ranije smo imali plan u kojem slučaju i kako reagovati. Čim smo vidjeli da su napravljeni uspjesi u dolini Neretve, bili smo spremni, bez obzira i na negativne konotacije izvođenja takvih borbenih akcija. Posebno smo bili obazrivi na otežavajuće okolnosti prisustva civilnog stanovništva. Božijim davanjem, našom organizacijom, uz pomoć i saradnji sa Samostalnim bataljonom Armije RBiH iz Mostara, u ranim jutarnjim satima 16. juna 1992. godine izvršili smo napad na sve agresorske položaje na prostoru Podveležja.
STAV: Plana B nije bilo, naredba Arifa Pašalića bila je kratka, jednosmjerna i nije predviđala nikakav neuspjeh. Jeste li uopće razmišljali da možda nećete uspjeti. Bila je to konačna bitka – pobjeda ili smrt!?
ŠPAGO: U takvoj situacije nema drugog izlaza. Isto tako je bilo i prilikom oslobađanja bjelopoljske kotline 30. juna 1993. godine. Nije bilo plana B. Išli smo da izvedemo napad po svaku cijenu. Nije bilo alternative. Pitanje je da li bi akcija uspjela u ovom obimu da je bilo alternative. Bili smo svjesni da bi neuspjeh – bez obzira na broj žrtava, jer su to bila prva borbena iskustva većine ljudi, a neki su bili naoružani samo bombama, pištoljima, lovačkim puškama, neki bez ičega – izazvao potpuni haos. Znali smo značaj Podveležja za dalje borbene akcije i da je neophodno po svaku cijenu krenuti u borbu. Treba reći da je agresor bio u rasulu, s obzirom na poraze koje je doživio u gradskom jezgru od Samostalnog bataljona Armije RBiH i u dolini Neretve. Sve je to dalo vjetra u leđa da 16. juna 1992. godine oslobodimo Podveležje.
STAV: Između pripadnika Samostalnog bataljona Armije RBiH i HVO-a u Mostaru od početka Agresije bile su prisutne tenzije o čemu vi niste imali nikakva saznanja!
ŠPAGO: Ta okolnost nam nije bila poznata. Tek kasnije, nakon napada 16. juna na agresorske jedince na Merdžan Glavi, Svetigori, Šipovcu, gdje smo zarobili više od četrdeset vojnika i oficira JNA i Vojske RS-a, postali smo svjesni tih tenzija s HVO-om. Prvi, zvanični kontakt imali smo 16. juna navečer s pripadnicima Samostalnog bataljona koji su s našim ljudima uspostavljali linije na Ravnicama i dalje prema Rioču i Čobanovom Polju. Vidjelo smo da je HVO htio da upravlja svim procesima i da samostalno donosi odluke i komande. Prva aktivnost jedinca HVO- u oslobođenom Podveležju bio je pokušaj da na zgradu Mjesne zajednice postave svoju zastavu. Komanda TO Podveležje to nije dopustila. Naredila je da se šahovnica skine i postavi zastava s ljiljanima jer smo bili odani Predsjedništvu RBiH i svojoj domovini. Tih smo dana zarobili više od deset artiljerijskih oruđa (haubica 105, 155, topova, ZIS, protivavionskih topova 20/3, 20/1), na desetine vojnih kamiona i drugih vozila. Mislili smo da ćemo se zajednički sa HVO-om boriti za odbranu države Bosne i Hercegovine. Zbog povjerenja prema pripadnicima Samostalnog bataljona odbrane Mostara odluku o sudbini zarobljenog oruđa prepustili smo višoj komandnoj strukturi. I umjesto da iskoristimo ta sredstva protiv neprijatelja i krenemo prema Nevesinju, visoka politika HVO-a je negdje u Grudama, možda zbog implementacije dogovora iz Graca Karadžić-Boban i podjele Bosne i Hercegovine, skoro sve zarobljeno oruđe preuzela i odvezla u nama nepoznatom smjeru, najviše ka regularnoj vojsci Republike Hrvatske. Uspjeli smo samo jednu haubicu poslati armijskim jedinicama na Igmanu.
STAV: Mlađe generacije ne vole dugačka pripovijedanja, detalji ih zamaraju i traže kratke informacije. Kako biste, u kratkom sižeu, njima opisali ono što se desilo tog sudbonosnog 16. juna 1992.
ŠPAGO: Operacija oslobođenja Podveležja bila je nastavak borbenih akcija koje su izvođene pri oslobađanju doline Neretve od srpsko-crnogorskog agresora, odnosno nastavak operacije koju je izvodio Samostalni bataljon odbrane Mostara, forsiranja rijeke Neretve 14. juna i oslobađanja naselja u užem gradskom jezgru. Mi smo, po naredbi komandanta Arifa Pašalića, za pola dana uspjeli staviti pod našu kontrolu sve položaje agresora i uspostaviti linije odbrane prema Čobanovom polju. Ne kažem da možda i mi nismo napravili neke greške. Možda smo se tada više trebali osloniti na svoje snage i snage Samostalnog bataljona i uspostaviti čvršće linije. Posebno smatram uspješnim što smo spriječili bilo kakve zločine nad civilnim stanovništvom. Nije bilo masovnih ubistava, silovanja, odvođenja u logore i svega onoga što se dešavalo u Foči, Bijeljni, Višegradu i drugim mjestima. Sve civilno stanovništvo je spašeno i to je jedan od značajnijih uspjeha. Bila je to pobjeda koja je podigla moral pripadnicima i našeg odreda i svih drugih patriota. Vidjeli su da JNA, koja je smatrana četvrtom vojnom silom u Evropi, nije nepobjediva, bez obzira na njihovu tehniku, da hrabrost, patriotizam i ljubav prema domovini može pobijediti svakog agresora.
Ratni izvještaj Šerifa Špage komandi TO Podveležja
STAV: Koji su to faktori, po vašem mišljenju, utjecali na uspješno izvedenu akciji?
ŠPAGO: Prije svega naša opredijeljenost da se borimo za svoju domovinu, da je neophodna žrtva i učešće svakog od nas kako bismo stvorili perspektive i spriječili zločine. Naš napad ne bi bio uspješan da nije bilo pobjeda u širem okruženju. Imali smo jasno ustrojenu vojnu formaciju, znalo se ko je komandant jedinice, ko je u komandi, gdje je zona odgovornosti, šta su zadaci. Imali smo planove koje smo uspjeli realizovati. Vojna organizacija podrazumijeva da se zna ko je za šta odgovoran u subordinaciji i komandovanju. Bila su bitna i naša stalna praćenja kretanja neprijatelja i njihovih aktivnosti. Znali smo koliko ih gdje ima i u koje vrijeme šta rade. Znali smo sve njihove aktivnosti i pretpostavljali njihove moguće pravce intervencije. Osim toga, nismo imali alternative i morali smo po svaku cijenu izvršiti borbene zadatke. Ne umanjujući značaj svih onih koji su izvodili borbene akcije u prethodnom periodu, uz sve okolnosti koje su se dešavale, mislim da je to po rezultatima – posebno po zarobljenim materijalno tehničkim sredstvima – bila jedna od najvećih pobjeda Armije RBiH na početku rata. Osim odreda TO Podveležje, koji je brojao između 400 i 450 ljudi, imali smo i stanicu rezervne policije s tridesetak automatskih pušaka i nekoliko puškomitraljeza. Pripadnici TO imali su, uglavnom, nekoliko poluautomatskih pušaka, puške M 48, ili lovačko naoružanje. Dok je agresor imao nekoliko artiljerijskih, diverzantskih, prištapskih, pozadinskih jedinca, čete vojne policije, komandu brigade itd.
STAV: A koji su faktori utjecali na agresora da izgubi tu bitku?
ŠPAGO: JNA je na prostoru Hercegovine sve položaje zaposjela u mirnodopskom periodu bez ikakvih borbi. U prvim borbama vidjeli su da naše jedince, bez obzira na to što nisu imale naoružanje, imaju veliki patriotizam i hrabrost. Vojska JNA i RS-a više je ratovala na daljinu s artiljerijskim sredstvima i na taj način ostvarivala uspjeh, prvo poravna topovima, a nakon toga bi ušla pješadija. U direktnim okršajima pješadije nisu imali uspjeha.
STAV: Da li je bilo grupa i pojedinca koji nisu izvršili svoje vojničke zadatke?
Špago: Ono što je bilo najveći problem jeste to što su se neki pojedinci opuštali nakon što smo potisnuli neprijatelja, nisu utvrdili bunkere i položaje, pa je to sve, uz političke igrarije HVO-a sa srpskim snagama, uticalo da Podveležje nakon dvadesetak dana ponovo padne u ruke neprijatelja.
STAV: Kakva je bila stvarna uloga HVO u akciji oslobođenja Podveležja? Hrvatska historiografija tvrdi da su ga oni oslobodili, kao i cijeli Mostar.
ŠPAGO: Bitno je napomenuti da su 16. juna 1992. godine napad na jedinice agresora na Merdžan Glavi, Svetigori, na komandu brigade u Šipovcu, na artiljerijske jedince na Ravnicama, izvodili isključivo borci TO Podveležje. Navečer tog dana jedinice Samostalnog bataljona izišle su na plato Podveležja i s našim borcima išli u čišćenje terena od Ravnica pa nadalje i uspostavljale odbrambene linije. Prve jedince HVO-a tek su nakon nekoliko dana izašle na oslobođenu teritoriju i vršile su naizmjeničnu smjenu na linijama odbrane sa Samostalnim bataljonom. Ono što je nama bilo posebno indikativno jeste to što su jedinice HVO-a, kad su izašle na plato Podveležja, liniju odbrane povukle u odnosu na postojeću, nekih dva-tri kilometra u unutrašnjost prema Kružnju, pravdajući to konfiguracijom terena. Treba biti pošten i reći da su vojnici iz Kažnjeničke bojne zajedno a četom kojom sam ja komandovao učestvovale u oslobađanju Releja na Veleži, što je bilo kasnije, 26. juna. Tada smo uspjeli Relej staviti pod kontrolu. Možemo slušati ovih dana puno priča o tome. Znam da su pripadnici HVO-a ginuli od artiljerije i izvođenja kontranapada srpsko-crnogorskog agresora i ponovnog njihovog ovladavanja područjem Podveležja. Niko ne spori da su pripadnici HVO-a tada ginuli na tim linijama odbrane. Diverzantska neprijateljska grupa je 25. juna ušla u dubinu i na položaju VBR-a na Merdžan Glavi ubili jednu grupu vojnika HVO-a koji su opsluživali ta sredstva. A poslije, kad smo gubili položaje ginuli su i pripadnici TO-a i HVO-a. Moram se prisjetiti da je 7. jula na liniji kod Patkovića zapovjednik HVO-a Jasmin Jaganjac okupio komandni kadar i govorio da je planirana operacija da se ponovo cijelo Podveležje vrati pod kontrolu i da se ide prema Nevesinju. Rekao je da će sutra, uz jaku artiljerijsku podršku, početi kontranapad, da će Sedma bojna iz pravca Gnojnica napasti na Ravnice i udariti u neprijateljske bokove koji su već bili duboko zašli u Podveležje. Bila su spremna i tri naša tenka koji su trebala napredovati kroz Podveležje. Ujutro, umjesto jake podrške artiljerije HVO-a, krenuo je silovit napad četnika. Taj rajon, gdje je bio Jaganjac, bio je poklopljen snažnom artiljerijskim paljbom i umjesto našeg napada neprijatelj je krenuo u ponovno zauzimanje Podveležja. Te linije ostale su takve do kraja rata. To dokazuje da je Jaganjac, ili bio pogrešno informisan, ili je bio cilj visoke politike HVO-a da dođe do što više pogibije i pripadnika TO i Samostalnog bataljona odbrane Mostara. Na tom terenu bez artiljerijske podrške krenuti u napad bilo bi samoubistvo. Navečer me Jaganjac pozvao da jedan vod povučem s Brasine kako bi obezbjeđivao njegovo istureno komandno mjesto, a uopće nismo znali da li imamo ikoga ispred sebe prema četnicima. To je jedan očit dokaz da su na Podveležju počele praktično prve implementacije dogovora visokih politika HVO-a i Vojske RS-a.
STAV: Podveležje je na onoj zamišljenoj liniji banovinske podjele Bosne i Hercegovine. HVO je tada već, umjesto borbe do Drine, uspostavljao granice podjele?
ŠPAGO: U tom vremenu se to nije znalo. Danas vidimo da su objavljeni i stenogrami. Razni dokumenti iz kojih se vidi da su bile određene linije do kojih se moglo doći, da je uspjeh TO Podveležje 16. juna bio mimo toga plana i da je trebalo naći načina da se Podveležje popali i da bude neka zamišljena granica veliko-državnih projekata. Božijim davanjem i našom spremnošću da se borimo uspjeli smo im poremetiti te planove. Odred Podveležje bez šire podrške nije mogao zaustaviti protivofanzivu neprijatelja. Žao mi je svih ljudi koji su zbog visokih politika poginuli na tom području. Imali smo iskrenu podršku boraca Samostalnog bataljona i s njima smo odmah uspostavili dobre međusobne kontakte. Postali smo njegov sastavni dio, kasnije u sastavu Prve mostarske brigade.
STAV: Koliko treba spominjati imena učesnika tih bitaka?
ŠPAGO: Treba isticati ljude koji su ličnom hrabrošću posebno doprinijeli da se izvrši neki zadatak, a u elaboriranju događaja treba govoriti o jedinicama, vodovima koji su izvodili akcije na određenim pravcima. Uloga svakog pojedinca, ako je bila posebno značajna, prepoznata je i među borcima je ostala poznata. Za ovu priliku važno je spomenuti da su 16. juna 1992. godine u borbama na Podveležju poginula četiri borca Odreda TO Podveležja: Huso Gosto, Meho Husnić, Himzo Ačkar i Ramo Pobrić, a u narednim danima poginulo još pet boraca: Merkez Zlomužica, Narcis Nožić, Ibrahim Smajkić, Mujo Voljevica i Alija Mamsumić. Ranjeno je desetak boraca.
*
Šerif Špago je u odbrambeno-oslobodilački rat ušao kao običan vojnik, potom je bio komandir voda, čete, zamjenik a onda i komandant 3. bataljona Prve mostarske brigade. Obavljao je dužnosti načelnika Štaba 41. brigade, pomoćnika načelnika Štaba za operativno nastavne poslove u komandi IV korpusa, komandanta 449. istočohercegovačke brdske brigade. Nakon završetak rata obavljao je dužnost komandanta 401. motorizovane brigade i pred kraj vojničke karijere komandanta Komande za razvoj 18. divizije kopnene vojske. Rat je završio u činu majora, u profesionalnoj vojsci dobio je čin pukovnika i brigadira. Bio je kandidat za čin generala, ali mu zbog intervencija SFOR-a nije dodijeljen, nakon čega se vojnički penzionisao.
