Semir Salihović rođen je 29. marta 1987. godine u Nezuku, općina Sapna. Osnovnu i srednju školu završio je u Sapni, a 2010. završio je studij na Fakultetu islamskih nauka (FIN) Univerziteta u Sarajevu 2010. godine. Po okončanju studija, šest mjeseci bio je angažiran kao imam džemata Halmstad u Švedskoj. Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu 2011. godine, zapošljava se u Sarajevu kao profesor na predmetu Islamska vjeronauka. Pored strogo profesionalnog angažmana, aktivan je i u društvenom životu, djelujući kao član i aktivista nekoliko nevladinih i vladinih organizacija. Osim primarnog poziva, vrijedi napomenuti da je Semir Salihović CIVITAS-ov certificirani profesor građanskog obrazovanja, a posebno da je magistar komunikologije. Stručno zvanje komunikologa stekao je na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Neposredno nakon uspješne odbrane magistarske teze na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, stekao je i akademsko zvanje magistra islamskih nauka u oblasti akaida (dogmatike) i uporednih religija. Za Stav govori o svojoj prvoj, nedavno publiciranoj knjizi Recepcija prijevoda Bucailleove knjige BIBLIJA, KUR’AN I NAUKA u bivšoj Jugoslaviji, međureligijskom dijalogu u Bosni i Hercegovini, ali i o izazovima s kojima se suočavaju učitelji i profesori danas.

STAV: Prije dva mjeseca objavljena je Vaša autorska knjiga pod naslovom Recepcija prijevoda Bucailleove knjige BIBLIJA, KUR’AN I NAUKA u bivšoj Jugoslaviji. Riječ je o dopunjenoj verziji Vašeg magistarskog rada odbranjenog na Katedri za akaid, tesavvuf i uporedne religije Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Kakva je bila recepcija Bucailleove knjige kad je ona u dva izdanja objavljena na našem tlu i otkud interes za bavljenje ovom temom?
SALIHOVIĆ: Kako ste spomenuli, objavljena je moja prva knjiga i tim povodom želim ukazati na bezrezervnu podršku izdavača “Dobra knjiga” ovom projektu. Knjiga je produkt višegodišnjeg istraživanja u mentorstvu prof. dr. Adnana Silajdžića. Raduje me činjenica da će čitaoci moći na jednom mjestu sagledati neke važne događaje iz prošlosti, a odnos prema raznovrsnoj literaturi religijskog karaktera iznova preispitati iz nešto drukčijeg uklona jer ova knjiga otvara nove vidike i nudi sasvim drukčije poglede.

Interes za bavljenje ovom tematikom vezujem još za studentske dane, kada sam na FIN došao kao student, bez prethodno završene medrese. Tada su moja nastojanja za izučavanjem svih islamskih nauka bila veoma izražena i zapažena od strane profesora jer sam u svemu bio zanimljiv početnik s jakom voljom i željom za savladavanjem materije i sustizanjem svojih kolegica i kolega u znanju. Na tom putu otkrivao sam različite svjetove islama i bio impresioniran novim spoznajama. U samom procesu učenja izrazitije sam se, zapravo, interesirao za područje komparativnih religija i oblast međureligijskog dijaloga. Kasnije će taj interes, kroz posao koji radim danas, prerasti u konkretnije angažiranje na polju promoviranja ideje mira i suživota u našem šarolikom društvu. Knjiga koju sam pisao na tragu međureligijskog dijaloga na određen je način krunisala moj dosadašnji rad. Tokom ovog istraživanja moja namjera bila je ukazati čitaocima na oprez pri izboru literature iz koje učimo, ali i na važnost dijalogiziranja u svrhu izgradnje boljeg društva. U konsultiranju s određenim profesorima FIN-a o mojim namjerama, pažnju sam usmjerio na prijevod knjige francuskog autora Mauricea Bucaillea, po vokaciji doktora hirurgije, koji je o Kur'anu i Bibliji pisao iz pozicije znanosti kojom se do tada bavio. Njegova knjiga Biblija, Kur'an i nauka je na sebe skrenula internacionalnu pažnju i prevedena je na mnoge svjetske jezike. Zbog kontroverznih navoda u knjizi iznesenih na račun kršćanske zajednice, recepcija ovog prijevoda na našim prostorima poprimila je široke razmjere. Tako su u povodu dva izdanja knjige, 1978. i 2001. godine, uslijedile brojne polemike među katoličkim i muslimanskim teolozima jer su naši sugrađani drugih religijskih tradicija bili povrijeđeni takvim potezom Starješinstva Islamske zajednice, kojim se onog drugog i drukčijeg omalovažava, a takvo što od partnera u izgradnji boljeg društva nisu očekivali.

STAV: Koliko je jedna takva studija značila muslimanima u Bosni i Hercegovini i uopće u tadašnjoj Jugoslaviji?
SALIHOVIĆ: Stav našeg Starješinstva IZ u SRBIH, Hrvatskoj i Sloveniji u to vrijeme bio je jasan. U predgovoru prvom izdanju istakli su potrebu IZ da svoje pripadnike, a naročito vjerske službenike, kontinuirano informiraju o zbivanjima u svijetu na području religijske misli, odnosno da prezentiraju edicije koje, u određenoj mjeri, predstavljaju ta kretanja i postavljaju muslimane Jugoslavije u tokove savremenih dešavanja u svijetu. Kako su naglasili, jedna zaokružena informacija nalazi se upravo tu, u formi Bucailleove knjige, koja je na naše jezike i prevedena s tim ciljem. Prvenstveni razlog objavljivanja Bucailleove knjige, kako su naveli, bio je ustvari interes za poglavlje koje govori o islamu i pozicioniranju religije islama u savremene tokove, nakon čega su izrazili i želju da se muslimanima našeg podneblja prezentira jedan zapadni mislilac i prikaže njegovo shvatanje Kur’ana. Međutim, ostaje nejasno zašto Starješinstvo IZ nije smoglo snage objaviti samo dio knjige koji je, kako su rekli, prvenstveno bio predmet njihovog interesiranja. Da jesu, danas ne bismo razgovarali o tim nemilim događajima iz prošlosti. Razlog za objavu knjige u cijelosti zbog, kako su rekli, nezamislivosti “cijepanja djela”, ipak je doveo do nepotrebnih polemika i narušavanja uzajamnog poštivanja među pripadnicima različitih vjerskih zajednica. Kao razlog opravdanosti ponovnog aktualiziranja knjige Biblija, Kur’an i nauka, odnosno reafirmiranja stavova i mišljenja Mauricea Bucaillea i izbora popratnih tekstova u okviru “El-Kalemovog” Programa za dijalog religija svijeta, istaknuta je želja priređivača da ukaže iznova na različite procese i njihov nesaglediv značaj.



Međutim, govoriti o značaju ove knjige u njenoj “cjelini” za muslimane BiH danas, a ne zaključiti kako je ona kontraproduktivna za naše multikonfesionalno društvo, bila bi očita pogreška. Ako je ova knjiga u svojoj cjelini i po čemu značajna, onda je to isključivo u smislu što iz nje možemo učiti kako ne treba graditi međureligijski dijalog. S druge strane, ako govorimo o značaju dijela Bucailleove knjige u smislu poglavlja “o Kur'anu”, koje bi muslimanima prema zamisli Starješinstva IZ trebalo biti značajno, u mojoj Recepciji razviđaju se sve posljedice takvog tretiranja Kur'ana jer iz Bucailleovog pristupa Božijoj Objavi danas učimo neke važne lekcije.

STAV: Mogu li se polemike nastale povodom Bucailleove knjige nazvati međureligijskim dijalogom? Nije li baš polemički diskurs ono što bi nužno trebalo biti prisutno u istinskom međureligijskom dijalogu?
SALIHOVIĆ: Apsolutno ne. Po svojoj definiciji, međureligijski dijalog oblik je komunikacije koji ima za cilj da kroz razgovor i akciju poboljša razumijevanje i izgradi mostove saradnje među pripadnicima različitih religija zarad mirnog suživota u toleranciji i uzajamnom poštivanju. Njegov cilj, dakle, nije brisanje razlika u mišljenju i uvjerenjima već da se te razlike prihvate kao takve i da se o njima uči u slobodnom i otvorenom razgovoru.

STAV: Kako danas gledate na ono što se naziva međureligijskim dijalogom? Može li biti međureligijskog dijaloga bez teoloških polemika?
SALIHOVIĆ: Iako mnogi vjernici još nisu u stanju razumjeti potpuno koncept međureligijskog dijaloga, koji danas zagovaraju i baštine najveći vjerski autoriteti svijeta, važno je da još jednom istaknem šta međureligijski dijalog jeste, a šta nije. Ako međureligijski dijalog ispravno razumijevate kao ideju i pokret čiji su osnovni elementi civilizirana komunikacija, pluralitet uvjerenja, međusobno upoznavanje, život u miru, uzajamno poštovanje i tolerancija te saradnja u dobru, onda ćete polemike isključiti. On nije polemička, logička ili teološka debata koja ima za cilj pobijediti neistomišljenika u nadmetanju. Zapravo, on je dijalogiziranje koje podrazumijeva razumijevanje i učenje o drugima, a nikako ne pobjeđivanje ili ušutkivanje. Zbog toga polemike nemaju nikakvu vezu s onim što međureligijski dijalog u osnovi jeste. Međureligijski dijalog, kao relativno novi pokret u svijetu, treba razumijevati u duhu Drugog vatikanskog koncila (1962–1965), na kojem su donesena značajna dokumenta važna za islam i muslimane kao i druge nekršćanske religije, ali i u duhu otvorenog pisma 138 muslimanskih učenjaka pod nazivom Zajednička riječ. Naime, 13. oktobra 2007. godine vodeći muslimanski vjerski učenjaci i intelektualci (među kojima su i vrhovni muftija Egipta, Sirije, Jordana, Omana, Bosne, Rusije, Čada i Istanbula) odaslali su poziv na mir i harmoniju liderima kršćanske crkve i denominacija širom svijeta, uključujući i papu Benedikta XVI. U tom pismu možemo čitati o onome što nam je svima zajedničko, a ne o našim razlikama, s ciljem izgradnje trajnog mira u svijetu jer mir možemo dostići isključivo dijalogom među religijama, nikako ne polemikama koju uzrokuju sukobe i ratove. Lijepo je to sažeo i Hans Küng kada je rekao da “nema mira među narodima bez mira među religijama. Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama. Nema dijaloga među religijama bez istraživanja temelja u religijama”. Shodno tome, uvjeren sam da dijalog nema alternativu.

STAV: Već devet godina predajete vjeronauku u srednjoj školi. S kakvi se izazovima suočavate?
SALIHOVIĆ: Da biste bili dobar učitelj, važno je da budete i dobar glumac. Poziv koji sam odabrao je nešto što me uveliko ispunjava. Raditi s generacijama Facebooka i Instagrama nije lagan zadatak. Izazovi su raznoliki. To su generacije kojima često ne možete ponuditi informaciju koju oni već jednim klikom nemaju na netu. Zbog toga sam sklon, kao glumac, pribjegavati nekim novim metodama prezentiranja informacija koje ponekad mogu izgledati čudno ili zabrinjavajuće, ali ja znam šta činim i kakve rezultate postižem sve ove godine. Osim toga, izazov su i društvene mreže koje su danas postale primarni izvor stjecanja informacija i znanja.

STAV: Kad ste prije nekoliko godina došli u Željeznički školski centar u Sarajevu, susreli ste se s drugačijim profilom učenika od onih koje ste poučavali u gimnaziji. Kako ste prišli toj omladini?
SALIHOVIĆ: Generacije srednjoškolaca plove nemirnim vodama puberteta. Da biste ih sigurno poveli ka obali i spasili svih nedaća koje će ih zadesiti, važno je da, kao kapetan broda u nevolji, privolite posadu i putnike na saradnju i zajedničko koordinirano djelovanje. Imao sam sreću da sam to shvatio na vrijeme pa me susret s učenicima tehničkih usmjerenja nije mnogo zatekao. Prednost je bila utoliko veća što sam i sam završio školu koja nije gimnazija po svom statusu. Moj prvi susret s učenicima spomenute škole, koji ponekad znaju biti prava nevolja na nastavnom satu, bio je veoma interesantan. Klasično predstavljanje učenicima razreda (Selam alejkum, molim za pažnju, ja sam Semir, vaš novi vjeroučitelj) bilo je bezuspješno. Jedni su preko bluetooth zvučnika slušali glasno hip-hop muziku, drugi su na mobitelima bili, treći kroz prozor gledali, četvrti se naguravali, a peti me blijedo gledali, pitajući se ko sam sada ja... Pomalo začuđen njihovim izrazima nepoštovanja novog profesora, sjeo sam i nijemo posmatrao dešavanja koja su u jednom trenutku i utihnula jer, ipak, u učionici imamo potpunog neznanca.

Ibreta radi, kroz relativno kratak radni vijek naučio sam baviti se različitim stvarima koje učenike interesiraju, a rezultati tih mojih aktivnosti uvijek su jačali moj autoritet kod učenika. Osluškujući godinama šta učenici vole, spisak na kojem sam sve evidentirao postao je dug. Jedna od brojnih stvari kojima su mlade generacije impresionirane jeste i muzika, a među pravcima u muzici naročito hip-hop. To me je motiviralo da počnem pisati nastavne jedinice u rimi nakon kojih su lakše pamtili nastavne sadržaje. Međutim, ono što mi je nedostajalo jeste “neka rima” za prvi susret s novim učenicima – jer prvi dojam je najvažniji (halo-efekt). Tako sam odlučio napisati pjesmu o sebi.

Vraćajući se na ranije istaknutu situaciju iz razreda, ustao sam i pitao iznova učenike mogu li dobiti trenutak pažnje. Nevoljno su odmahnuli glavom da kažem šta imam, a ja sam ponudio dvije opcije: želite li da vam se predstavim klasičnim načinom predstavljanja ili putem rime? Začuđeni su bili njihovi pogledi. “Da, želimo rimu!” I tada je nastala nevjerica...

Nakon neobičnog predstavljanja, za njih više nije postojao Jala Brat već samo Sema Brat. Svi moji časovi vjeronauke bili su redovno posjećeni, a ja sam i dalje nastojao biti neobičan i dobar glumac, kapetan koji vodi posadu s putnicima ka mirnijim vodama. Osim toga, nastavu nerijetko držim putem scenskog nastupa, ili pak trgujući školskom valutom putem koje ih motiviram na rad. Danas, u ovom online okruženju, za njih sam formirao i cijelu platformu pod nazivom Digitalne lekcije, putem koje im omogućavam da satima sami istražuju svaku pojedinačnu temu. Za njih pišem i projekte kojima apliciram na javne pozive. Često od tih sredstava njihove uspjehe nagrađujem ugodnim cjelodnevnim posjetama našim planinama, ali i druženjima uz kahvu u gradskom okruženju. Najvažnije, pak, što im pružam jeste poštovanje, u smislu da ih uvijek saslušam, pozdravim, zastanem s njima na hodniku, u dvorištu škole ili van školskog prostora pa se uljudno ispričamo kao dobri prijatelji. Takav odnos doprinosi tome da i nove generacije u sve većem procentu odabiru vjeronauku u školi.

STAV: Kako se srednjoškolci mogu motivirati? Kakve su rezultate dale Vaše inovativne metode?
SALIHOVIĆ: Spomenut ću samo jedan način. Za učenike sam osmislio školsku valutu i dao joj naziv akbar. To nije nešto novo, ali jeste nešto što koristim u nastavi. Glavni cilj ove inovacije jeste motivirati učenike za rad. Njeni očekivani rezultati jesu postići kod minimum 80 posto učenika da dobrovoljno rade školsku i domaću zadaću, te da urade minimalno 50 posto više zadataka nego što čine inače, odnosno da budu redovni na nastavi i da se smanji broj izostanaka na minimum. Kartice akbara dodjeljujem pojedinačno kao kredit, ali i kao kredit za cijeli razred. Akbar učenicima omogućava da uzmu slobodan čas (to će koštati 20 akbara); da dobiju veću ocjenu (10 akbara); da odgode kontrolni rad ili čas ponavljanja (20 akbara); da zamijene ocjenu s kolegom (5 akbara) – naprimjer, kolega pomaže kolegi da prođe odličnim, pod uvjetom da njemu ne utječe na prolaz istom ocjenom; da za rješenje zadatka koriste mobitel na času i dobiju pristup mreži (10 akbara). S druge strane, akbar ih i potječe da budu aktivni na času (ovdje zarade 1 akbar); da primijete namjernu ili nenamjernu grešku profesora (2 akbara); da urade tokom raspusta 20 zadataka (10 akbara); da ne izostanu ni jedan čas tokom polugodišta (20 akbara) i sl. Osim toga, tu je i svakodnevno komuniciranje s roditeljima učenika kojima sam razrednik. Rezultati su da moji učenici u JU Željezničkom školskom centru skoro da i nemaju neopravdanih izostanaka, da skoro svi prolaze vrlo dobrim ili odličnim uspjehom i da svi imaju primjerno vladanje. Za tehnička usmjerenja rezultati su često bolji nego u gimnazijama. To je ono što me motivira da idem dalje.

STAV: Koliko je vjeronauka važna za duhovni razvoj djece i omladine?
SALIHOVIĆ: Zadatak svih predmeta, osim vjeronauka, jeste da u prvom redu učenicima osiguraju obrazovnu dimenziju, tek nakon toga odgojnu. Zadatak vjeronauke jeste da najprije učenicima ponudi odgojnu dimenziju, tek nakon toga obrazovnu. Imajući u vidu da je vjeronauka danas ravnopravan predmet s drugim predmetima u obrazovnom sistemu, mnogo je lakše ispunjavati i njenu ulogu. Prisjećajući se riječi svojih profesora koji su mene odgajali i obrazovali, želim i ja naglasiti kako su za sve nas danas važne mlađe generacije. Pogotovo su u tom smislu važni oni koji ih odgajaju i obrazuju. Oni moraju biti vrlo realni i ne nastupati prema djeci, što se nažalost nerijetko čini, kao da mi živimo, kako bih rekao, u jednoj epohi nevjerničkoj, antiislamskoj, da živimo u jednoj kulturi potpuno bezvrijednoj. Dakle, moramo mlade ljude suočiti s realnošću. Da, mi živimo u svijetu moderne kulture, koja ima svoje izuzetno značajne vrijednosti, ali, dakako, i strašne izazove pred kojima mlađe generacije stoje. I treba im, dakle, otkrivati te vrline svijeta u kojem mi živimo. Kako god mi mislili, mi se ne možemo vratiti unatrag, to prosto nije moguće. Mi se moramo transformirati u razumijevanje svijeta koje će s jedne strane mladima omogućiti da razvijaju vlastitu religioznost, mnogo idealniju, sadržajniju, zreliju negoli je to bila religioznost naših očeva, ali s druge strane upozoravati upravo na određene procese, određene mehanizme koji u modernoj kulturi strahovito utječu na dehumaniziranje čovjeka, dehumaniziranje svijeta.

Moramo im otkrivati te zamke, te mehanizme i moramo im, zapravo, posvješćivati značaj tradicije, koja je važna i kojoj se uvijek moramo vraćati. Iz tradicije misliti sebe i misliti vlastitu doživljajnu, iskustvenu religioznost i, naravno, oslanjati se na institucije u mjeri u kojoj to neće ugroziti naš vlastiti individualni osjećaj Boga i naš vlastiti religiozni doživljaj svijeta u kojem mi živimo. To bi trebao da bude izlaz i put. Dakle, ne previše normativnog, ne previše dogmatskog islama nego doživljajnog islama i, dakako, taj doživljaj treba uvijek verificirati, treba ga legitimirati osnovnim vrijednostima vlastite tradicije.