Za one koji prate književni život u BiH u posljednje tri-četiri decenije, kao i za one koji noviju našu književnost izučavaju u sklopu svog književno-povjesničarskog ili književno-teorijskog rada – ime, djelo i sudbina pjesnika, prozaiste i publiciste Selima Arnauta svakako pripadaju tamnoj, rubnoj zoni nedovoljnog poznavanja, ideološke ili ideologizirajuće prijepornosti, skrajnutosti, izvankontekstualnosti..., pa skoro već i zaborava. Posljednja stvar o kojoj se čulo ili o kojoj se moglo čuti u vezi s ovim pjesnikom i njegovim djelom bila je prije više od četiri godine: tad je izašao iz štampe (i to s višegodišnjim zakašnjenjem) u sklopu edicije “Bošnjačka književnost u 100 knjiga” (kao knjiga 94) izbor njegovih pjesničkih i proznih tekstova. Autor koji je za svoju prvu knjigu poezije Krov (1988) dobio Nagradu “Branko Radičević” Društva književnika Vojvodine, Nagradu “Mlada Struga” Društva književnika Makedonije, Nagradu “Jovan Dučić” – Trebinje i Nagradu “Mak Dizdar” – Stolac posljednju stihozbirku objavio je 2010. (Pjesme iz nove nacije Nicro) u izdanju Opće biblioteke Zenica (koja je priredila bila i objavila iste godine i izbor iz njegove poezije pod naslovom Placebo). Između 1988. i 2010. objavljene su mu još tri knjige poezije Zašto ne znam opisati grad (1994), Šefa je imala moja draga (2004) i Istok o šutnji (2007)
Iako je zastupljen u svim izborima bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti koji su se pojavljivali u posljednjih 30 godina, kritička bibliografija o njegovom djelu sadrži samo desetak tekstova (pretežno o prvoj knjizi Krov); u posljednjih dvadesetak godina samo su Almir Zalihić i potpisnik ovih redova napisali i objavili po tri teksta o njemu – pri čemu treba izdvojiti Zalihićev tekst “Selim Arnaut; Biće je puno učtivog bola” (iz knjige Iskorak iz muka, 2019) i moj predgovor spomenutom “Preporodovom” izboru Daleko na zemlji drvo bola), kao dva (samo dva!) sadržajnija i relevantnija teksta.
Kad bismo pravili izbor antologijskih stihova i pjesničkih slika, Selim Arnaut svakako bi bio jedan od najzastupljenijih autora; skoro da i nema u ovom našem jeziku još pjesnika koji iz stihova priređenog šizofreno-protupolnog ustroja jastva/sopstva/vlastitosti otvara vizuru tako sjajnih poetskih oduhovljenja:
Zašto su naše zavjese sa druge strane prozorskog okna?;
…Sve su slike umočene u smrt,/ kao, pred proizvođenje fotografije, u fiksir;
…August je,/ još uvijek se može računati vrijeme./ Nas nema./ Popodneva provodimo u vrtu./ U zuju muha./ Blagih prema smrti,/ ma kako ona bila surova;
…Mi se potpisujemo na kraju naših rečenica/ Bog se potpisuje na njihovom početku.
…Svjetlost, kada odlazi na put/ Niko je ne ispraća, ni draga ni svitonoša;
…Gradske/ lampe sliče/ ženama u crnini… Krovovi su masne,/ vašljive vojničke/ kape.
Evo šta piše Zalihić u spomenutom tekstu:
“Svijet njegove poezije jeste dosljedno dematerijalizirani svijet. Unutarjezička realnost je postala polje razumijevanja koje se ne tiče same poezije. Jezik lišen referencijalnih obaveza i nužnosti morao se okrenuti samom sebi. Poezija se otuda okreće poetici: razumijevajući sebe, poezija razumije i ostale oblike iskustva. (...) Poezija riječi ne shvata kao sredstvo komuniciranja i konverzacije, već kao sredstvo dokazivanja i otkrivanja bića. S druge strane, jezik je, danas, svjesniji svoga siromaštva negoli ikada ranije, dakle jezik nije samo sredstvo komunikacije već je i sredstvo samorazumijevanja. Poezija Selima Arnauta (...) izbjegava i novu komunikativnost i novi verizam. U njoj odsustvuje imenovanje kako bi govor uopće bio moguć. Poetika 'negativne ontologije' ne omogućava samo nastanak pjesme, ona je i pitanje egzistencije subjekta. Naime, u Arnautovoj poeziji derealizaciji nisu izloženi samo predmeti, ona je i stanje ugrožene jedinke. Praznina koja nastanjuje ove stihove nije samo prostor poetičkog lukavstva koji naseljavaju sugestivne riječi čije je porijeklo u šumi simbola, praznina je prostor nepostojanja subjekta. Dakle, preuzeto naslijeđe u poeziji Selima Arnauta podliježe odsustvu imenovanja.”
A evo i dva odlomka iz moga spomenutog teksta:
“Čitatelj je idealna projekcija Pjesnika u onom drugom životu, koji uvijek već jest život Poezije. I Pjesnik bi da bude Čitač, i on u svojoj suštini to i jest – samo što on ne čita ničije u svijet ispisane tekstove: on čita samu još-ne-ispisanost ničijosti svijeta. Pjesnik je, dakle, stariji od Čitatelja samo utoliko i samo onoliko – ukoliko je i koliko je smrt u nama starija od nas samih:
'Bijelo još nije bilo stvoreno/ kao dijete, kao svitak koji zovemo dokument./ Čovjek sjedi kao niko/ i čita vijesti. Polje crnih mornarskih kapa./ Posljednja lijenost:/ rukopis se odveć razlikuje od znaka...' (Posljednja umjetnost)
Ne postoji čitalac kome bi pjesnik Selim Arnaut išao u susret: on tek treba da postane. Ne postoji nešto što bi pjesnik Selim Arnaut htio saopštiti: upravo jer nešto nije to što jest – pjesnik se bavi neimenovanim i neiskazanim kao samim postajanjem. Saopštivo je domen ideologije, dimenzioniranost svijeta kao volje i predstave: jezik u službi je nešto sasvim drugo i drugačije od službe u jeziku.”
“U gramatici se imenice koje nemaju oblik jednine nazivaju pluralia tantum (što znači bukvalno – samo množina). Analogno tome bi se u supstancijalnom smislu ova poezija najprije mogla odrediti sintagmom fractalia tantum: samo krhotine. Ona djelatno potvrđuje da su dvije najveće predrasude u ravni ontičkog – Jedno i Cijelo; šta može biti Jedno na stablu dobro rodile jabuke? Ako uzmemo jednu jabuku, to više nije ono stablo: u jednoti nema ničeg osim otkinutosti. Šta je Cijelo na tom stablu? Ako uračunamo sve dijelove njegove, gdje su ptice? Ako i njih pripojimo, gdje su insekti? Ako i njih preuzmemo, gdje je lahor? A gdje mjesečina, a mačak što se uspentrao za vrapcem...? Samo krhotine. Ali, onaj koji dovoljno daleko odmakne idući za sobom, onaj koji je dovoljno dugo promicao kroz ništastvo svijeta, koji je dovoljno razgovijetno iskazivao neimenovano i neiskazivo i koji odlomljenost nije prestajao živjeti kao vlastito iskustvo što se sabire u iskustvo vlastitosti – taj je samim sobom garant da je moguća koreografija u kojoj krhotine indukuju svjetlo...”
U statusno-egzistencijalnom smislu, ovaj pjesnik, ograničen i pritisnut dugogodišnjom bolešću, jedva još opstaje: već dugo i mentalno i fizički ruiniran i radno nesposoban, dobio je onu najminimalniju penziju (a i to samo zahvaljujući trudu i obrazu nekoliko ljudi iz zeničkog kulturnog života), tako da on (kao što njegova poezija diše i sriče smrt Svijeta i Čovjeka) zapravo ne živi, nego samo diše i “preživa” vlastitu smrt: valjda je to to suđeno pristajanje jednog uz drugo i jedno na drugo: Pjesnika i njegove Poezije... O svima nama koji svjedočimo tome neću reći ništa. Samo se kaže.
SELIM ARNAUT
Grad u kojem se skrivam ima hiljadu i jedan balkon
CACADU CAFFE
Šefa je imala moja draga
Podne je
Ja stojim pred ogledalom
I odgajam svoga sina
Tek se budim
Razumijete li kako se veže haljina na
ženskim leđima
Tako su bile vezane naše ruke
Budi te bistrina vlastitog glasa
Gledaš u sunce, ti znaš svoju dob
Njezin kalendar
Posljednji refren ljeta
Samo nekoliko listova flaute
Mrtvi su nas gledali kroz oči
Prepariranih životinja
Zapiši to, kazala si
Ono čemu smo se smijali
Također je bitno, zar ne?
CEPELINARIJ
Zima je - - -
Lijeno je - - -
Podzemlje je - - -
Moskva je - - -
Sa drveća opada lišće
I tako nastaje novac
Grad u kojem se skrivam
Ima hiljadu i jedan balkon
Nadut kao Cepelin
Cepelinarij
Usne Rusije
Zima je
Biće i zima
Šapuću pod jorganom
Vazduh sakuplja svoje prazno jato
Zašto se ne završi stvaranje
Zašto se još nije završilo stvaranje?
OPTOČJA
Zimi
Čitam western romane – zapravo
humusni postmodernizam Zapada;
Istina nije pucanj iz revolvera.
Dah na oknu pravi osrebreno sljepilo;
Grije nas peć
Kao da je neko u našoj kući
Zaboravio svoju ruku sličnu solunaru:
Ništavilo nevinosti.
PJESMA O PLAVOJ RODI
Savjetnik
Sarajeva
On je u Božijem oklopu
Umire srce u muzici
Uskrsnica
Je
I kafane su pune
Mladih
Katolika
Bijela vodo, Bogu
Plava
Riječi su iz časopisa “Naša Plejada”
I jedna malena zaokrugljena fotografija iz časopisa
“Novi žurnal”,
Otac
Sjedi
I piše pjesmu “Zeleni lunarij”
Večerali smo pastu od Cjelenceta
Biće voli supstanciju, kao što majka
voli svoje dijete, ponovo
Puno je mrtvih, kao dlake
Polegle po ćilimima. Smrt,
Poslije stida, to je samo mali posjed koji čuva
jedan pas.
Glavu ugnjuruješ u grm,
Zar je opjevano
Osim pjesme
Zaslužilo i budućnost...
Dosta mi je svega Između
Nas, kao da smo u Heronu,
Za vrijeme molitve
Naši nišani
Nad mezarima,
Nisu veći od palca autostoperke
Koju na parkingu Benzinske pumpe
Primaš u limuzinu, i odlaziš šutjeti.