Društvo | 08.05.2021.

Godišnjica pogibije šejha Mehmeda ef. Hafizovića

Šejh Mehmed ef. Hafizović: Snaga i svjetlo koje je obasjavalo put ka Drini

Drugog maja 1994. godine poginuo je Mehmed ef. Hafizović, imam i nakšibendijski šejh, borac, emir jedinice „Šejh Hasan Kaimija“, pomoćnik komandanta u Prvoj podrinjskoj muslimanskoj brigadi, dobitnik „Zlatnog ljiljana“.  „On je prvo bio imam, mualim, hodža, onaj koji je bio s ljudima i brinuo o ljudima, pa zatim šejh, muršid, učitelj, sin, otac, muž, komandant i zlatni ljiljan. Tako da se sa svih tih aspekata o njemu može govoriti. Poseban je bio njegov odnos prema mladim ljudima. On je od 1985. do 1990. godine okupio veliki broj mladih ljudi kojima je držao predavanja usmjeravajući ih na pravi put i odvraćajući ih od ružnih stvari“, piše Edib Kravić.  

DAMIR HADŽIĆ

„Nama koji smo gledali Drinu preko okupiranih teritorija, kao u generacijski imperativ, šejh Mehmed ef. Hafizović bio je svjetlo koje je obasjavalo put i bio je snaga kojom smo taj put savladavali. Na tom autoritetu moglo bi počivati postojanje čitavog jednog naroda – toliko je bilo skoncentrisano vjere, ljubavi i znanja u toj ličnosti.

Putujući svijetom, upoznao sam mnoge ljude koji su ga poznavali. Svi su imali isti izraz lica kada bih spomenuo Šejha. To je izraz blažene fascinantnosti, opčinjenosti njegovom pojavom. Imao sam sreću da ga sretnem još kao dječak, kada je kao mladi imam bio gost u kući mojih roditelja. Sve ono poslije što sam čuo o njemu čini ga jednim od najposebnijih ljudi koje sam sreo u životu.

Drugog maja je godišnjica njegove pogibije. Šejh Mehmed ef. Hafizović, bosanski šehid, živi je autoritet i danas. Autoritet koji će svijetliti nad mnogim putevima i sudbinama, još dugo. Neka mu Svemogući podari džennet, a nama znanja, umijeća i snage da svojim djelima očuvamo ideju slobode, mira i tolerancije, čemu nas je učio. Ideju Bosne, koja nema alternativu“, riječi su to koje je napisao Mehmed Pargan, saborac, novinar i književnik, povodom godišnjice smrti Mehmeda ef. Hafizovića.

EMIR ODREDA „ŠEJH HASAN KAIMIJA“

Drugog maja 1994. godine poginuo je Mehmed ef. Hafizović, imam i nakšibendijski šejh, borac, emir jedinice „Šejh Hasan Kaimija“, pomoćnik komandanta u Prvoj podrinjskoj muslimanskoj brigadi, dobitnik „Zlatnog ljiljana“. Rođen je 13. januara 1957. godine u Potočarima kod Srebrenice. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1978. godine. Obavljao je dužnost imama, hatiba i muallima u Malom Zvorniku i bio glavni imam za valjevsko-kolubarsko-užički kraj, Srbija, stoji u knjizi 100 bošnjačkih imama, koju potpisuju Mirnes Kovač, Ekrem Tucaković i Abdulgafar Velić.

Početkom agresije na BiH više od mjesec dana ostao je sa svojim džematom pod izuzetno teškim uvjetima. Aktivno se s oružjem na prvim borbenim linijama uključio u odbranu domovine. Imenovan je pomoćnikom komandanta za moral u Prvoj podrinjskoj muslimanskoj brigadi, a potom savjetnikom za vjerska pitanja u istoj brigadi. Kasnije je u sastavu ove jedinice osnovan odred s nazivom „Šejh Hasan Kaimija“ i Mehmed ef. postavljen je za emira.

U ponedjeljak 2. maja 1994. godine, oko 11.00 sati, Mehmed ef. je na novozaposjednutim linijama jednom nogom stao na minu koja mu je raznijela nogu. Prema svjedočenju saboraca, Mehmed ef. je uzviknuo: Allahu ekber! i pao na zemlju, čime je aktivirao i drugu minu. Njegovo tijelo je preneseno u mezaristan „Kula“ u Tuzli.

„On je prvo bio imam, mualim, hodža, onaj koji je bio s ljudima i brinuo o ljudima, pa zatim šejh, muršid, učitelj, sin, otac, muž, komandant i zlatni ljiljan. Tako da se sa svih tih aspekata o njemu može govoriti. Poseban je bio njegov odnos prema mladim ljudima. On je od 1985. do 1990. godine okupio veliki broj mladih ljudi kojima je držao predavanja usmjeravajući ih na pravi put i odvraćajući ih od ružnih stvari“, piše Edib Kravić, autor knjige Riječ imama i šejha šehida Mehmed-efendije Hafizovića – vazovi, dersovi, hutbe.

„Znao je rahmetli Šejh da u intimnim razgovorima sa svojim muridima očinski sasluša sve njihove probleme, bez obzira o kojoj vrsti problema se radilo i sve svoje mogućnosti bi koristio da otkloni eventualne teškoće na koje bi oni nailazili. To je stvaralo obostrano povjerenje i produbljivalo čvrstinu veze njega s njima i njih s njim“, dodao je Kravić.

Mehmed-efendija Hafizović ostao je zapamćen kao veliki daija i borac na Allahovom putu te ga se sjećaju mnogi koji su bili vezani za njega, a i oni koji za to nisu imali prilike sada mogu da ga upoznaju preko Kravićeve knjige. U spomen njegovog imana otvorene su dvije tekije koje nose njegovo ime. Tekija u Olovu i tekija u Kraljevicima kod Zvornika. Tu su naravno i drugi koji žele ici putem tarikata koji je on posebno upražnjavao i naglašavao, a to su još i ostale ispostave Olovske tekije u Živinicama, zatim u Austriji (Attnana-Puchheim), Njemačkoj (München) te Francuskoj (Lyon).

Kravićeva knjiga Riječ imama i šejha šehida Mehmed-efendije Hafizovića – vazovi, dersovi, hutbe sastoji se iz tri cjeline, i to od sjećanja rodbine, prijatelja, kolega imama, derviša... Drugi dio su hronološki poredani vazovi, dersovi, hutbe koje je autor knjige mukotrpno prikupljao, dok treći dio knjige donosi tragove koje su mediji pronašli i objavili o pisanju rahmetli šejha Mehmed-efendije. Pored toga, knjiga je obogaćena prikazom velikog broja fotografija i autentičnih dokumenata.

„Bilo je vrlo teško sakupljati građu. Trebalo je naći audio i videokasete stare po 10 ili 15 godina. Ja sam u vlastitoj kućnoj biblioteci uspio pronaći list Zenzem iz 1982. godine, gdje se spominje da je uoči mladog petka Mehmed-efendija Hafizović držao kijam zikri. Pomoć su pružili i mladi novinari RTV TK koji su materijal s video i audiokaseta pretvarali u pisanu formu. Jedan od problema se javio s dijelovima na arapskom jeziku, koje je naknadno priredio Rijad-efendija Delić. Izgled knjige se mijenjao više puta od sadržaja do korica. Napisali smo da sam ja autor jer smo nečije ime morali staviti, ali ja nisam napisao ovu knjigu, ovo su riječi Mehmed-efendije Hafizovića koje ja samo prenosim“, naglašava Kravić.

MOJE I TVOJE VRIJEME

„I pored sada već pozamašnih naslaga vremena, lik Mehmed-efendije Hafizovića je još uvijek duboko urezan u moje sjećanje. Njegov pristup, vjernička snaga praćena blagim osmijehom i vedrim licem, direktan i jezgrovit govor pomogli su nam da savladamo teškoće jednoga vremena i učvrstili su u nama poimanje o veličini i čistoći naše vjere. Vijest o njegovoj smrti ostavila je u tuzi zbog rastanka sve one koji su ga poznavali“, kazao je Ahmed Hatunić, također recenzent knjige o šejhu Hafizoviću.

„Tih majskih dana 1994. godine sam u svoj dječački dnevnik zabilježio da su muslimani Bosne i Hercegovine, Islamska zajednica i tarikat u Bosni njegovom smrću izgubili jednog od svojih najboljih ljudi.“

Kravić je u knjizi skupio sjećanja brojnih autora o druženju s Mehmed-efendijom Hafizovićem, naglašavajući njegov moralni primjer, odanost vjeri i misiji jednoga imama i šejha. Te stranice bude sjećanja sudionicima tadašnjeg vremena, a ulijevaju poštovanje i duhovnu snagu ovovremenom čitaocu koji ga nije poznavao.

U mišljenju rahmetli Hafizovića naziru se poletne reformatorske ideje koje nalažu moralnu i duhovnu preobrazbu muslimana. O njegovom reformizmu i aktivističkom shvatanju uloge savremenog muslimana svjedoči i citat iz jedne njegove hutbe: „Ovo je moje i tvoje vrijeme. Mi drugo nemamo i u njemu jedino možemo da se spasimo ili upropastimo... Samo u ovome vremenu možemo da izgovaramo 'la ilahe illellah', ezan učimo, namaz klanjamo i djecu da učimo. U drugom vremenu mi nismo živjeli, živimo u ovom vremenu, na ovom prostoru i nema boljega ni za mene ni za tebe, od vremena gdje jesmo i mjesta u kojem živimo. I zato trebaš iskoristiti i ti svoje i ja svoje vrijeme.“

U hutbama i predavanjima vezanim za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i njenu odbranu vidljiva je konstruktivna i poticajna patriotska komponenta iskazana jezikom osvjedočenog borca za domovinu koji je svoja uvjerenja na kraju krunisao šehidskom smrću na braniku vjere, pravde i toliko željene slobode. Stoga te riječi obojene patriotizmom kasnije dobijaju još veću puninu i značaj jer su kazane iskreno, a dokazane vlastitim primjerom na ratnom putu 1. muslimansko-podrinjske brigade. Na kraju svoga ovodunjalučkoga puta, nekoliko dana pred smrt, Mehmed-efendija Hafizović nagovještava nam vjerom inspiriranu pobjedu i slobodu, koje nažalost nije dočekao ni on, ni mnogi drugi diljem naše domovine, zaključit će Hatunić.

 

ŠEJHOVE MISLI O TESAVVUFU I NJEGOVOJ GORLJIVOJ ŽELJI DA SE ON ŠIRI U SVOJOJ AUTENTIČNOJ FORMI

Tako je govorio šejh Mehmed-efendija Hafizović 

„Tesavvuf – to je širok, izuzetno širok pojam, i treba o njemu godinama učiti i studirati. Jedna od definicija tesavvufa jeste – da je to studij o samome sebi u sebi, odnosno vaspitanje sebe u sebi, i čišćenje svoga srca, za svoga Uzvišenoga Hakka, svoga Allaha dragoga, jer je srce mjesto manifestacije Uzvišenoga Boga, po riječima Alejhisselama, s.a.v.s. – da je mu'minsko srce Allahova kuća.

* S obzirom da imamo osnovnu, srednju i visoku školu, naravno da imamo, shodno tome, i učenike, učitelje, nastavnike, profesore i tomu slično. Tako je i u tesavvufu.

* Prema tome valja u prvom razredu savladati gradivo koje je predviđeno za prvi razred... Tako je i u tesavvufu. Treba da se savlada prvi razred. Najteži razred je taj. On počinje od odstranjivanja hajvanluka, svih negativnosti. Najteži razred u tesavvufu, odnosno u dinu, je taj. Od dvanaest razreda koliko ih ima, dvanaest mekama duše, taj prvi razred je najteži i ljudi se u njemu zadržavaju najduže, a neki nikad ne završe. Ostanu u njemu.

* Kod muslimana je nužno posjedovati edeb, dinsku kulturu, gdje se pita za dopuštenje od onih koji te vode kroz ovaj dunjalučki život, pa ko upita svog muršida za neki svoj posao i on mu dozvoli, i učini mu hajr dovu, na tu dovu i meleki aminaju. Nasuprot tome, ako se nešto naredi pa se postupi suprotno od toga, neka se dobro pripazi onaj ko uradi ono što nije trebao uraditi jer će ga snaći ono što ne bi želio da ga snađe. To je izreka jednog od naših šejhova, pa je, po tesavvufu, obaveza postupati tačno onako kako se naredi.

* Jedino se disciplinom, vaspitanjem sebe, terbijjei-nefsom, ličnom disciplinom nad samim sobom može dospjeti do deredža. Zato je u tesavvufu prvi šart upravo – vaspitanje sebe u sebi, odgoj sebe u sebi.

* Vidimo da je nužno govoriti o školovanju srca svoga, a to se u tesavvufu zove – tasfijei-kalb. Školovanje srca je njegovo čišćenje i glačanje, kako bi predstava o Uzvišenom Allahu bila potpuna i tačna. Onog trenutka kada srcem saznamo za Allaha, dž.š., prihvatimo Ga, povjerujemo Mu, prekidamo poslovanje sa đavolom i spašavamo se zablude, razvrata i harama, u koji je zapao evropski neislamizirani razum.

* Tesavvuf itekako u tome vodi računa o svojim sljedbenicima... Mi znamo da ima nastranosti i ove i one vrste, međutim, kad mi, (ovdje) u Bosni, govorimo o tesavvufu, govorimo o njegovoj čistoj izvornoj misli i možemo vam reći da skoro ni jedna zemlja, pa ni arapski svijet nema čistu tesavvufsku misao kao što se uspjelo u Bosni očuvati...

* Sufija u islamu nikako drugačije ne može živjeti, jer bez šerijata nema tarikata. Nema tesavvufa bez originalnog Pejgamberovog, s.a.v.s., šerijata. Želimo da slijedimo i kažemo da smo umet Alejhisselamov. Međutim, varamo se i zavaravamo. Ne voli Alejhisselama niko ko živi drugačije nego što je to njegov put, njegova staza, njegova džada. Laže i vara se onaj koji kaže da voli Muhammeda, s.a.v.s., a živi u zlu i nemoralu, u birtiji i kafani provodi dragocjeno vrijeme koje se ničim ne može zamijeniti. Tesavvuf od svog sljedbenika traži da itekako vodi računa u šta troši svaki trenutak, jer će za to biti pitan.

* Ne mogu se stvari iz jednog tarikata prenositi u drugi tarikat. Istina je da su svih dvanaest ehli tarikatskih pravaca, derviških redova, hakk, istina, ali svaki ima svoj usul, svoga pira, svoga učitelja, svoga muršida i svoj usul. I ne može se iz usula u usul prelaziti, isto ko što se ne mogu stvari iz mezheba u mezheb prenositi i uzimati. To su, prvi znaci zablude – kada se iz mezheba u mezheb počnu stvari prenositi. Prvi znaci zablude u tarikatu, u tesavvufu jesu, isto tako, kada se počne iz jednog tarikata, iz jednoga usula izlaziti i uzimati propisi i pravila drugog tarikata, drugog usula.

Zato, radite na čistoti izvornog tesavvufa, ..., pogotovu što je čistota Dina, islama, sama po sebi takva. I čistota islamskog tarikata mora se očuvati. Islam, dini-islam, nije folklor. Isto tako islamski tesavvuf, nije folklor. I zato, u tom pogledu ukoliko ne budete svjesni, i u tome pravcu, ukoliko se budu idalje miješale stvari iz usula u usul, ići ćete iz težeg u teži problem. Nećete imati duhovnu jačinu. Puno što-šta se u posljednje, novije vrijeme, događa – pa i kod nas se u tesavvufu, mnoge stvari su se počele miješati, zapravo počeo se, u posljednje vrijeme i kod nas, od tesavvufa praviti uglavnom folklor, pa na žalost i u samom zikru.

Toga moramo biti svjesni, da naš uzvišeni Din, naš islam, naš tarik, tarikat, tarikatski usul, nije folklor i nisu igre i igrarije. Jačina našega tesavvufa jeste upravo u izvornoj čistoti. Zato vodite računa, nemojte praviti folklorne grupe umjesto zikra i na zikrovima. To je ono što nikako ne pripada našemu tesavvufu, niti jednome tesavvufu u cjelini, ako hoćemo sagledati i gledati, a ne, posebice ne, našemu tarikatu, našem nakšibenijskome usulu.“ (Dr. Sead Seljubac)

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Latinska ćuprija i okolne zgrade 116 godina odolijevaju promjenama

Najnovija procjena: Ukrajina gubi teritoriju, Rusija snagu za daljnje napredovanje

Pojas kao "oči" slijepih ljudi

Sarajevo i Banja Luka postaju topliji od današnjeg Mostara