Duhovni poglavar sufijske zajednice u Njemačkoj i predstavnik časne zajednice nakšibendijskog tarikata šejh Ešref odlučio je ovaj ramazan provesti u itikafu u tekiji u Blagaju. Šejh Ešref putuje u mnoge zemlje, a posljednjih su godina važne destinacije na njegovim putovanjima bile Rumunija, Finska, Kanada, Brazil, Iran i Indija. Njegova sufijska inicijativa “Put do mira” redovno organizira akcije za siromašne i putovanja u siromašne regije kako bi se upoznalo lokalno stanovništvo i dala mu se nada. Šejh Ešref-efendi živi od 2015. godine u Eigeltingen-Reuteu na Bodenskom jezeru, gdje on i njegova zajednica prakticiraju sufizam u sufijskom centru “Sufiland” i nude smjernice ljudima bez obzira na njihova različita uvjerenja i tradicijsko porijeklo.

Njegov rad i angažman u promoviranju dijaloga i mira prepoznat je od strane šire društvene zajednice. Na 10. svjetskoj konferenciji vjerskih poglavara u Lindauu izabran je 2019. godine za člana njemačke delegacije s počasnom titulom “predstavnika islama u Njemačkoj”. Koliko je šejh Ešref cijenjen, svjedoči i poziv gradonačelnika meksičkih gradova Veracruz, Taxco, Quintana Roo i Playa Del Carmen, koji su željeli prošlog proljeća predati šejhu ključeve svojih gradova. Međutim, zbog pandemije, to se nije moglo organizirati. Šejh Ešref za Stav govori o ramazanu i razlozima svog dolaska u blagajsku tekiju, svojoj vezi s Bosnom i Hercegovinom, o sufizmu i njegovoj važnosti u očuvanju dragocjene biti naše uzvišene vjere.

STAV: Ko su sufije?

EŠREF: Mi smo sasvim obični ljudi kao i svi ostali, ali mi tražimo Allaha i iza zastora onog što ovaj svijet ima za ponuditi. Kao dijete, tragao sam sam za Allahovim štićenikom za kojeg bih se vezao, jer sam već kao dijete razumio da je ovaj svijet prolazan i da će jednog dana okončati. Nisam htio imati ništa sa svim što je ovaj svijet nudio. Godine 1992. sreo sam šejha Nazima Hakkanija u Berlinu. U to vrijeme sam bio novinar, baš kao i vi, i napravio sam tada intervju s njim. Taj me čovjek pogledao u oči i ja sam mu tada dao bejat, a onda sam konačno shvatio da sam pronašao ono što sam sve ovo vrijeme na ovom svijetu tražio – Božijeg štićenika. I samo što sam ga našao, taj je Božiji prijatelj opet otišao...

Nakon dvije godine, vratio se u Berlin i dao mi je dozvolu da svuda po svijetu otvaram nove kulturne centre koji bi se brinuli o osmanskoj baštini. Onda me je 1998. godine poslao u Bosnu da osnujem jednu takvu organizaciju i ja sam bio na njenom čelu. U Bosni, u Blagaju, ostao sam cijelu godinu. Tada smo pomagali 150 šehidskih porodica. Ovdje u Blagaju otvorili smo malu pekaru i farmu. Sjećam se da se tada s munare Sultan Sulejmanove džamije nije čuo ezan za sabah. Otišli smo i pitali zašto nema ezana, a efendija nam je odgovorio da je to zato što nema džemata, nema ga za koga učiti. Onda sam zatražio od imama ključeve od džamije i tu sam cijelu godinu učio ezan. Tokom te godine obnovili smo i tekiju Saltuk-babe, jer je tokom Agresije bila uništena. Također, obnovili smo i most koji se nalazi odmah ispod tekije. Hvala Allahu koji nam je dao ovu priliku i time nas počastio. U tekiji smo svaku noć učili zikr. Hvala Allahu koji nam je dopustio da se stalno vraćamo u Tekiju na Buni i da budemo sa Saltuk-babom.

STAV: U Bosni ste bili prvi put 1998. godine i tu ste ostali cijelu godinu. Kakav je bio Vaš prvi susret s ljudima u Bosni? Šta ste uopće znali o Bosni prije nego ste došli tu i kako ste vidjeli mjesto u kojem ćete provesti cijelu godinu? Da li se nešto u međuvremenu promijenilo?

EŠREF: Osjećao sam se kao da sam došao kući jer je u Bosni ostalo toliko toga iz osmanskog kulturnog naslijeđa. Bosna je isturena tvrđava islama u Evropi. Kada sam vidio munare u središtu Evrope, srce mi se potpuno otvorilo prema ovoj zemlji. S druge strane, pomalo sam bio razočaran u ljude. Jedni su bili jaki vjernici, a drugi neznalice. Jedni su se borili zbog Boga i vjere, a drugi zbog svoje zemlje i svoje kuće. Zbog toga me srce boljelo. To nije čudo, jer mi živimo u materijalističkom svijetu i narod u Bosni dugo je vremena patio zbog komunističke vlasti. Meni je ta situacija bila potpuno poznata. Međutim, veoma mi se svidjelo kada sam vidio da ljudi pomažu jedni druge i zbog toga sam bio izuzetno sretan što sam tu.

STAV: Možete li nam napraviti paralelu između 1998. godine i sadašnjeg vremena? Po Vašem mišljenju, šta se to u Bosni promijenilo?

EŠREF: Sada se sve moderniziralo i situacija je stabilnija u svakom smislu. Međutim, ljudi su postali egoistični i ne vidim da više pomažu jedni drugima. Politika je ušla čak i među braću u porodicama. Živi se život bez ikakve harmonije i zbog toga me srce boli.

STAV: Kako je danas biti derviš, sufija u Evropi?

EŠREF: Donedavno je bilo lakše biti derviš u Njemačkoj nego u Turskoj. Međutim, s Erdoğanom je sada situacija bolja. U Evropi islam postaje sve dominantniji. U našem gradu u Njemačkoj gdje živimo i radimo gradonačelnik je u velikom sukobu s nama, objavio nam je rat. To je zato što se naše društvo stalno povećava. Prije sam živio u Berlinu, a sada na jugu Njemačke, pola sata od Švicarske. To je mjesto u kojem većinom žive katolici. Gradonačelnik mi je došao i rekao da ne mogu tu živjeti i raditi jer je to kršćansko selo. Veoma je zanimljivo da u mom džematu nema mnogo Arapa i Turaka. Većina njih su Meksikanci, Hrvati, Italijani, Poljaci, Amerikanci, Englezi, Nijemci, kao i narodi iz ostalih zemalja.

Mi smo multikulturalno društvo, a bez obzira na to, imamo dosta problema. Ali to je cijena koju plaćamo što smo muslimani. Mi smo sretni zbog svih tih poteškoća, to nam daje još više snage da gradimo mostove među ljudima u cijelom svijetu. Sretni smo zbog toga čime se bavimo. Muhammed, s. a. v. s., nije imao mira od svojih sunarodnjaka. U tome je velika mudrost. Oni koji također nisu u miru zbog svojih sunarodnjaka, a na istini su, pa oni su počastvovani bereketom tog Poslanikovog sunneta.

STAV: Koliko je sufizam važan u ulozi očuvanja srčike islamske poruke koju on sa sobom nosi?

EŠREF: Tesavvuf i šerijat, šerijat i tarikat zajedno čine islam. Ako samo jedno od to dvoje nedostaje, tu nema islama. Ako nema šerijata u tarikatu, tu nema islama. Šerijat kontrolira tarikat. Bez šerijata, nema tarikata – to nije islam. Šerijat je sačinjen samo od pravde. Allah nas u Kur’anu poučava da onome ko nam je izbio oko imamo pravo vratiti isto mjerom. To je tvoje pravo i to je pravda po mjerilima šerijata. Međutim, tarikat nas uči da ne gledamo u onoga ko nam je izbio oko, već u Onog ko je dozvolio da to bude učinjeno. Stoga treba oprostiti. Tarikat nas uči da je sve na dunjaluku Njegova manifestacija. Tarikat je ona ljudska strana koja u sebi ima milost i oprost. Tarikat stoji na šerijatu. Zato na temeljima šerijata gradimo Božiju kuću pomoću oprosta, milosti i ljubavi. Šerijat ne voli, tarikat voli. Šerijat je tijelo, a tarikat je njegova duša. Tarikat je nebo, a šerijat je zemlja. U Džennetu ne postoji šerijat, samo tarikat.

STAV: Da li to znači da želite živjeti Džennet na zemlji?

EŠREF: Allah kaže svojim vjernicima: “Pijte, jedite, ali ne pretjerujte.” Svaka dobra stvar na zemlji stvorena je zbog muslimana. Samo vjernici idu u Džennet. Stoga, ako smo vjernici, onda moramo imati dženet i na zemlji. Ovo znači da samo u islamu postoji mir. Taj period mira uskoro dolazi i na zemlji će biti istinski dženet 40 godina. Kada Imam Mehdi dođe, s njim će doći i dženet koji će trajati 40 godina. To će biti zlatno doba na zemlji kada se nikome ništa ružno neće desiti. Neće biti nevjernika, neće biti ružnih misli i ružnih djela. To će se sigurno desiti, i to pomoću čudesa, kerameta. Imam Mehdi, a. s., imat će takve keramete. U ovom svijetu ne postoji Superman, Batman, Spiderman, ali stvarni Superman doći će i njegovo će ime biti Imam Mehdi, a. s. Ko dočeka njegovo vrijeme, ono što zaželi to će i dobiti. Petsto hadisa govori o ovome – ja ovdje ne govorim nekakve bajke i priče za malu djecu. Za sebe često volim reći da sam posljednji pripovjedač s Orijenta, ali ne pripovijedam bajke.

STAV: Ako je tesavvuf toliko važan, zbog čega ga ljudi toliko često napadaju?

EŠREF: Zato što je tarikat taj koji stvarno čuva islam, a ne šerijat. Kada na ovo gledate na ovaj način, onda vidite da je tarikat stub islama. Tokom Sovjetskog Saveza i perioda komunizma, koji je trajao 70 godina, šerijat je bio zabranjen, džamije su bile zatvorene. Bilo je zabranjeno učiti Kur’an. I u Turskoj je to bilo zabranjeno. Ali kada je nakon 70 godina komunizam propao, ljudi su otvorili džamije i svi su bili vjernici. Kako je ovo moguće? Upravo zato što je tarikat u srcu, a niko nema sposobnost vidjeti šta se nalazi u ljudskim srcima. Namaz je bio zabranjen, ali onda su se ljudi molili Bogu pomoću srca.

Nakšibendijski zikr jeste hafi zikr, zikr u srcu. Tako su ljudi tokom 70 godina zabrana i opresije sačuvali islam u svojim srcima. Bez duše tijelo ne može funkcionirati. Tijelo bez duše nema nikakvu vrijednost, to je samo obična lešina. Šerijat možete zabraniti – zatvorite džamije i zatvorili ste šerijat. U vremenu prije nego je Erdoğan došao na vlast u Turskoj nisam smio nositi prsten na ruci. Vojska je zapisivala sve ljude koji su radili bilo šta u koristi islama. Ko god je klanjao, bio je na listi. Nositi turban bilo je zabranjeno i zbog toga se išlo u zatvor. A Turska je centar hilafeta!

Zbog toga se tarikat napada, jer bez njega nema ni islama. To je pravo lice islama. Oni žele ubiti dušu islama i zbog toga kidišu na tarikat. Sufije uvijek imaju prijateljsko lice. Tarikat je nasmijano i istinito lice islama. To je lice prepuno ljubavi i samilosti.

STAV: Za kraj Vas molimo da pošaljete našim čitaocima ramazansku poruku...

EŠREF: Ovo nije moja poruka, već poruka Sejjida Muhammeda, s. a. v. s., i Uzvišenog Allaha. Molite Gospodara da dočekate idući ramazan, jer neki koje danas vidimo oko nas neće ga dočekati. Odbacite dunjaluk i provedite vaše vrijeme samo s Allahom. Cijenite ono što vam ramazan nudi. Zato što će ramazan biti šefadžija na Sudnjem danu. Ramazan ima svoj vlastiti identitet. Doći će i gledat će grupu muslimana i činit će šefa’at za njih. Zatim će pogledati drugu grupu ljudi i za njih neće činiti šefa’at. Allah će pitati mjesec ramazan zašto za jedne čini šefa’at, a za druge ne, a i oni su muslimani. Ramazan će reći: “O, Allahu, ova grupa ljudi prema kojima sam blagonaklon i za koje činim šefa’at jesu oni ljudi koji su me poštovali. Oni su čitav mjesec samo o dobru mislili, činili su zikir i klanjali su namaz. Bili su veoma pažljivi da ne naprave grešku i nisu lomili srca. Oni su to činili zbog mene kako bi mi ukazali čast. A drugi, oni me nisu poštovali, nisu postili, jeli su, pili su i bili su pijani. Na njih Ti se tužim.”

Ovo je veoma važno ozbiljno shvatiti. Kijametski dan je veoma blizu. Ko nam može garantirati da će se bilo ko od nas već sutra probuditi? Vrijeme korone je vrijeme koje treba provoditi s Allahom. Zatvoreni su biznisi i prodavnice, poslovi su obustavljeni. Ne postoji validni razlozi da kažemo da nismo imali vremena da ga provedemo s Allahom. Mislim da nećemo imati više ovakvu priliku. Ovo je posljednja šansa da se vratimo Allahu. Nakon korone, nema više mogućnosti da pronađemo izgubljeno vrijeme. Korona će završiti velikim ratom. Treći svjetski rat se sprema, u spisima poznatiji kao Armagedon.

Sejjid Muhammed, s. a. v. s., rekao je: “Taj će rat doći.” Mi živimo u tom vremenu. Gledamo u sat koji otkucava poput bombe. Svjetska ekonomija doživljava kolaps zbog korone. Kada dođe do kolapsa ekonomije, tu pojavu uvijek poprati veliki rat. Sada treba preživjeti jer rat može eksplodirati u bilo kojem času. Ashabi su pitali Muhammeda, s. a. v. s., kada će doći taj rat, a on im je odgovorio: “Kada Halep bude gorio, tada će i svijet gorjeti.” Ovo je hadisi-šerif. Eh, sad da ja vas pitam: Da li Sirija gori ili ne? Subhanallah! Zato nemamo više vremena, nemojte misliti da je drugačije.

Ko ne želi umirati, taj treba biti s Onim ko je vječno živ – s Allahom. Tako ćemo i mi živjeti vječno. Baš poput našeg Saltuk-babe, koji nije umro. Zato mi je moj šejh i rekao da budem u itikafu baš ovdje, jer imam posebnu vezu sa Saltuk-babom. Subhanallah! Pronađite put do Allaha.