Iza hiljada građana poginulih i ubijenih u protekloj Agresiji na Bosnu i Hercegovinu ostali su bijeli nišani kao trajni podsjetnik na slobodu koja je plaćena visokom cijenom. Jedan od takvih šehidskih bašluka koji nas podsjeća na čudo bosanskog otpora jeste i onaj Sejada Ćatića, smjernog i požrtvovanog borca 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH.
Sejad Ćatić (sin Rasima i Derviše) rođen je 1964. godine u Bužimu. U periodu od 1982. do 1991. godine kao zaposlenik firme “Hidroelektra” Zagreb radio je na gradilištima od Zagreba, Čakovca, Rijeke, Krka, Učke, pa sve do Alžira. U oktobru 1991. godine došao je u rodni Bužim, gdje ga je zatekao početak rata u Hrvatskoj. U maju 1992. godine priključio se jedinicama Štaba TO Bužim. Od formiranja 105/505. brigade 5. korpusa ARBiH bio je pripadnik Prvog bataljona, u kojem je boravio sve do pogibije. Sejad Ćatić više je puta nagrađivan od komandanta 505. brigade. Poginuo je 13. juna 1994. godine u rejonu Todorova, općina Velika Kladuša. U trenutku pogibije bio je pripadnik LVTS-1 (logističkog voda tehničke službe Prvog bataljona) 505. brigade. Posthumno je proizveden u čin zastavnika 29. decembra 1995. godine.
POVRATAK IZ HRVATSKE
Iza Sejada je ostala supruga Remzija i dvojica sinova, Adnan i Ajdin. “Još od srednjoškolskih dana pa sve do izbijanja rata moj Sejad je boravio u Hrvatskoj. U početku se školovao, a kasnije se zaposlio kao tehnolog u građevinskoj firmi 'Hidroelektra'. Prije nego što smo se uzeli 1987. išao je raditi i u Alžir. Kasnije je radio po raznim mjestima u Hrvatskoj. Zadnji put kad je došao kući bio je na gradilištu u Rijeci. To je bila zadnja tura kojom se moglo doći kući preko Karlovca. Stigao je u oktobru 1991. godine. Pošto je imao pravo koristiti godišnji odmor, odlučio je ostati pa nakon isteka godišnjeg pokušati se vratiti. Međutim, prije završetka godišnjeg stigao mu je telegram da je dobio otkaz uz obrazloženje da ima viška radnika u firmi. Kod kuće ga je zatekao početak rata. Negdje krajem maja 1992. godine uključio se u Teritorijalnu odbranu, kasnije u Prvi bataljon, gdje je bio sve do smrti. Bio je pripadnik logističkog voda, čije su službe obezbjeđivale borce hranom, obućom, uniformama, oružjem i slično. Obično je na liniji boravio po 8-10 pa onda bio slobodan 2-3 dana. Kad se rodio mlađi sin Ajdin, Sejad je bio na liniji i tek nakon dva dana je došao kući”, kaže Remzija.
Na početku rata jedan od pomoćnika komandanta Štaba Teritorijalne odbrane Bužim bio je i Rifet Ćenanović, koji je kasnije, formiranjem jedinica, s Hasanom Musićem Musom i Hamdom Mustafićem prešao u Drugi odred, a od 15. augusta i u Prvi bataljon 505. brigade. Sve vrijeme, do pogibije Sejada Ćatića, Rifet mu je bio pretpostavljeni starješina: “Sejad je bio rukovodilac službe za materijalno-tehnička sredstva u Prvom bataljonu. U tom logističkom vodu koji je vodio Mumin Pehlić bilo je više službi, od sanitetske, veterinarske, intendanske do tehničke. Osim Sejada, u tehničkoj službi je bio i Senad Velić, a nakon Sejadove pogibije i Remzija Kudelić. Veći dio rata primarni zadatak nam je bio da snabdijevamo jedinice Prvog bataljona u zoni odgovornosti od Baštre, preko Hercegovine i Kedića Glavice, pa sve do Banjana i banjanske škole, gdje smo se spajali s Trećim bataljonom. Kasnije smo bili i manevarski bataljon, pa smo išli i van odgovornosti našeg bataljona, na Spahića Glavicu, na Todorovo i druga ratišta. Kad je Sejadova služba u pitanju, moja obaveza je bila da nabavim naoružanje, a Sejadovo i Senadovo da sve to što kvalitetnije rasporede na svakog borca, da vode evidenciju... U toj našoj jedinici je sve bilo sinhronizovano. Poštovali smo se, a i Sejad je besprijekorno odrađivao svoj dio posla. Bio je divan i prepošten momak. Imao je lijep karakter, bio je čestit, moralan i uvijek prijatan u razgovoru. Izrazito pozitivan čovjek. Mislim da je malo takvih ljudi danas, i u Bužimu i šire, i o njima je uvijek teško govoriti. Bio je čovjek od vjere i, koliko god je držao do obaveza prema Bogu, toliko je držao i do obaveza prema starješinama i saborcima. On i ta njegova ekipa su bili momci u koje sam imao puno povjerenje. Vjerovao sam dragom Allahu, pa njima. Zlato sam im smio ostaviti. Nikad me nisu slagali. Kad nastupi nestašica, obično nastaju problemi. A u ratu nit' dovoljno hrane, nit' obuće, nit' municije. Uvijek je neko nezadovoljan. Sejad i Senad su pratili svaki metak i svaku pušku koju smo rasporedili. Inače, ima jedna velika zabluda jer većina ljudi ima loše mišljenje o pozadinskim aktivnostima u ratu. Obično se za logistiku smatra da je manje važna. Takvi ne znaju da 70 posto uspjeha na frontu ovisi od logistike. Jer, ako vojnik nema kvalitetno i pravovremeno snabdijevanje, ne može ni odraditi planirani zadatak. Ako nema metak, ako nema hranu, ako nema prijevoza, on je 'leden'. Sve što je prošlo preko Prvog bataljona prošlo je kroz te četiri službe. I sve je to perfektno funkcioniralo. A jedan od najzaslužnijih za sve to upravo je bio rahmetli Sejad.”
POGIBIJA U TODOROVU
Sejad Ćatić bio je jedno od četvero djece oca Rasima i majke Derviše, koji su još imali kćerku Eminu, te sinove Izeta i Safeta. Po kazivanju brata Safeta, iako najmlađi, Sejad nije bio razmažen. Safet tvrdi da je Sejad još od osnovne škole imao cilj o tome čime se baviti u životu. “Brat je bio tih kao osoba. Sin Ajdin je njegova slika i preslika. Skoro smo nešto radili kad Ajdin reče: 'De, stric, polahko, neću crknuti radeći.' A sjećam se kad smo rahmetli Sejadu kopali pijesak za kuću, da je on izgovorio haman istu rečenicu: 'Polahko, brate, neću crknuti radeći.' I ja kažem Ajdinu: 'Isti si k'o otac ti rahmetli', a on se samo smije. Sejad je bio dobrica i poštenjačina, blage naravi. Uvijek raspoložen i susretljiv. Vedar i vazda raspoložen za šalu. Bio je i jako štedljiv. Volio je igrati nogomet. Mjesec dana poslije napada na Bosansku Krupu stupio je u redove Teritorijalne odbrane i ostao u brigadi sve do pogibije. Po kazivanju saradnika, marljivo i odgovorno je odrađivao sve što ga je sljedovalo. Njihova služba je bila stacionirana u jednoj kući u Babincu”, prisjeća se brat Safet i nastavlja: “Kad je Sejad dobio poziv da ide na Todorovo, bila mu je ostala kabanica i čizme u Babincu, pa je taj dan na liniju nosio kišobran. Noć uoči njegove pogibije ja sam otišao kod njih na večeru i on je tu noć dobio poziv da se sutra javi u komandu. Tu su bili i mati i otac. I ujutro je on otišao. Kasnije, kad smo rahmetli Hase Pilić i ja otišli pred komandu, on još nije bio otišao. Pita me: 'Imaš li para da kafu popijemo?' I popili smo mi skupa tu kafu. Tu smo se malo i zezali. Pita ga Hase: 'Ha, komšo, je li prpa, ima li straha?' A tad su se vodile žestoke borbe na Autonomiji, bilo je puno ranjenih i poginulih. Upravo tad smo dobili informaciju da je u jutarnjim satima poginuo komandant 511. brigade Mirsad Crnkić. I poslije te kafe, negdje oko 11 sati, rastali smo se. On je otišao na liniju, a Hase i ja kući. Još pamtim taj trenutak kad mi je mahnuo preko ceste. Tad nisam bio svjestan da nam je to bio zadnji susret i zato mi danas ta situacija često dolazi u sjećanje. Nije malo prošlo kako sam došao kući, kad me iz policijske stanice zove Šima Bajrektarević. Kaže: 'Haj ovamo dolje.' Kažem ja supruzi: 'Bojim se da nije šta bilo Sejadu kad zovu.' I ja odem dolje. Kad sam ugledao Slađu Pilića, odmah sam znao da nešto nije uredu. Pitam ga da nije šta Sejadu bilo. Kaže: 'Jes Boga mi, poginuo je.' Oko 11 sati je otišao, a tad je bilo oko 14 sati. Poginuo je ispred škole u Todorovu, nedugo po preuzimanju dužnosti. Valjda su neki mještani dovezli hranu za vojsku i Sejad je krenuo da im pomogne. U tom trenutku je u blizini škole pala granata. Sejad se nalazio na ulazu u školu i jedan geler ga je pogodio ispod lijevog pazuha, tačno u srce. Nakon što je pogođen, samo je napravio 4-5 koraka i kleknuo. Po kazivanju Esada Velića, koji je bio tu, u nekoliko sekundi je izdahnuo. Osim Esada, tu je bio i komandant Nanić, koji je odmah dotrčao. Esad mu je skinuo sat i kasnije nam ga donio kući.“
“VRATE SE SJEĆANJA, KANE I PONEKA SUZA”
Rifet Ćenanović kaže da mu je najteže pričati o svojim najboljim saborcima, a Sejad je, kako tvrdi, bio jedan od njih. “Sejadova smrt me baš pogodila. On je bio jedan od najodgovornijih boraca koje je iznjedrila 505. brigada. Allah rahmetile mu. I na njegovom primjeru sam se uvjerio da je Allah birao najbolje. Često volim kazati da smo mi živi u odnosu na naše šehide jedne obične 'talašike'. Kakvi su to samo momci bili! Odvažni, od zadatka, kako su samo znali poštovati i poslušati starije i pretpostavljene, pa to je u odnosu na ovo što danas svjedočimo prosto nevjerovatno. Zato je Armija RBiH i uspjela u tom 'čudu bosanskog otpora'. Kad god se danas na raznim obilježavanjima upustim u razgovor sa saborcima o svemu onom što smo prošli, o momcima koji su živote dali za našu slobodu, poslije toga 2-3 noći ne mogu spavati. Vrate se sjećanja, probude emocije, kane i poneka suza. A u tim mojim tužnim sjećanjima Sejad ima posebno i nezamjenjivo mjesto. Bože mu lijepi Džennet”, kaže Rifet Ćenanović.
Po pričanju supruge Remzije, u vrijeme posljednjeg odlaska na liniju Sejad je trebao biti slobodan. Međutim, njegov zamjenik Senad Velić nije mogao ići, pa su se dogovorili da se zamijene za smjenu: “Kad sam čula da opet on mora na liniju, ja sam mu prigovorila: 'Je l' baš ti moraš svakoga mijenjati? Ko god ne može, ti možeš!' A on će meni: 'Mogu, ženo, kako ne bih mogao?! Ja se borim za državu Bosnu i Hercegovinu, pa kako ne bih odradio ono što se od mene traži?!' Noć uoči pogibije je dobio poziv a ujutro je otišao. To jutro sam ustala, napravila halvu bajaderu, razvila 'masancu' i jedan sir zamotala. Ja to pakujem i držim Ajdina u naramku. Pitam ga hoću li mu pakovati još jednu košulju, a on mi uzvraća: 'Nemoj, brzo ću se ja vratiti.' Pratim ga niz stepenice, a on nosi ruksak s hranom. Na stepenicama se okreće i maše Ajdinu, koji je imao tek četiri mjeseca. Kad je otišao, izišla sam da malo nacijepam drva. U to vrijeme nailazi stric Džemal i kaže mi da ga je sreo i pitao kakav je to vojnik koji ide s kišobranom', a on mu uzvratio: 'Stric, šta ću ako pokisnem, valja onda biti mokar na liniji.' U tom dolazi i djever Safet i kaže nam da je poginuo Mirsad Crnkić. Usput me malo i zeza. Kaže: 'Eno Sejada pred komandom u čaršiji, još nije otišao, nekakva sjedi s njim.' Rekoh: 'Nek sjedi, šta me briga!' I mi smo kod mene pili kahvu, prešli majka, did i ostali. Nakon toga sam otišla kod jetrve Sejide, neke žene joj došle u goste. Povela sam obojicu dječaka, jednog za ruku, drugog u naramku. Jetrva Sejida je zaključala vrata da djeca ne izlaze vani. Nije malo prošlo, kad druga jetrva Fatima kuca Sejidi na vrata i sva usplahirena govori: 'Otvori Sejida, poginuo je naš Sejad', ne znajući da sam ja kod Sejide. Ona je htjela da prvo javi Sejidi pa da zajednički vide kako će meni reći, a ispalo je da sam ja prva saznala. Samo znam da mi je Ajdin ispao iz krila i ostalog se ne sjećam. Kad sam došla sebi, određeno vrijeme sam imala neku nadu da nije on poginuo, jer je još jedan komšija istog imena bio s njim, pa sam mislila da je možda riječ o nekoj zabuni. U takvim situacijama čovjek traži slamku nade da nije ono najgore. Međutim, kad sam vidjela bijeli mantil i medicinara, sve mi je bilo jasno.”
Sejadova smrt sviju je potresla. Članovi porodice su se stalno obilazili i imali harmonične porodične odnose. Po kazivanju Safetove supruge Fatime, nije bilo dana, a i danas je tako, da se kod nekog od braće nije pila zajednička kahva. “Sva naša današnja okupljanja na neki način su isprazna bez rahmetli Sejada. Da nije teško, jeste, ali svjesni smo da je sudbina bila takva. Djeca rastu, život mora ići dalje i valja nam nastaviti živjeti i veseliti se. Suprug Safet uvijek žali za nekim propuštenim prilikama i trenucima, ali ni tu se ništa više ne može promijeniti. Mogu samo reći da smo svi u porodici iznimno ponosni na rahmetli Sejada, ali i na sve druge poginule i preživjele borce Armije Republike BiH”, dodaje Safetova supruga Fatima Ćatić.
Lijepe uspomene na daidžu Sejada Ćatića ima i njegov sestrić Admir Kazaferović. Kako ističe, na spominjanje daidže Sejada sjećanja mu se vrate na dan njegove dženaze i, baš kao i tog dana, ne može se suzdržati a da ne zaplače. “Daidža Sejad je bio mio i blag. Njegova nježnost i umiljatost se teško daju prikladno opisati. Posebno pamtim njegovu posljednju posjetu našoj porodici, neposredno pred pogibiju. Prije toga, zbog ratnih obaveza, nije dugo bio kod nas. Dan prije dolaska po nekom je javio da će nam doći. Znam da sam ga tog proljetnog dana čekao od jutra. Još u mislima čuvam tu sliku kako u pretežno bijeloj trenerci vozi sportski bicikl i približava se našoj kući. I upravo ta slika, koju ne dam zaboravu, najbolji je opis njega: bjelina, čistoća, ljepota. Da mu Allah podari najveći stepen u Džennetu.”
