Stav ekskluzivno objavljuje odlomke iz memoara "Na liniji sudbine", te se zahvaljujemo bivšem reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću na ustupljenom materijalu. Dr. Cerić trenutno piše memomare, a planira da ih završi krajem naredne godine, kada će biti održana i promocija. 

Šehidi, borci i njihove majke: Jesmo li dostojni onih koji su položili sve za našu slobo

Odlomak iz srca jednog reisu-l-uleme

Nema dana da ne pomislim na njih. Na njih koji su dali ono što mi nikada nećemo moći vratiti – svoje živote, svoje mladosti, svoje tihe snove koje niko osim Boga nije čuo. Svaki šehid Bosne, svaki borac koji je ostavio dom da bi sačuvao domovinu, za mene je svetinja na koju kleknem srcem, makar stajao uspravno pred ljudima.

Njihova krv nije samo zemlju natopila – ona je natopila našu savjest, našu odgovornost, našu obavezu da nikada ne zaboravimo šta znači sloboda kad je stekneš kroz suze i tekbire.

Cerić na ekshumaciji jedne od masovnih grobnica

Sjećam se njihovih dženaza. Jedne za drugom. Dani kad je zemlja bila preteška da primi tolika čista tijela. Dani kad sam, kao reisu-l-ulema, nosio nevidljiv teret svakog tabuta. I svaki put, dok sam stajao pred narodom, gledao sam u oči majki koje su izgubile sinove – i srce mi se paralo. Kako utješiti majku koja je posljednji poljubac dala mrtvom čelu svog djeteta? Kako reći riječi koje ne zvuče kao fraze, kad znaš da je njen bol dublji od svake teologije?

One su najveće heroine našeg naroda. Majke šehida. Nisu one samo plakale – one su učile dovu. Nisu one tražile osvetu – one su tražile rahmet. Nisu one vikale – one su nas učile saburu. Svaka njihova bora je sura u Kur'anu naše historije. I kada bi me pitale: "Hoće li moj sin biti sretan kod Allaha?" – odgovarao bih s knedlom u grlu: "Majko, tvoj sin je živ. Kod Gospodara svoga on ima opskrbu. I on se raduje – zbog tebe."

Na mezarjima šehida osjećam prisustvo nečeg svetog. Osjećam kako mi duša kleči i kad tijelo stoji. To nisu groblja – to su temelji budućnosti. Mi koji smo ostali, živimo njihove amanete. Svaka moja riječ u hutbi, svaki moj pogled prema nebu, svaki moj govor o slobodi, ima njihovu tišinu u pozadini. I često se pitam: jesmo li dostojni onih koji su položili sve za našu slobodu?

Kolektivna dženaza u Memorijalnom centru Potočari

U tišini noći, kad ostanem sam, znam za koga učim dovu. Znam da me čuju. I vjerujem da mi opraštaju sve naše slabosti, samo da ne zaboravimo njihovu žrtvu.

Zato, dok me ima, svjedočit ću: Bosna je slobodna jer su njeni najbolji sinovi pali da bi ona ustala. I njihove majke, i njihove voljene supruge, i njihova djeca – nisu ostali sami. Imaju nas. Imaju moju riječ. Imaju moju dovu. Imaju moju šutnju kad su riječi nemoćne.

Amir Ahmić - čovjek koji je nosio državu kroz hodnike pravde

Stranica iz memoara o onima koji nisu nosili pušku, ali su se borili za istinu

U vremenu kad se činilo da pravda za Bosnu i Hercegovinu dolazi presporo,  kroz gustu maglu politike, poricanja i zaborava, jedan čovjek je tiho, ali odlučno,  danima, mjesecima i godinama, nosio istinu na svojim leđima,  kao što su drugi nosili puške po planinama.

Amir Ahmić - ime koje se ne viče na trgovima, ali se tiho izgovara u molitvama majki Srebrenice, ime koje ne krase generalske epolete, ali koje ima povelju narodne zahvalnosti u svakom haškom dokumentu gdje stoji riječ "genocid".

Bio je oficir za vezu Bosne i Hercegovine pri Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Ali za nas, to je značilo više od službene titule. To je značilo: naš glas je tamo, među zidinama međunarodne pravde. To je značilo: nismo zaboravljeni.

U hodnicima gdje se pravo često sudaralo s politikom, gdje su paragrafi znali zatajiti pred diplomatijom, on je stajao uspravno, ne s arogancijom, nego s dostojanstvom čovjeka koji zna šta zastupa.

Bio je spona između naroda i istine, među istražiteljima, tužiocima, svjedocima, ekspertima, preživjelima. Slušao je, bilježio, prevodio, ali iznad svega – branio istinu pred onima koji su je htjeli zamagliti.

Amir Ahmić nije samo prenosio papire. On je nosio emanet - da nikada, nijedna majka, nijedan otac, nijedan sin ili kćer ne ostane bez glasa u sali gdje se sudilo najvećim zločinima nad bošnjačkim narodom.

U njegovoj tišini bilo je više snage nego u govorima. U njegovoj prisutnosti - sigurnost da država postoji, makar na jednoj stolici u sudnici.

Amir Ahmić u Srebrenici s haškim tužiocem Markom Harmonom

Znao je da borba za pravdu nije brza. Znao je da će se suočiti s onima koji umanjuju, relativiziraju, ali nije ustuknuo. Jer znao je da pravda nije savršena, ali je potrebna. I znao je da se mora neko uspraviti, dok drugi sliježu ramenima.

Danas, kad pogledamo nazad, kroz presude Karadžiću, Mladiću, Krstiću - vidimo njegovo ime u svakoj potvrdi istine, kao nevidljivu, ali ključnu ruku koja je pomogla da riječ "genocid" ne ostane neizgovorena.

Za mene, Amir Ahmić je bio i ostao čuvardržavnog dostojanstva Bosne i Hercegovine u najvažnijoj sudnici svijeta. On nije nosio oružje, ali je branio Bosnu jače nego mnogi koji jesu.