Šefko Alomerović je ovdašnjoj, a i široj javnosti bio mnogo poznatiji po nekim svojim društvenim i političkim angažmanima od poetskog, iako je pisanje poezije jedna od njegovih, rekli bismo, najranijih ljubavi, a zasigurno, to je vid javnog istupanja kojim je prvi put privukao pažnju na sebe. Naime, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća Alomerović je objavio nekoliko ciklusa pjesama u tadašnjem kultnom jugoslavenskom časopisu za književnost “Delo” i nagovijestio svoj raskošni poetski talenat. I, nažalost, samo nagovijestio, jer su nepredvidive životne staze ovog pjesnika odvukle s mukotrpnog puta poetskog dokazivanja i istrajavanja. Ili se tako činilo, jer dugo godina javnost nije imala priliku da sazna da li je sve to bio mladalački uzlet ili je pjesnik, jednostavno, prekinuo svoje radove javno prezentirati. Tek krajem 1993. godine Alomerović se u časopisu za književnost i kulturu “MAK”, koji je počeo da izlazi u Novom Pazaru, oglasio ciklusom pjesama i lirskih zapisa pod nazivom “Kolašinski muhadžeri” i ponovo zaplijenio pažnju poetskih sladokusaca i književnih poslenika.

U 89. broju istog časopisa 1995. godine objavljuje knjigu pjesama “Rane i riječi” i time potvrđuje da je poetski iskaz njegova trajna preokupacija nezavisno od toga koliko ga često prezentira javnosti. U poetskom manifestu “Rane i riječi” Alomerović zanimljivim pjesničkim postupkom i nadasve osobenim jezikom ukršta dva vremena: Postojeće vrijeme pjesničkog subjekta i drugo zamišljeno u njegovoj svijesti, koje predstavlja minula historijska vremena svojih prethodnika. Ovo je drugo, između ostalog, izraz potrebe za kontinuitetom onog koji pjeva, želja da se iza onoga što se vidi otkrije ono što jeste.

Ono što se vidi jeste patina i, možda, pjesnikov lik u njoj, a ono što jeste jesu gotovo neuhvatljivi trenuci prosvjetljenja, jasnog dovođenja u svijest jedne iščezle situacije. Kao što se dva vremena spajaju jedno u drugo, tako i dva lika prethodnik i potomak bivaju sjedinjeni u jednoj osobi. Rane i riječi, potomak i predak, dva vremena i dva glasa: pjeva li to potomak o nama danas, podsjeća li nas predak na ono što smo nekad bili? Ili, pak, obojica i ne govore toliko o nama koliko se, zagledani u sebe, spore s vremenom, sluteći da čitav ljudski život ne traje ni drhtaj brezinog pruta.

Alomerovićevo shvatanje pojmova prostor i vrijeme radikalno prevazilazi poimanje označene iluzivnosti mimetičkih značenja i prevodi se u sferu nove znakovitosti, koja prostor i vrijeme “pamti” i podrazumijeva kao sublimiranje “bjeline sive fizičnosti”. Pristup prostor-vrijeme dopunjen dijalogom predak-potomak podrazumijeva uzajamnost starog i novog u sjećanju, znanju, leksici, iz kojih se stvara veza bivših s novonastalim senzacijama. Pošto njegove pjesme nude gotovo “neupotrebljivu” jednostavnost, time se ukidaju i povodi za nalaženje bilo kojeg uobičajenog smisla ekspresije. Drugi uvid u moguće dejstvo pojavnog vida arhaične leksike jeste važna okosnica vjerovanja šta ovaj umjetnik želi. U tom htijenju on shvata jezik kao vizualnu kulturu, kojom prevazilazi poetski formalizam i istražuje dublje slojeve i širi smisao kreativnog dijaloga prošlosti i današnjice.

U ovoj poeziji gotovo da nema raznovrsnih formi stihovne stilizacije. Od početka do kraja, s malo izuzetaka, Alomerović kao da piše jednu, suštinsku pjesmu. Ili kao da u jednoj suštinskoj pjesmi ispisuje mnoštvo malih pjesama. Sve se vrti oko primarnog motiva oko koga on opsesivno kruži, tako da se stječe dojam da su te pjesme ustvari koncentrični krugovi koji se šire, ali i skupljaju u odnosu na ekspanziju metafora, figura i drugih tropija. Tu dolazimo do paradoksa: u turobnoj leksici, dijaboličnim slikama koje zrače mukom, nedoumicom i tugom raste poetska snaga i raskoš obilja. Ono što u pojedinim dijelovima biva epitafsko okoštavanje u drugim biva poetski trijumf nad gnjilom materijom, nad grobnom pustoši građe, nad ogoljenom proznom riječju, biva poezija, možda ono što zovemo “apsolutna poezija”.

 

Šefko Alomerović rođen je 1943. godine u Tutinu. Preminuo je 2006. godine u Beogradu. Književnim i publicističkim radom bavio se od 1958. godine. Životni radni vijek proveo je u Novom Pazaru. Bio je predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Sandžaku. Tokom rata u BiH u njegovoj kući u Novom Pazaru utočište je našlo na desetine izbjeglica. Bavio se i istraživao otmice Bošnjaka u Sjeverinu i Štrpcima, a zbog prozivanja tadašnjeg državnog vrha, tužio ga je Dobrica Ćosić. Nakon povlačenja srpske vlasti s Kosova, Alomerović se pozabavio i albanskim zločinima nad nealbancima, čime je stekao nove “neprijatelje”. Još kao srednjoškolac bio je jedan od osnivača “Sandžačke iskre”, organizacije mladih književnika, Sandžačkog intelektualnog kruga, bio je aktivan u “Beogradskom krugu”, jedan je od 50 ljudi u svijetu dobitnika “EU-U.S. Democracy and Civil Society Awards”. Bio je i preduzetnik, ali prije svega i uvijek pjesnik. Već sredinom šezdesetih objavio je nekoliko zbirki pjesama u tadašnjim eminentnim književnim časopisima, da bi nakon trideset godina pauze, 1993. objavio ciklus pjesama i lirskih zapisa “Kolašinski muhadžeri”. Knjige pjesama: “Kolašinski muhadžeri” (1993), “Izgubljeno zrno tespiha” (1994), “Rane i riječi” (1995).

 

RANE I RIJEČI

Beharli beharom

i utopljenim evladom

vri

i zri

hladna voda

tijesne se

tijesni sokaci

i po njima

jataci

smrti

i dana

i nemjesta

mađijaju mrtve

i mehrume

da žive

 

iblizi

što zna ibliziti

bestrag

bestragom mami

u čare

i u nečare

i u svakakve medete

i u nikakve dermane

Ćor Husa

da sa tobom potprd tjera

rasklapaju se riječi

kao kosti

umrlih

na majčine grudi

zapripsaše

konjske sapi

mehke

i tople

mehke

i bijele

i tople

 

i na Kolašin

 

domišljah ljepotu

zvijeri

i oba dijela

bijela

i mrčna dana

zamišljah

i zapodijevah priču

živuću

o mrtvom

ničijem

sinu

Ćor Husu

i Ćor Šefku

da sa sobom potprd tjera

 

II

usred bijela

i crna dana

usred imareti hana

kao u grotlu dunjaluka da je

putem omađijanih ubijeni postaše

odvedoše ih oči bez traga

 

bez glasa

u ono što jeste

i u ono što nije

i jeste

 

osu se

i osu čemer

i zle riječi, zelene

k’o okrijek

kidisaše

dosjetismo se i mi

jada

svakakva

omamismo sebe mrtvim tijelom

ponirasmo u nedostižnost

i onoga što jeste

i onoga što nije

i jeste

učismo od čuda a ne dospjesmo

do Riječi

ostadosmo o sebi

i imaretli čorbi

i što smo i bili

đuturumi

i garibi

poskoči Haso

namrgođeni Arif

i ja

džahilski ukras svijeta

Ćor Huso

 

III

pogano

poganom rukom

milovaše

i milovaše

roblje po glavi

i behil

i džahil

i džahil

 

roblje k’o roblje

probijeno

robi se

i topi

od hilave nade

u njima srce

šedrvanli

na mahove

tanki mlaz vode

na mahove

mlade živote

da džehenem gase

 

omađijaše mejta

da živi

i bješe živ

i ne bješe živ

i bio je živ

i na drugom mjestu

i u drugom vaktu

bez imena vremena

bez imena zemana

i ne bješe živ

ni pored

ni usred

bijela

i mrčna

i nikakva

dana

umri umrlom

riječ ote

zle se oči

kao riječi

prosuše

postadosmo nijemi

postadosmo gluhi

i ukrasi svijeta

čkiljavi Bilal

vrtoglavi Nasuf

prdigaća Elmaz

i ja

od prije

i od poslije

i nikakvog vakta

 svakakvi Ćor Huso

 

VII

usred riječi

kao usred

sredine

džehenema

kom trepnusmo

izvir iz duše presahnu

rasklopi se polje

i lik polja

brdo za brdom

kao dakik za dakikom

deniz vri vrelim tijelom

i puni obamrlu zemlju

obamrlošću

blagodetima kraja

i početka

zemana prije

i nevakta poslije

u sabiralištu

i raspadanju

pronađosmo

sebi

vrijedna utočišta

i skončasmo

skladno

 

sasvim skladno

u beskonačnim halilucima

konačnosti

i sebe rahmetli

 Abdulah

džahil i behli

zmijoglavi i stoglavi

i storuki

i stousti

bez jedne jedine riječi

cijela cijelcata družina

stookih

Ćor Husa