Šefko Alomerović je ovdašnjoj, a i široj javnosti bio mnogo poznatiji po nekim svojim društvenim i političkim angažmanima od poetskog, iako je pisanje poezije jedna od njegovih, rekli bismo, najranijih ljubavi, a zasigurno, to je vid javnog istupanja kojim je prvi put privukao pažnju na sebe. Naime, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća Alomerović je objavio nekoliko ciklusa pjesama u tadašnjem kultnom jugoslavenskom časopisu za književnost “Delo” i nagovijestio svoj raskošni poetski talenat. I, nažalost, samo nagovijestio, jer su nepredvidive životne staze ovog pjesnika odvukle s mukotrpnog puta poetskog dokazivanja i istrajavanja. Ili se tako činilo, jer dugo godina javnost nije imala priliku da sazna da li je sve to bio mladalački uzlet ili je pjesnik, jednostavno, prekinuo svoje radove javno prezentirati. Tek krajem 1993. godine Alomerović se u časopisu za književnost i kulturu “MAK”, koji je počeo da izlazi u Novom Pazaru, oglasio ciklusom pjesama i lirskih zapisa pod nazivom “Kolašinski muhadžeri” i ponovo zaplijenio pažnju poetskih sladokusaca i književnih poslenika.
U 89. broju istog časopisa 1995. godine objavljuje knjigu pjesama “Rane i riječi” i time potvrđuje da je poetski iskaz njegova trajna preokupacija nezavisno od toga koliko ga često prezentira javnosti. U poetskom manifestu “Rane i riječi” Alomerović zanimljivim pjesničkim postupkom i nadasve osobenim jezikom ukršta dva vremena: Postojeće vrijeme pjesničkog subjekta i drugo zamišljeno u njegovoj svijesti, koje predstavlja minula historijska vremena svojih prethodnika. Ovo je drugo, između ostalog, izraz potrebe za kontinuitetom onog koji pjeva, želja da se iza onoga što se vidi otkrije ono što jeste.
Ono što se vidi jeste patina i, možda, pjesnikov lik u njoj, a ono što jeste jesu gotovo neuhvatljivi trenuci prosvjetljenja, jasnog dovođenja u svijest jedne iščezle situacije. Kao što se dva vremena spajaju jedno u drugo, tako i dva lika prethodnik i potomak bivaju sjedinjeni u jednoj osobi. Rane i riječi, potomak i predak, dva vremena i dva glasa: pjeva li to potomak o nama danas, podsjeća li nas predak na ono što smo nekad bili? Ili, pak, obojica i ne govore toliko o nama koliko se, zagledani u sebe, spore s vremenom, sluteći da čitav ljudski život ne traje ni drhtaj brezinog pruta.
Alomerovićevo shvatanje pojmova prostor i vrijeme radikalno prevazilazi poimanje označene iluzivnosti mimetičkih značenja i prevodi se u sferu nove znakovitosti, koja prostor i vrijeme “pamti” i podrazumijeva kao sublimiranje “bjeline sive fizičnosti”. Pristup prostor-vrijeme dopunjen dijalogom predak-potomak podrazumijeva uzajamnost starog i novog u sjećanju, znanju, leksici, iz kojih se stvara veza bivših s novonastalim senzacijama. Pošto njegove pjesme nude gotovo “neupotrebljivu” jednostavnost, time se ukidaju i povodi za nalaženje bilo kojeg uobičajenog smisla ekspresije. Drugi uvid u moguće dejstvo pojavnog vida arhaične leksike jeste važna okosnica vjerovanja šta ovaj umjetnik želi. U tom htijenju on shvata jezik kao vizualnu kulturu, kojom prevazilazi poetski formalizam i istražuje dublje slojeve i širi smisao kreativnog dijaloga prošlosti i današnjice.
U ovoj poeziji gotovo da nema raznovrsnih formi stihovne stilizacije. Od početka do kraja, s malo izuzetaka, Alomerović kao da piše jednu, suštinsku pjesmu. Ili kao da u jednoj suštinskoj pjesmi ispisuje mnoštvo malih pjesama. Sve se vrti oko primarnog motiva oko koga on opsesivno kruži, tako da se stječe dojam da su te pjesme ustvari koncentrični krugovi koji se šire, ali i skupljaju u odnosu na ekspanziju metafora, figura i drugih tropija. Tu dolazimo do paradoksa: u turobnoj leksici, dijaboličnim slikama koje zrače mukom, nedoumicom i tugom raste poetska snaga i raskoš obilja. Ono što u pojedinim dijelovima biva epitafsko okoštavanje u drugim biva poetski trijumf nad gnjilom materijom, nad grobnom pustoši građe, nad ogoljenom proznom riječju, biva poezija, možda ono što zovemo “apsolutna poezija”.
Šefko Alomerović rođen je 1943. godine u Tutinu. Preminuo je 2006. godine u Beogradu. Književnim i publicističkim radom bavio se od 1958. godine. Životni radni vijek proveo je u Novom Pazaru. Bio je predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Sandžaku. Tokom rata u BiH u njegovoj kući u Novom Pazaru utočište je našlo na desetine izbjeglica. Bavio se i istraživao otmice Bošnjaka u Sjeverinu i Štrpcima, a zbog prozivanja tadašnjeg državnog vrha, tužio ga je Dobrica Ćosić. Nakon povlačenja srpske vlasti s Kosova, Alomerović se pozabavio i albanskim zločinima nad nealbancima, čime je stekao nove “neprijatelje”. Još kao srednjoškolac bio je jedan od osnivača “Sandžačke iskre”, organizacije mladih književnika, Sandžačkog intelektualnog kruga, bio je aktivan u “Beogradskom krugu”, jedan je od 50 ljudi u svijetu dobitnika “EU-U.S. Democracy and Civil Society Awards”. Bio je i preduzetnik, ali prije svega i uvijek pjesnik. Već sredinom šezdesetih objavio je nekoliko zbirki pjesama u tadašnjim eminentnim književnim časopisima, da bi nakon trideset godina pauze, 1993. objavio ciklus pjesama i lirskih zapisa “Kolašinski muhadžeri”. Knjige pjesama: “Kolašinski muhadžeri” (1993), “Izgubljeno zrno tespiha” (1994), “Rane i riječi” (1995).
RANE I RIJEČI
Beharli beharom
i utopljenim evladom
vri
i zri
hladna voda
tijesne se
tijesni sokaci
i po njima
jataci
smrti
i dana
i nemjesta
mađijaju mrtve
i mehrume
da žive
iblizi
što zna ibliziti
bestrag
bestragom mami
u čare
i u nečare
i u svakakve medete
i u nikakve dermane
Ćor Husa
da sa tobom potprd tjera
rasklapaju se riječi
kao kosti
umrlih
na majčine grudi
zapripsaše
konjske sapi
mehke
i tople
mehke
i bijele
i tople
i na Kolašin
domišljah ljepotu
zvijeri
i oba dijela
bijela
i mrčna dana
zamišljah
i zapodijevah priču
živuću
o mrtvom
ničijem
sinu
Ćor Husu
i Ćor Šefku
da sa sobom potprd tjera
II
usred bijela
i crna dana
usred imareti hana
kao u grotlu dunjaluka da je
putem omađijanih ubijeni postaše
odvedoše ih oči bez traga
bez glasa
u ono što jeste
i u ono što nije
i jeste
osu se
i osu čemer
i zle riječi, zelene
k’o okrijek
kidisaše
dosjetismo se i mi
jada
svakakva
omamismo sebe mrtvim tijelom
ponirasmo u nedostižnost
i onoga što jeste
i onoga što nije
i jeste
učismo od čuda a ne dospjesmo
do Riječi
ostadosmo o sebi
i imaretli čorbi
i što smo i bili
đuturumi
i garibi
poskoči Haso
namrgođeni Arif
i ja
džahilski ukras svijeta
Ćor Huso
III
pogano
poganom rukom
milovaše
i milovaše
roblje po glavi
i behil
i džahil
i džahil
roblje k’o roblje
probijeno
robi se
i topi
od hilave nade
u njima srce
šedrvanli
na mahove
tanki mlaz vode
na mahove
mlade živote
da džehenem gase
omađijaše mejta
da živi
i bješe živ
i ne bješe živ
i bio je živ
i na drugom mjestu
i u drugom vaktu
bez imena vremena
bez imena zemana
i ne bješe živ
ni pored
ni usred
bijela
i mrčna
i nikakva
dana
umri umrlom
riječ ote
zle se oči
kao riječi
prosuše
postadosmo nijemi
postadosmo gluhi
i ukrasi svijeta
čkiljavi Bilal
vrtoglavi Nasuf
prdigaća Elmaz
i ja
od prije
i od poslije
i nikakvog vakta
svakakvi Ćor Huso
VII
usred riječi
kao usred
sredine
džehenema
kom trepnusmo
izvir iz duše presahnu
rasklopi se polje
i lik polja
brdo za brdom
kao dakik za dakikom
deniz vri vrelim tijelom
i puni obamrlu zemlju
obamrlošću
blagodetima kraja
i početka
zemana prije
i nevakta poslije
u sabiralištu
i raspadanju
pronađosmo
sebi
vrijedna utočišta
i skončasmo
skladno
sasvim skladno
u beskonačnim halilucima
konačnosti
i sebe rahmetli
Abdulah
džahil i behli
zmijoglavi i stoglavi
i storuki
i stousti
bez jedne jedine riječi
cijela cijelcata družina
stookih
Ćor Husa