Jučer i večer, također

Danas će biti jučer. Također će i neka večer nekad biti jučer u nekom općem značenju. Uglavnom, u bosanskom je jučer, večer i također. Zašto? Etimološki se ne može lahko objasniti, no pokušajmo. Jučer se dovodi u semantičku vezu s imenicom večer, koja pokazuje veze s drugim ie. jezicima, kako se npr. vidi u stnord. vestr, što znači zapad (eng. West), a ima veze s percepcijom početka noći jer na zapadu Sunce zalazi i tako ustvari nastaje večer. Dočetno v- nastalo je u prijevoju od *ue-, a kada je dodana proteza j-, dobijen je stariji oblik jučera, odnosno jučer, a kasnije elizijom finalnog -r nastalo je juče. Ovdje valja napomenuti da je iz istoga korijena izvedena imenica jutro, gdje se također vidi proteza j-, zatim element -u- a element -tr- pokazuju staru vezu s *uetr, s tim da je u prasl. bilo *utro.

Iako nije posve jasno zašto je došlo do ispadanja finalnog -r u riječima večer i jučer, može se pretpostaviti da je to finalno -r doživljeno kao partikula pa je u južnijim govorima ispalo (poznata je tzv. hercegovačka progresivnost u jezičkim mijenama), dok je na zapadu, tj. u zapadnoštokavskoj Bosni, partikula bolje čuvana. Stariji tekstovi uglavnom bilježe partikule, tako da to partikularno finalno -r nalazimo i u Kulinovoj Povelji (kakore, kolikore). Dokaz da je finalno -r dio osnove pokazuju paradigmatski i tvorenički oblici: večeri, večerašnji, jučerašnji i sl. Riječ također nastala je na drugačiji način, tako da je element tako- nastao od priloga tako a -đe- je nastalo od -de-, dok je finalno -r nastalo od partikule že, koja je dala re u procesu tzv. rotacizma (up. može > more), dok je finalno -e otpalo. Pošto je imenica večer ženskog roda, onda je i pozdrav dobra večer. Znači, večer a također i jučer. Mnogo posla za jedno “malehno” finalno -r.

Jednog dana dođeš u do, sjedneš za sto i iza pasa isučeš štrucu i po i so!

Eto nekoliko riječi u kojima nekada može doći do sumnje treba li se izgovarati ili pisati: do, so, sto i po. Posebno su tome izloženi oblici so i sto te donekle po. Ova posljednje po inače je neslobodna, tj. vezana riječca, koja dolazi u kombinaciji s drugim riječima. U bosanskoj jezičkoj formi i normi uobičajeno je da se koriste oblici bez završnog -l zbog toga što je u jeziku evidentirana tendencija prelaska l u o na kraju riječi i na kraju sloga. Inače, postoji čitav niz primjera u kojima je prelazak l u o zaokružen proces, kako to npr. pokazuju oblici glagolskog pridjeva radnog: bio, učio, znao itd. ili npr. imenica orao, pridjev cio, imenica dio i sl. Primjeri koji pokazuju svojevrsna “iskakanja” jesu oni u kojima se u tzv. paradigmatskim oblicima javlja l: dola, soli, stola, oblik pola i sl. Dakako, jedan je broj primjera novijih riječi u kojima se čuva to završno -l, npr. general, kanal, ždral i sl. Znači, primjeri tipa so, sto, do i npr. čovjek i po – piše se sa završnim -o.

Naumpade mi, kako spomenuh izraz “čoek i po”, da u fočanskom kraju ima prezime Podrug (< pol + drug), tj. pola od jednog i cio drugi, što upravo to znači!

Kako glase neki oblici glagola iskati?

Prema pojavi koja određuje bosansku dijalekatsku izoglosu, riječ je o fonetskoj pojavi koja utječe na oblički nivo riječi. Kako je riječ o bosanskoj praksi, očekuju se šćakavski oblici: išćem, išćeš, išće, išćemo, išćete, išću, išći, išćimo, išćući, gdje se jasno razlikuje od nekih drugih jezičkih praksi, shodno propisanoj bosanskoj normi upotrebe ove lekseme, s jasnom razlikom u odnosu na druge srednjojužnoslavenske jezike, u kojima je ištem, išteš, ište, išti, itd. Ako se pita otkuda ovo pravilo, ono proizlazi iz šćakavske jezičke baze i, iako postoje narodni govori u kojima se javlja štakavizam, može se reći da je veći broj dijalekatskih zona zahvatio ovaj oblik, zbog čega se u govornoj praksi pojavljuju išćem, išći i sl.

A kad je posrijedi sama priroda pojave, nju treba tražiti u promjeni pod utjecajem jotovanja, i to u ovom slučaju suglasničke skupine -sk-, koja daje refleks -šć. Istina, postoji npr. oblik pištati, koji je nastao od starijeg piskjeti (<*piskěti) – odakle potječe imenica piska, ali je vrlo moguće da je nekadašnji jat utjecao na formiranje ovog oblika, iako u šćakavskim govorima postoji oblik pišćati, što može relativizirati pitanje utjecaja jata. No, zato oblici glagola stiskati pokazuju šćakavske osobine: stišćem, stišće, stišći... Kako god, u jeziku su prisutne određene zakonomjernosti, tako da je normalno da za vrstu trešnje kažemo da je hrušt, nastao iz oblika hruskati. Dakle, glagol iskati u tzv. zavisnim tj. paradigmatskim oblicima bit će šćakavski.

Sedmerica mladih

Ko se sjeća Sedmorice mladih, beogradske grupe koja je osamdesetih bila popularna u jugoslavenskom muzičkom prostoru?

Kad je posrijedi upotrebe ove brojne imenice izvedene od broja sedam i zbirnog broja sedmero, ona u bosanskoj jezičkoj tradiciji glasi sedmerica. Ista je situacija i s drugim brojevima, tj. zbirnim brojevima i brojnim imenicama: četvero, četverica; petero, peterica; sedmero, sedmerica; devetero, deveterica itd. U hrvatskoj normi oblici su četvero (i četvoro), ali četvorica, itd., a u srpskoj uglavnom četvoro i četvorica, itd. Kad je riječ o porijeklu, P. Skok nas upoznaje da je prasl. oblik izveden iz osnove *var, koja je dala prvi prijevojni stepen *ver- i drugi na *vor-, tako da su etimološki opravdana oba oblika (i četvero i četvoro).

Međutim, imajući u vidu zastupljenost i rasprostranjenost oblika na -ver, četvero, petero, sedmero itd. normativno je ovjereno, kao i izvedeni oblici četverica, peterica, sedmerica i dr., s obzirom na to da je sufiks -ic-a dodan na osnovu. Inače, pojavljivanje oblika četvorica, petorica, sedmorica itd. uvjetovano je tzv. vokalskom disimilacijom jer se dva ista vokala ponavljaju u susjednim slogovima, tako da, na koncu, i oblici tipa četvorica, sedmorica mogu imati opravdanja, ali u bosanskoj jezičkoj praksi nema opravdanja četvoro, sedmoro i sl.

Muževljeva rodbina

Oblik pridjeva muževljev može se ponakad registrirati. Primjenjujući elementarna znanja o tvorbi pridjeva od imenica, može se vrlo lahko ustanoviti da ovaj oblik nije pravilan, iako ga neki naši normativni rječnici bilježe i na taj način proglašavaju standardnim. Prema nekim podacima do kojih se može doći na osnovu “bilježenja” upotrebe, može se zaključiti da je ovaj oblik češće zastupljen u srpskom govornom prostoru, iako se čak registrira i hrvatskoj normi, dok se i u bosanskoj normi sporadično “oponaša”. U budućnosti bi se u bosanskoj normi trebalo povesti računa o tome da se oblik pridjeva muževljev ne registrira niti da se standardizira.

Posve je jasno da je oblik muževljev nepravilan jer dolazi do redupliciranja pridjevskog sufiksa -(j)ev, tako da je dovoljno muž-ev jer to već znači ono što pripada (svom) mužu, tako da dodatno dodavanje navedenog sufiksa narušava osnovni princip jezičke ekonomije. Eh, sad je pitanje kako je oblik pridjeva muževljev nastao i pod kojim analoškim okolnostima. Bez obzira na sve, rodbina je samo muževa i nije muževljeva, osim ako se ovim redupliciranjem ne želi postići neka možda ironična konotacija. I to je moguće! Ali teško!

U 00.00 ili u 24.00 sata

Neki mediji prenijeli su u vrijeme održavanja izbora da će biti ili da je održana pres-konferencija Centralne izborne komisije u 24.00 sata. Postavlja se pitanje je li moguće da se ovakva konferencije održi u to doba. Istina jeste da dan ima 24 sahata, ali onog trena kada nastupi 60. sekunda 59. minute 23. sahata, tada se vrijeme računa da je 00.00 sati, iako su se u tom trenutku napunila 24 sahata tog dana. Zapravo, od prve sekunde nakon što se napuni 23. sahat, nastupa 24, tako da je jasno šta je posrijedi. Pošto je neuobičajeno reći da, u ovom slučaju, konferencija počinje u nula sati, mnogo je elegantnije reći i napisati da počinje (tačno) u ponoć nego u nula sati, a posebno ne u 24 sata. Dakle, konferencija je počela u ponoć, računajući datum narednog dana, tj. 3. oktobra tekuće godine.