Sedam Dervišovih godina u Sibiru

Različite društvene bure i oluje od davnina su pogađale malog krajiškog čovjeka. Pritisnut brigama i belajima, stoički se nosio s neimaštinom i siromaštvom, isturajući grudi i podbacujući leđa gdje god i kad god se za to ukazala potreba. Međutim, osim brige o porodici, a nerijetko i o džematu i zajednici, i država je tražila svoj udio. Izbijanjem rata valjalo se zaputiti na daleki front i time potvrditi odanost najvišim ciljevima domovine, a rat je sa sobom nosio nova iskušenja, izazove i neizvjesnosti, krv i blato, hladnoću i žegu, iscrpljenost i nesanicu, glad i žeđ, bolest i jad.

Jedan od hiljada krajiških vojnika kojem je rat donio neobično iskustvo bio je i Derviš Dekić, austrougarski vojnik koji je bio zarobljen na istočnom frontu te kao ratni zarobljenik deportiran u Sibir. Nakon sedam godina teških i mučnih iskustava te dugih putešestvija po prostranoj Rusiji i dalekom Sibiru, Derviš se vratio kući, oženio, stekao porodicu i ostatak života proveo u rodnom Bužimu. Međutim, boravak u logoru, u kojem je radio iscrpljujuće fizičke poslove te u kojem se susreo s vrlo oštrim zimama, trajno mu je narušio fizičko zdravlje. Trogodišnji boravak na frontu, potom zarobljavanje i sedmogodišnji logor i prisilni rad, hiljade kilometara puta vozom i brodom, iskustvo polarnih noći i “tamnog vilajeta”, odviše su obilježili njegov život, svrstavši ga u red rijetkih krajiških Odiseja.

Derviš Dekić (sin Omera i Hate, djevojački Melkić) rodio se 1893. godine u Lubardi kod Bužima. Sa suprugom Selimom imao je desetero djece: Fatimu, Hatu, Muhameda, Osmana, Omera, Ćetibu i Ahmeta, te još Huseina, Nuriju i Nuru, koji su umrli u ranoj mladosti. Kao dvadesetjednogodišnjak, mobiliziran je u austrougarsku vojsku i upućen na ratište. Bio je pripadnik Druge bosanskohercegovačke regimente, u sklopu koje je na istočnom frontu vodio borbe protiv vojske carske Rusije. Po usmenim predajama, ali i službenim dokumentima, tu je 1917. godine zarobljen te je sa stotinama saboraca prebačen u Sibir. Kao ratni zarobljenik, u zatočeništvu je bio sve do 1924. godine, kada se, nakon Lenjinove smrti, spletom nepoznatih okolnosti, vratio u rodni Bužim.

Po kazivanju najbližih potomaka, Derviš je u Sibiru radio različite poslove, sjekao je drva, kopao u rudnicima i obavljao težačke poslove na poljoprivrednim imanjima, savladao veterinarski zanat i slično.

Došavši kući, ukućanima i poznanicima prepričavao je svoja iskustva. Od njegova nedavno preminulog sina Omera zabilježeno je kazivanje da je, osim dugog pješačenja, ali i vožnje vozom, oko tri mjeseca putovao i brodom, da li na putu za Sibir ili nazad, ostalo je nepoznato. Svojim najbližima govorio je da je bio u “tamnom vilajetu”, gdje vladaju potpuni mrak i gdje je, navodno, kraj svijeta. Nedovoljno poznajući geografske fenomene polarnih noći, dugodnevnicu i kratkodnevnicu, koje u subpolarnim i polarnim krugovima posebno dolaze do izražaja, takvom interpretacijom Derviš je, ustvari, na sebi svojstven način tumačio navedene geografske pojave.

Od desetero Dervišove djece, danas je živa samo kćerka Ćetiba (1943), koja pamti tek nekoliko detalja u vezi s očevim boravkom u Prvom svjetskom ratu te u logoru u Sibiru. Kako ona kazuje, Derviš je bio deset godina odsutan od kuće, što u ratu, što u zarobljeništvu. “Često je kazivao kako se previše napatio i iscrpio za tih deset godina. U više navrata nam je pričao o svojim patnjama. Nisam nikad čula da je govorio da su ga tukli, ali se žalio na slabu hranu i na težak rad. Sjekli su i cijepali drva, potom ih nosili i tovarili na zapregu. Velike su hladnoće bile, a zarobljenici su bili slabo odjeveni, tako da je tu dobrano izmrzao. Uvijek je govorio: ‘Cijeli logor me je prošao u patnji.’ Kako ga pamtim, znam da nije volio mnogo raditi poljoprivredu, niti bilo kakvih težih poslova. Imao je naviku spavati ‘odsjedeći’. Valjda je u logoru naučio da tako spava. I tako on kod kuće sjedi i spava. Mi mu kažemo: ‘De, babo, lezi’, a on će nama: ‘Djeco moja, ja sam deset godina više prespavao sjedeći nego ležeći. Tako sam se navikao i šta sad mogu. A i bolje se tako odmorim.’ Spominjao je još nekog Himzu Baltića, da je bio s njim i da su se skupa vratili. Taj njegov dolazak bio je vrlo zanimljiv. To je često pričao braći Hašimu i Mehmedu. Kad je došao u Bužim, izgledao je strašno i nit je on koga nit je njega ko poznao. Onda je svratio pred kuću nekih Isakovića i zamolio ih da pošalju koga na Lubardu da javi njegovima da se vratio. Oni su poslali jednog momka na konju da ode tražiti muštuluk od oca mu Omera.

Ne mogavši da vjeruje, Omer se odmah zaputio u Bužim. Pričali su da je Derviš bio toliko zabradatio i smršao da ga ni rođeni otac nije prepoznao. Tek kad je Derviš rekao: ‘Pa jesi li to ti, babo?’, kad je to prozborio, Omer ga je poznao po glasu i tad su se zagrlili. U tom momentu je plakalo i staro i mlado. Omer je dao kravu za muštuluk momku koji je prvi donio haber. Poslije su danima dolazili ljudi da ga gledaju, čudeći se da se živ vratio nakon toliko godina. Jer i ukućani su već bili digli ruke od njega i niko se više nije ni nadao da će se vratiti kući”, priča nam najmlađa Dervišova kćerka Ćetiba.

Ubrzo po povratku, Derviš se oženio djevojkom Selimom, koja je bila jedanaest godina mlađa od njega. “Za razliku od majke koja je sve vrijeme njihova braka bila stub porodice, veliki težak i vrlo stroga u odgoju djece, babo Derviš bio je blage naravi, zbog čega smo ga mi djeca voljeli više nego mater. Do sad su se tukla djeca, ali on nas nije nikad ničim udario, za razliku od matere, koja je bila ljuta i uvijek nas je tjerala da radimo. On je nas vazda branio. ‘Nemoj ih tući, pusti ih, ja znam šta je patnja. Oni kad porastu, oni će biti zlatni’, govorio je.

Godinama je imao astmu i teško je disao. Pred samu smrt, kad je ležao u bolnici u Bihaću, doktor mu je rekao da je sav natučen i da je i predugo živio kakvo mu je tijelo. A to je sve bilo od rada u šumi, od udara drva, od padova i povreda koje je doživljavao u radu”, kazuje Ćetiba i nastavlja: “Otac je imao dobre odnose s komšijama, ni s kim nije bio u zavađi. Najviše se družio s trgovcem Ahmom Dekićem i džematskim imamom Ali-Rizahom efendijom Harčevićem. Volio je otići do džamije, volio sijela i razgovore. Njegovi dobri prijatelji bili su i neki Isakovići, te Husnija Ljubijankić, s kojima se redovno obilazio. Slovio je za veliki autoritet u selu. Nije što je moj otac, ali nit je ko kupio zemlju, nit se oženio na Lubardi a da se ne bi s njim posavjetovao i upitao ga: ‘Šta ti misliš o tome, Dervišu?’”

Lijepo sjećanje na Derviša imaju i njegove komšije Hamdo Sijamhodžić, Nurija Rožić i Husein Halilagić poznatiji kao Huse Muratov. I Nurija i Husein vazda su se čudili kako je Derviš mogao spavati u sjedećem položaju. “I danas mi je pred očima slika kako Derviš u sjedećem položaju spava u konjskim kolima, dok konji mirno pasu pored puta. Ispred njegove kuće je bio veliki dud i on ispred tog duda upregne konje, sjede na kola i krene u šumu po drva. Konji idu polahko, a on sjedi na kolima. I sad, nije ni 200 metara odmakao iz dvorišta, on je već zaspao u kolima i pustio kajase, a konji svratili na obalu i pasu. To je bilo nedaleko od naše kuće. A radnici ga čekaju u šumi da dođe po drva ne znajući da on spava k’o top na konjskim kolima. To sam kao dječarak upamtio”, kazuje Nurija Rožić.

Slično sjećanje ima i Huse Muratov, koji je s ocem često svraćao u trgovačku radnju kod poznatog lubardskog trgovca Ahme Dekića, o čemu pripovijeda: “U jednom uglu prodavnice bilo je plavo bure, u kojem se nalazio gaz, koji je bio na prodaju. U hladnijem dijelu godine ljudi su se češće iskupljali u prodavnici. I tako, uđe Derviš u prodavnicu i sjede na to bure. Ne prođe ni dvije minute, a on zaspe u sjedećem položaju. U prodavnici graja, ljudi pričaju, raspravljaju, a on bezbrižno spava na buretu. Uvijek mi je to bilo čudno, kako neko može tako brzo zaspati dok se glasno priča i još u sjedećem položaju.”

Osamdesetšestogodišnji Hamdo Sijamhodžić dobro je upamtio Derviša Dekića po tome što se ovaj dobro razumijevao u veterinarski zanat. “Ljudi su se stalno čudili otkud Dervišu da toliko zna oko stoke. Međutim, on je, između ostalog, u zarobljeništvu radio i na farmama, pa je naučio teliti krave i mnogo šta još što je bilo vezano za taj dio posla. Tako je u nekoliko navrata, dok sam ja bio momak, Derviš dolazio kod nas teliti krave. Jedne prilike slučaj je bio baš komplikovan. Krava se trebala oteliti pa nije mogla jer je tele uginulo u njoj. I on je to bez problema završio. Sjećam se da je bio tako vješt da je to tele komadao u njoj i vadio dio po dio. Tad ovdje nije bilo veterinara, pa je Derviš mnogima pomagao kad je zatrebalo. I ja sam tako od njega naučio dosta toga pa sam kasnije godinama bio od pomoći mnogim komšijama. Eto, po tome ga najviše pamtim.”

Dervišove unuke, djeca njegovog sina Omera – Safeta Šahinović i Azemina Skenderović, nisu zapamtile svoga djeda. Međutim, od oca Omera i nane Selime zapamtile su neke detalje o njihovu bračnom životu.

“Zadnji put, pred smrt, kad je babo Omer bio kod mene, mi smo otvorili puno tema. Ne znam ni kako, ni zašto, ali kao da je imao išaret da mi je došao zadnji put. I tad je spominjao oca i mater. Sjećam se da sam ga pitala kako to da je djed tako rano umro i da ga većina nas unuka nije zapamtila. Kaže on meni: ‘Znaš šta, sinko, babo je bio dugo godina u logoru i on se kasno oženio. S 33 godine dobio je prvo dijete. Mene je dobio tek u 47. godini. Onda je on fizički propao, kući je došao iscrpljen. Umro je u 74. godini, što je prilično dug životni vijek, s obzirom na sve ono što je prevalio.’ Sve što sam čula o njemu bilo je ili od oca ili od nane Selime. A nane je nama unukama više puta pričala kako se udala za Derviša. Njena je uzrečica bila: ‘Planuše sijena.’ Valjda su u večernjim satima došli prosci po nju, a ona se ne bi udala. Međutim, oni su zaprijetili da će zapaliti sijena. I, bogme, nije bilo druge nego izići i udati se. Kasnije je uvijek ponavljala: ‘Il’ se udati, il’ planuše sijena.’ A ono što je meni danas posebno interesantno jeste da je djed Derviš, uprkos svojoj blagoj naravi i fizičkoj iznemoglosti, za nanu Selimu bio veliki autoritet. Nama unukama stalno je govorila: ‘Kćeri, kad se udate, poštujte muža. Nemojte mu nikad reći da nema ništa za jesti čak i onda kad doista nema. Jer, kad mu kažeš da nije gotovo jesti, odmah k’o da si ga u glavu udarila. Mene Derviš kad god je upitao je li gotovo jesti, ja sam, i kad nije bilo gotovo, odgovarala da jeste. A ja onda požurim, pa ‘mišaj, mišaj...’. On uđe u kuću, jelo još nije gotovo, a ja njega zapričavam. Pa jesi li oprao ruke, pa de ponesi ovo, pa de odnesi ono. I u toj našoj priči i ručak bude gotov”, priča unuka Safeta.

Druga unuka Azemina i djeda i nanu često spomene po jednoj Seliminoj pošalici. “Kako djed Derviš nije baš bio neki radoholičar, Selime je često prepričavala njegove riječi: ‘Ti, Selime, poleti, a ja ću polahko’, a onda bi kroz šalu prokomentarisala: ‘Evo opet, ja u pravi, a moj Derviš u travi.’ I Boga mi, nane Selime je poživjela sve do 1988. godine, još 22 godine poslije smrti djeda Derviša”, prisjeća se unuka Azemina Skenderović.