Promocija drugog, dopunjenog i proširenog izdanja knjige "Historija bošnjačke književnosti" prof. dr. Seada Šemsovića nedavno je održana u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, uz promotore prof. dr. Fahrudina Rizvanbegovića, prof. dr. Almira Bašovića i dr. Nadiju Rebronja.

Podatak da je knjiga za manje od dvije godine doživjela drugo izdanje, dok je treće već pripremljeno za štampu, dovoljno govori o interesiranju koje je izazvala među stručnom i širom čitalačkom publikom.

Povodom toga razgovarali smo s autorom.

Profesor Fahrudin Rizvanbegović je u svojoj recenziji istakao da ste ovim djelom ostvarili zadatak koji se decenijama smatrao obavezom institucija, a ne pojedinca. Šta je za Vas lično bio najveći pokretač da se upustite u ovako obiman i odgovoran poduhvat?

I dalje su ovakvi projekti obaveza institucijâ i mi od toga ne smijemo odustajati, bez obzira što su nam institucije trome i što ih savremeni sistem finansiranja dobrano hedikepira. Očekivanje od institucija i stalni pritisak na njih da rade svoj posao ne smije da jenjava, jer se instucijalni okvir mora izgrađivati i osnaživati bez obzira što trenutno nemamo povjerenja u njih. Pritom, taj pritisak na institucije sistema ne smije istraživača previše da obuzme pa da u potpunosti zapostavi posao naučnog bavljenja, već se ta djelovanja moraju odvijati u punoj sinhronizaciji. Sasvim je jasno da je mnogo lakše funkcionirati unutar uređenog sistema koji ima sluha za humanističke discipline, ali, nažalost, naše okruženje još uvijek ne razumije da su temelji savremenog života upravo u humanistici, a da je samo operativa u inžinjerstvu, savrenim tehnologijama ili IT sektoru.

Upravo je to decenijsko čekanje da neki tim istraživača u okviru neke naučne institucije napiše prvu historiju bošnjačke književnosti učinilo da nisam želio biti još jedan u nizu koji je čekao, već prvi u redu koji se drznuo da napiše cjelovit prohod kroz ukupni hiljadugodišnji razvoj bošnjačke književnosti. Nema nikakve sumnje da takvi potezi od istraživača traže veliku količinu utemeljenog samopouzdanja, uz obaveznu spremnost na vlastitu žrtvu. S jedne strane takvi su potezi hvale vrijedni, ali su s druge strane i izuzetno podložni kritiziranju, jer ne možete biti podjednako dobar poznavalac svih epoha i svih stilskoformacijskih pravaca, ali se morati iznumno puno potruditi da svakom posvetite pažnju koliku i zavređuje unutar bošnjačkog književnoga kanona.

Sticajem okolnosti ovaj je projekat započet u Sarajevu prije nekih šest-sedam godina, da bi se konačno prvo izdanje "Historije" pojavilo u Zagrebu 2025. u izdanju Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Hrvatskoj, a tek potom u Sarajevu u izdanju Svjetlostkomerca kao svojevrsnog nasljednika predratne velike Svjetlosti, u bogato ilustriranom i dopunjenom izdanju. U ovom trenutku je u štampi i treće izdanje "Historije", sada u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Sandžaku. Ovaj tempo pojavljivanja tri izdanja ukazuje na potrebu svih ovih prostora za pregledom historijskog razvoja bošnjačke književnosti, na koji se toliko dugo čekalo.

Bošnjačka književnost je tek sada dobila svoju prvu cjelovitu historiju, dok su srodne južnoslavenske književnosti taj proces završile ranije. Zbog čega se na ovakvu sintezu čekalo toliko dugo i koji su historijski, društveni, možda i politički faktori najviše usporavali taj proces?

Bošnjacima kao narodu nikada društveno-političke okolnosti nisu bile sasvim naklonjene za puni kulturni i politički razvoj, što je u mnogome utjecalo na iniciranje i realizaciju projekata koje tretiramo kao fundamentalna znanja. Unutar različitih državnih uređenja u čijim je okvirima bila Bosna, od Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, preko FNRJ i SFRJ, Bošnjaci su uvijek bili u borbi za fizički ostanak, očuvanje vjerskog identiteta, i tek nakon šezdesetih godina 20. stoljeća i ustavnog priznanja iz 1974. godine ulaze u ozbiljnija naučna bavljenja vlastitim identitetom. Sve to zajedno proizvelo je neumitno kašnjenje u odnosu na druge južnoslavenske narode, i u konačnici, proizvelo je i snažnu želju da propušteno bude nadoknađeno. Zahvaljujući tim pojedincima koji su od šezdesetih do početka devedesetih godina radili na tim "nadoknađivanjima" mi danas možemo govoriti o historijskom razvoju bošnjačke književne kritike, bosanskog jezika, esejistike, politologije, umjetnosti i slično. U ovom su razdoblju i ostali narodi u susjedstvu enormno razvili svoja temeljna znanja, ali je njihova brojnost i republička etnička kompaktnost učinila da je njihov put bio neuporedivo lakši i u konačnici uspjeliji.  Taj proces priznanja odvijao se, uostalom, u više koraka: Bošnjaci, tada pod imenom Muslimani, politički su priznati kao poseban narod odlukom CK SK BiH iz maja 1968, mogućnost izjašnjavanja dobili su na popisu stanovništva 1971, dok je puno ustavno priznanje ravnopravnosti uslijedilo saveznim Ustavom iz februara 1974. godine.

Kao stručnjak za usmenu književnost, u knjizi veliku pažnju posvećujete baladama (poput Hasanaginice), sevdalinkama i epici. Na koji način usmena tradicija drži kontinuitet i predstavlja, kako je navedeno u nekim prikazima, "kičmu" hiljadugodišnjeg toka bošnjačke književnosti?

Usmenost po definiciji prethodi pismenosti, kako kod postupka stvaranja svijeta – On kaže "budi" i ono "biva", kod kur'anskog teksta, koji je iz audio medija prešao je u scribo medij i tako redom. Javlja se, čak, i stalna paralela između usmenog i pisanog, tako naprimjer, u postupku božanskih obznana postoje usmene i pisane obznane: Kur'an je usmena, a sve stvoreno je pisana obznana; suglasnici u arapskom tekstu su "pisani" i simboliziraju materijalnost, dok su vokali duhovni i slika usmenosti. I tako redom. Upravo se stoga sve velike kulture baziraju na usmenoknjiževnim tekstovima i folklorističkim zabilješkama. Takva je situacija i sa bošnjačkom književnošću. Usmena književnost zaista jeste temelj i onim djelima koja se ni na koji očigledan način ne referiraju na folklor: niti strukturom, niti citatom, niti motivom, jer, ako ništa, nadograđuje ukupni razvoj jedne nacionalne književnosti, regionalnih interliterarnih književnih zajednica, a samim tim i ukupnu svjetsku književnost. To je kao situacija sa visokim katovima zgrade, nemaju direktni kontakt sa temeljima i prizemljem, ali ne bi mogli da budu tako visoko da nema ovih koji su na početku. Bšnjačku usmenu poeziju nalazimo još u "Erlangenskom rukopisu" (1720), potom kroz dubrovačke rukopise pa sve do sakupljačkog rada Vuka Karadžića, Luke Marjanovića, Koste Hörmanna pa do prvih sakupljačkih pregnuća Bošnjaka – Mehmed Dželaludin Kurt je 1902. u Mostaru objavio zbirku "Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)", a Esad Hadžiomerspahić 1909. u Banjoj Luci zbirku "Muslimanske narodne junačke pjesme I".

Foto: Velija Hasanbegović

Profesor Vedad Spahić navodi da Vaša knjiga demistificira uske predstave o identitetu bošnjačke književnosti, naglašavajući njen multilingvalni i transnacionalni karakter (poput stvaralaštva na orijentalnim jezicima). Kako pomiriti tu otvorenost i širinu s potrebom za jasnim definiranjem nacionalnog književnog kanona?

Ne samo u ovoj disciplini nego i u brojnim drugim slučajevima, mi često robujemo nekim ustaljenim slikama i trudimo se uklopiti se u njih. Tako je sa historijskim procesima, epohama, stilskim formacijama i slično. A, o čemu se zapravo radi? Ta nametnutost evropskih mjera vrijednosti opterećuje ostale narode da se unutar usko definiranih principa i vrijednosti "uklope", a zapravo automutilacijom sami sebe osakate kako bi se utiskali u kalup. Svaka nacionalna književnost razvijala se u skladu s vlastitim vrijednostima, historijskim okolnostima i ličnim razvojem koji ni na koji način ne može biti identičan s nekim drugim. Na isti onaj način kako pojedinac ne može biti ničija kopija, tako ni pojedinačne zajednice ne mogu biti kopije nekih drugih zajednica. Tako je sama periodizacija bošnjačke književnosti potpuno drugačije uspostavljena nego li je to u slučaju srpske i hrvatske kao najbliže, a potom i svih drugih književnosti; njemačke, francuske ili ruske. Sasvim su pogrešni pristupi da se po nekom tuđem modelu treba sagledavati nacionalna književnost. Najeklatantniji primjer jeste Srednji vijek – na Zapadu je to mračno doba, a na Istoku, posebno u islamskim zemljama, to je zlatno doba razvoja nauke. Tih manje-više hiljadu godina života ne možete izbrisati kao da ih nije bilo, bez obzira da li bile obilježene inkvizicijom ili slobodom one su ostavile trag na ukupni kontinuitet razvoja jedne zajednice, na njihov mentalitet, psihologiju, osjećaj za lijepo, moral i slično.

Upravo su na taj način posebnosti Bošnjaka kao etničke zajednice kroz historijske okolnosti njihovog razvoja doslovno preslikani u ukupni razvoj književnog života. Činjenica da postoji jedan kontinuirani i sasvim odvojeni razvoj neke nacionalne književnosti ukazuje na postojanje jednog etnikuma koji je po svemu sasvim samostalan i samosvojan. Kada čitate jednu historiju književnosti i nailazite na brojna razdoblja, potom imena, pojave, fenomene, polemike, knjige i časopise i sve to zajedno čini jednu in continuo priču, vidite da taj narod koji je sve to dao i preko glave preturio bez ikakve sumnje je prošao proces sazrijevanja, bez obzira što vas nekada dnevnopolitička talasanja žele uvjeriti da ste zakržljali i neizrasli kao narod.

Sami ste istakli da ova knjiga predstavlja prvi pokušaj sinteze koji treba otvoriti prostor za nova istraživanja, a ne staviti tačku na njih. Koja su to razdoblja ili teme unutar bošnjačke književnosti koje, po Vašem mišljenju, i dalje zahtijevaju najviše naučnog rada i dopuna?

Svaka knjiga koja se pojavi otvara nova pitanja i nove mogućnosti, pa tako i ova moja "Historija bošnjačke književnosti". Knjiga je podijeljena na način da je prvo poglavlje posvećeno usmenoj književnosti, kao, kako smo već kazali, osnovi iz koje se svaka književnost dalje razvija. Nakon toga dolazi periodizacija: književnost bosanskog srednjovjekovlja (10. vijek – 1463), osmanski period (1463-1878), austrougarsko razdoblje (1878-1918), međuratni period (1918-1945), doba nakon Drugog svjetskog rata (1945-1992) i savremeno bosansko doba od 1992. godine i Agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa do danas. U principu svako od ovih razdoblja zahtijeva još rasvjetljavanja, a što je period stariji to je uglavnom i zamagljeniji. Nekada je istraživanje usmjereno na evidentiranje i definiranje neke pojave, što su početni stadiji naučnoga bavljenja, a nekada se ta faza treba nadograditi poetičkim i/ili komparativnim bavljenjem. S jedne strane, nedostaju nam detaljniji, moderni i revidirani pregledi autorâ, djelâ i žanrovâ na orijentalnim jezicima, a isto tako nedostaju i monografske studije o kanonskim piscima 20. stoljeća, književnohistorijsko ispitivanje i sagledavanje arhivske građe i periodičnih publikacija, naprimjer, s posebnim osvrtom na polemike bošnjačkih intelektualaca s nekim osporavateljima bošnjačke samosvojnosti tokom cijelog 20. stoljeća, i slično. Pri svemu tome, veliki je broj tema koje bi se morale u dogledno vrijeme istražiti i ponuditi kakvo-takvo prvo čitanje.

Kao potpredsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća zaduženi ste za oblast obrazovanja. Nakon uvođenja cjelokupne nastave na bosanskom jeziku u Sandžaku, ako se ne varamo, 2013. godine, kako danas ocjenjujete taj proces? Koji su najveći izazovi s kojima se prosvjetni radnici i učenici i dalje suočavaju, a opće je poznato da ovaj proces nailazi na brojne prepreke?

Upravo tako. Cjelokupna nastava na bosanskom jeziku Sandžaku započela je školske 2013/2014. godine, a prije toga je postojao izborni predmet od 2003. godine, tako da je ukupni proces u više faza započeo prije skoro četvrt vijeka. Za to vrijeme proizvedeno je preko 250 udžbenika, realizirana mala matura nakon osnovne škole i pripremljena državna matura nakon srednje, svake godine je oko 17.000 djece u ovom modelu nastave i Bošnjaci su uspjeli napraviti zasigurno najbolji manjinski model nastave u republici Srbiji, sasvim samostalno, bez institucionalne pomoći matične države. Brojne su prepreke razriješene, ali su neke i ostale. Neke su prepreke od strane države Srbije, dok su neke od samih Bošnjaka koji ne vide ozbiljnost i važnost ovog modela obrazovanja, što bi kazali u prošlom sistemu – strani neprijatelji i domaći izdajnici. Sama činjenica da institucije države Srbije i dalje negiraju postojanje bosanskog jezika, a Bošnjake tretiraju kao narod koji je nastao 1993. godine, dovoljno ukazuje s čim se sve ovaj proces morao izboriti. Naravno, sve vrijeme mi imamo jasnu svijest da je to isti onaj sistem koji je planirao i izvršio Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, genocid nad Bošnjacima, zločine nesagledivih razmjera, urbicid, bibliocid, kulturocid, etnička čišćenja, rušenje vjerskih objekata, progon i da ne nabrajam dalje. Uz punu svijest o svemu tome trebalo je i sjesti i dogovarati i raspravljati o temeljnim nacionalnim interesima u manjinskom konceptu obrazovanja, a nakon što dobijete tek dio onoga što vam zaista treba, uvjeravati svoje sunarodnjake da je to dobro za njih i njihovu djecu. Prvi javni čas bosanskog jezika kao izbornog predmeta održan je 20. oktobra 2004. u OŠ "Dr. Ibrahim Bakić" u Ljeskovi kod Tutina, dok je redovna nastava na bosanskom jeziku krenula 2. septembra školske 2013/2014. godine u 35 obrazovno-odgojnih ustanova, u 184 odjeljenja, s 4.088 učenika.

Potvrđeno je pravo Bošnjaka u Srbiji na samostalan studijski program na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru koji bi školovao kadar za bosanski jezik i književnost. Zašto je realizacija ovog programa ključna za stabilnost osnovnog i srednjeg obrazovanja na maternjem jeziku?

Visokoškolsko obrazovanje u dijelu koji proizvodi nastavni kadar za bilo koju oblast, a posebno za oblasti od nacionalnog interesa, uvijek je bio u fokusu sistema i vlasti, jer obrazujete ljude koji će izravno obrazovati druge ljude. Svaka ozbiljna zajednica ovim nastavnim obrazovnim smjerovima oduvijek je posvećivala posebnu pažnju, od izbora kadrova, nacionalne strukture, planova i programa, tema za završne radove i tako redom. Upravo je zbog toga Bošnjacima Sandžaka važno da dobiju studijski program koji će proizvoditi nastavnike osnovnih i srednjih škola najprije za bosanski jezik i književnost, a potom i za druge predmete od nacionalnog interesa: historiju, likovnu i muzičku kulturu. Na taj način dobiva se zaokružen sistem obrazovanja unutar koga jedno društvo uspješno proizvodi sve nivoe obrazovanja, pri čemu posebnu pažnju posvećuje predmetima od nacionalnog interesa i nastavnom osoblju koje se bavi tim temama. Nisu to nikakva namišljanja već preuzimanje matrica koje su u potpunosti razrađene u svim ozbiljnijim društvenim uređenjima.  Put do ovog programa nije bio pravolinijski – Državni univerzitet u Novom Pazaru je pri osnivanju 2006. imao studijsku grupu "Srpski i bosanski jezik i književnost", koja je nakon dvije godine preimenovana u "Srpsku književnost i jezik", da bi sadržaji vezani za bosanski jezik bili izbačeni iz posljednje akreditacije 2023/2024. Uprava Univerziteta je u posljednje vrijeme u nizu susreta čelnicike Bošnjačkog nacionalnog vijeća uvjeravala da želi pokrenuti studijski program "Bosanski jezik i bošnjačka književnost", a li do danas nije bilo pomaka.

Često čujemo u medijima da je obrazovni sistem oronuo, zastario, da je nastavnicima lakše s djecom nego s roditeljima, da je nastavno osoblje opterećeno administracijom pa da to trpi sam nastavni proces. Sve je to tačno, posebno kada uzmemo u obzir izrazito nisku pozicioniranost obrazovanja unutar sistema, ali moramo biti realni i reći da brojni problemi potječi od nas samih: od nastavnika koji su zaboravili zašto su odabrali baš taj poziv, od direktora koji je prestrašen ministarstvom, od ministarstva koje reformu vrti u krug bez ozbiljnijih promjena i tako redom. Često zaboravljamo da je svako od nas dio sistema, bez obzira koliko sićušan ili neznatan, ali dio, i dok svaki dio ne bude vodio računa o svojim obavezama koje mora obaviti maksimalno dobro, ne možemo očekivati neke kvalitetnije pomake. Dok god se vodimo računicom da je sasvim normalno minimalno davanje za maksimalno potraživanje, onda se sistem ne kreće prema naprijed.

Autor ste nekoliko udžbenika iz bosanskog jezika i književnosti za škole u Srbiji. Kako izgleda proces prilagođavanja književnih sadržaja u udžbenicima i koliko je teško uskladiti zakonske okvire Republike Srbije s potrebom za potpunim predstavljanjem bošnjačkog kulturnog identiteta?

U svakom sistemu potrebno je sa razine naučnog i univerzitetskog spustiti znanje za potrebe osnovnoškolskog ili srednjoškolskog obrazovanja. U tom procesu morate voditi računa o struci, predmetu, društvenim okolnostima i politici. Naprimjer, kada pravite sadržaj predmeta jezik i književnost u Sarajevu, onda balansirate koliko će biti bošnjačke, koliko srpske i koliko hrvatske književnosti, dok to nikoga neće zanimati niti u Banjoj Luci niti u zapadnom dijelu Mostara ili u Livnu. Na isti takav način, Bošnjaci u konceptu manjinskog obrazovanja imaju pravo na predmet bosanski jezik i književnost čiji sadržaj sami kreiraju, a u ostalim predmetima od nacionalnog interesa učestvuju sa 30% u postojećem nastavnom programu. U postupku kreiranja sadržaja, prijedlog prolazi nekoliko komisija koje ocjenjuju sve, od metodike, psihologije, pedagogije pa do ideoloških smetnji većinskom narodu po bilo kom osnovu: teme, biografije autora, interpretacije književnog djela, interpretacije historijskih činjenica i slično. Tek kada prijedlog programa nastave i učenja prođe sve moguće komisije i bude odobren i usvojen od strane Nacionalnog prosvetnog saveta, onda možete početi sa pripremanjem rukopisa udžbenika, koji, naravno, opet prolazi sve komisije za ocjenjivanje, odobravanje i usvajanje. U brojnim primjerima morali smo činiti brojne ustupke, sve do prethodno definiranih "crvenih linija" koje nismo željeli da budu pređene. Tu smo se zaustavljali makar cijelu deceniju ne dobili traženi program.

Foto: Velija Hasanbegović

Predajete na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a aktivno djelujete i u Novom Pazaru. Često se kritizira tzv. "sarajevocentrični" pogled na pitanja Bošnjaka izvan granica Bosne i Hercegovine. Smatrate li da Sarajevo dovoljno dobro razumije specifičnosti, probleme i potrebe Bošnjaka u Sandžaku?

Sarajevo ne razumije ni potrebe Bošnjaka u Kiseljaku, Fojnici i Rogatici, dakle one njemu mnogo najbliže, a kamoli one u Sandžaku. Predaleko je to da bi bilo uključeno u sferu sarajevskog interesiranja. Ne radi se tu o nemogućnosti realizacije pomoći ili o bavljenju krupnijim pitanjima opstanka Bosne, već, prosto rečeno, pogled iz Sarajeva do tamo ne dopire. Jednostavno, nikoga ne zanima. Moguće je da razlog toga možemo pronaći u tome kako Sarajevo doživljava Sandžaklije, kao spretne i uspješne ljude na svim poljima rada i interesiranja, pa zašto bi se takvima ukazivala neka pomoć i briga kada se oni sami već sasvim dobro snalaze.

Slike tog nemara mnogo se bolje vide unutar granica Bosne i Hercegovine nego izvan nje, jer su Bošnjaci u Bosni osuđeni na volju političkog Sarajeva, a ovi u Sandžaku ipak nisu. Bošnjaci u Stocu, Livnu, Jajcu ili Banja Luci ne mogu kreirati neki svoj zaseban put izvan Sarajeva, dok je to u Novopazarskom kraju sasvim moguće i društveno-politički, i kulturno, i obrazovno i tako redom. Naravno, ti se trendovi u nekom narednim periodima moraju mijenjati, jer jedino sa izgradnjom zajedničkih stavova i zajedničkim snagama možemo se izboriti s neprijateljima koji ne miruju.

Već godinama svjedočimo padu broja upisanih studenata na humanističkim studijskim grupama. Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nerijetko u prvi upisni rok uđe s jednocifrenim brojem kandidata. S obzirom na stroge ekonomske i administrativne kriterije unutar Univerziteta, prijeti li ovom odsjeku u bliskoj budućnosti spajanje s drugim grupama ili čak gašenje pojedinih smjerova? Kako se boriti protiv narativa da su ove nauke "neisplative"?

Niti u jednoj zajednici na svijetu humanistika nije isplativa disciplina. Nigdje se na svijetu arhiv i muzej ne izdržavaju od vlastitih sredstava. Tek se s pojavom bestseller romana i blockbuster filmova višestruko vraća uloženo. Ako stvari posmatramo šire nego li je to uobičajeno, onda vidimo da humanistika kao i umjetnost ima status neprofitabilnih disciplina koje su od nacionalnog interesa i u čiji se razvoj ulaže, a rezultati se ne mjere zaradom nego uspjehom u kategorijama koje je ta disciplina definirala.

Priče o spajanju su jedna od podvala kojom se želi u društvu izazvati nezadovoljstvo, melanholija, defetizam i tako redom, što je u cilju svih neprijatelja i Bosne i Bošnjaka. Nacionalne discipline u jednoj zajednici imaju sasvim zaseban status i uvijek su održive, makar ih niko ne studirao. Te discipline postoje, njihovi rezultati su najvidljiviji na polju kulture i one su najvažnija slika jedne zajednice. Najvrjednija arhitektonska rješenja su ona u kojima se prepoznaju slojevi kultura sa prostora na kome se dati objekt nalazi, pa ukoliko se neko rješenje pojavljuje na više različitih mjesta i unutar više različitih ambijenata, za takvo rješenje kažemo da je istrošeno, bez duhovnog sadržaja bez komunikacije s okolinom i slično. Dakle, i arhitektura se mora konsultirati sa nacionalnim umjetnostima i humanistikom da bi ostvarila puni rezultat. Stoga, nema bojazni za Odsjek od njegovog gašenja, ali ima u primjerima kada se nekim nenacionalnim disciplinama često zna posvećivati veća pažnja nego onim koje su od nacionalnog značaja.

Jedan od glavnih ciljeva Vašeg odsjeka jeste školovanje budućih nastavnika i profesora. Međutim, u cijeloj Bosni i Hercegovini prosvjetni radnici su društveno devalvirani, s platama koje ne prate troškove života i statusom koji je degradiran. Zašto bi danas bilo koji maturant odabrao studij književnosti i rad u učionici pored atraktivnijih i profitabilnijih zanimanja? Kako riješiti ovaj paradoks da društvo vapi za dobrim nastavnicima, a niko ne želi to da studira?

To je jedan globalni problem koji često nema veze sa samim novcem – novije generacije ne žele da bilo kome bilo šta daju pa makar to bilo i znanje. Takva je situacija u cijeloj Evropi, nedostaju nastavnici svih predmeta, a posebno onih matematičkih, prirodnjačkih i informatičkih. E, tu već može se govoriti o novcu, jer sa završenim tim zanimanjem mnogo se više zarađuje izvan učionice nego u njoj. Sve su to neke mijene i konstante turbulentnih vremena, neka zanimanja postaju pretjerano zanimljiva pa se zagušimo njima, onda dođe neka društvena promjena u vidu industrijalizacije, informatizacije pa sada do vještačke inteligencije, a svaka od njih napravi ogromne turbulencije u zajednici da mnogi moraju preorijenirati, doškolovavati i uklapati u novonastale ekonomske uvjete. Nisu plaće u obrazovanju ništa manje od plaća u nekoj općinskoj ili kantonalnoj administraciji, ali obrazovanje traži stalni rad na sebi, požrtvovan odnos i spremnost da se posvetite drugom. Zato je mnogo veći broj zainteresiranih da radi na drugim poslovima nego u obrazovanju. Znanje nije znanje znati, već je znanje znanje dati! – kaže stara narodna poslovica.

Predsjedavajući ste Odbora za bosanski jezik i književnost pri Matičnom društvu  bošnjačkih vijeća s prostora bivše Jugoslavije. Koji su glavni prioriteti ovog tijela kada je riječ o standardizaciji bosanskog jezika i zaštiti prava na obrazovanje Bošnjaka u cijeloj regiji?

Trenutni prioritet ovoga tijela jeste ujednačavanje nastavnih programa predmeta bosanski jezik i književnost za sve Bošnjake gdje god da oni žive i ma koji koncept obrazovanja da se u njihovoj zemlji provodi. Za početak izradili smo popis lektira koji predstavlja optimum zajedničkih autora i naslova iz kanona bošnjačke književnosti, a koji bi morali biti prisutni u svakom predmetu koji bošnjačka djeca slušaju kao obavezni ili izborni predmet iz oblasti bosanskog jezika i književnosti. Dakle, Odbor će brinuti o svim zajedničkim interesima Bošnjaka iz oblasti bosanskog jezika i bošnjačke književnosti, kreirajući rješenja za unapređenje nauke i struke, potom obrazovnih procesa i medijskog sadržaja kojima se popravlja kvalitet znanja i ukupno prisustvo ovih disciplina od nacionalnog interesa u svakodnevnom životu bošnjačke zajednice gdje god da se ona nalazi. Matično društvo bošnjačkih vijeća je, da pojasnim, krovno tijelo koje okuplja bošnjačka nacionalna vijeća s prostora bivše Jugoslavije, kao i iz bošnjačke dijaspore u SAD-u, Austriji, Kanadi i Republici Turskoj.

Historija bošnjačke književnosti, Svjetlostkomerc, 2026.