Politika | 17.03.2021.

SDP nije multietnička, ona je antietnička stranka

One kojima je, kao Nikšiću, neugodno i neprijatno u koži bošnjačkih predstavnika ne treba više nikada zvati na takvu vrstu skupova. Oni su već odavno pokazali da se daleko ugodnije osjećaju, ali i konstruktivnije djeluju, u intimnim druženjima s Dodikom i njemu sličnima. Ondje im i jeste mjesto.

MUSTAFA DRNIŠLIĆ

Socijalistička demokratska partija trebala je već davno otići na smetljište historije. Ne samo jer je riječ o političkoj organizaciji koju je trebalo lustrirati kao samoprozvanu nasljednicu SKJ, a time i komunističkog pratećeg totalitarno-represivnog prtljaga, već i zbog štete koju je nakon završetka Agresije nanijela Bosni i Hercegovini i bošnjačkom narodu. Asimetrična ustavna rješenja, zbog kojih je Federacija BiH postala trajni talac Čovićevog HDZ-a, a RS lični posjed Dodikovog SNSD-a; zakon o prebivalištu, kojim je zabijen nož u leđa bošnjačkih povratnika; čelno mjesto u notornoj “Alijansi za potjere”, koja je unazadila Bošnjake dvadeset godina; neprekidno izjednačavanje bošnjačke nacionalne politike, koja se izborila ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za demokratski prostor na kojem SDP može da politički djeluje, sa separatističkim i agresorskim nacionalnim politikama druga dva kolektiva; relativizacija stvarne opasnosti koju za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake predstavljaju srpska i hrvatska politika; trošenje bošnjačkog glasačkog, društvenog, ekonomskog i moralnog kapitala kako bi se njime odobrovoljili drugi te nakratko kupile besmislene multietničke titule; beskrajna servilnost i autošovinizam na polju politike, kulture i identiteta...

Preduga je lista smrtnih SDP-ovih grijeha spram onog glasačkog tijela koje nastanjuje prostor koji je odbranila Armija RBiH, a čije glasove ova stranka peca. No, umjesto barem nekih naznaka stida, besramne raspikuće iz SDP-a ovih dana pokušavaju glumiti i neke moralne vertikale. Činjenica da to rade tako što pljuju u ruku koja im je nakon svega ipak ispružena, i to preko bošnjačke žive srebreničke rane, zorno svjedoči o kakvom je to političkom nitkovluku doista riječ.

BOLJŠEVIČKO POMRAČENJE UMA

Dobronamjerna inicijativa reisa Kavazovića da na jednom mjestu okupi relevantne državne i političke predstavnike Bošnjaka, kako bi se uskladili stavovi o statusu i stanju u kojem se ova nacija nalazi u Srebrenici, imala je kao rezultat pripremu Rezolucije o Srebrenici. Ovu prijeko potrebnu Rezoluciju potpisali su svi pozvani osim Nermina Nikšića, koji je ovu priliku iskoristio da još jednom pokaže zašto je SDP i njegove kadrove potrebno što prije poslati u politička “vječna lovišta”. Umjesto da potpiše Rezoluciju, Nikšić je poziv na sastanak iskoristio za predizborno političarenje, idiotsko verglanje boljševičkih parola te nepristojno vrijeđanje domaćina.

Nikšićevo pravdanje kako odbija potpisati Rezoluciju jer sastanku prisustvuje isključivo iz pozicije predsjednika “multietničke stranke” vrhunac je stupidnosti. On takvom izjavom ne dokazuje bilo kakvu “multietničnost” stranke koju predvodi već, upravo suprotno, pokazuje da među brojne etnije čije interese, eto, zastupa ne ubraja i bošnjačke povratnike. Isto je i s Nikšićevim autošovinističkim izražavanjem zabrinutosti kako bi njegov potpis na Rezoluciju bio “pucanj u Bosnu i Hercegovinu”, jer bi, navodno, takvo “jednostrano” potpisivanje sporazuma između stranaka sa sjedištem u Sarajevu i Islamske zajednice potvrdilo argumentaciju o Sarajevu kao bošnjačkom, a ne bosanskohercegovačkom glavnom gradu. Nevjerovatno! Razumije li uopće Nikšić da je on ovim praktično izjednačio interese preživjelih žrtava genocida s interesima genocidnih politika? Shvata li Nikšić da je ovim riječima Dodikovu, ali i Karadžićevu politiku normalizirao i prihvatio kao dio legitimnog političkog diskursa te velikosrpske pretenzije priznao kao legitimne političke interese koji se, po Nikšićevom tumačenju multietničnosti, moraju podjednako uzimati u obzir želi li SDP ostati multietičan?

Na istom je tragu i Nikšićevo problematiziranje uloge Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u cijelom ovom procesu. Ma koliko mu militantni sekularizam titoističkog tipa udarao u glavu i mračio um, Nikšiću bi valjda moralo biti poznato da su upravo džemati osnovne društvene ćelije povratnika, da su bili pogonski motori povratka, ali i ostali glavni kanali preko kojih institucionalno obespravljeni povratnici mogu artikulirati svoje interese. Je li moguće da Nikšić ne razumije ili negira ulogu koju Islamska zajednica u BiH ima u životu povratnika? Nikšiću je u Rezoluciji čak zasmetala i tvrdnja “da se nije odustalo od fizičke eliminacije Bošnjaka i Islamske zajednice”, pa se pita: “Kako je moguće fizički eliminirati Islamsku zajednicu?!” Je li moguće da nakon genocida nad Bošnjacima, 115 ubijenih imama, 614 porušenih džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata, nakon potpunog nestanka Bošnjaka, muslimana i kompletnog islamskog naslijeđa s dvije trećine Bosne i Hercegovine neko, a pogotovo lider navodno “probosanske” stranke, postavlja ovakvo pitanje? Da li od svog naroda odrođeni Nikšić uopće zna da mete velikosrpskih terorista i vandala nisu podružnice i filijale SDP-a (a i zašto bi i bile ako pogledamo kakvu je veliku uslugu velikosrpskoj politici učinio SDP u Srebrenici) već džamije na koje se svako malo nasrće oruđem i puca iz oružja? Može li Nikšić uopće shvatiti otkud interes Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za opstanak i sigurnost svojih džematlija ili mu je primitivni boljševizam potpuno pomračio razum?

Šta tek reći za Nikšićevu suludu tvrdnju kako bi se “SDP potpisivanjem sporazuma o političkom programu s IZ-om ili bilo kojom drugom vjerskom zajednicom odrekao ideje jedinstvene države jednakopravnih građana, čime bi ubili svaku šansu za multietničku SDP, možda je pretenciozno reći, i multietničku Bosnu i Hercegovinu”? Upravo se u ovoj rečenici vidi sva izvitoperenost redukcionističkog i komunističkog tumačenja multikulture od ovdašnjih nepokajanih sarajevskih boljševika. Nikšić, očigledno, nema kapaciteta da shvati kako bi istinska multikultura bila potpisati sporazume o političkom programu sa sve tri zajednice, a ne tvrditi da je vrhunac multikulture marginalizacija vjerskih zajednica i negiranje njihove pozitivne društvene uloge. Nikšić i SDP nisu nikakvi eksponenti multikulture jer niti priznaju niti uvažavaju kulturne različitosti i posebnosti, oni su zagovornici specifične monokulture jugokomunističkog tipa. Isto tako, Nikšićev SDP nije ni multietnička već antietnička stranka koja odbija priznati postojanje partikularnih “etničkih”, odnosno nacionalnih interesi, koji nemaju istu niti važnost niti vrijednost, pogotovo u moralnom smislu. Ne može se imati isti odnos spram velikosrpske okupacije Srebrenice i borbe preživjelih žrtava genocida za svoj grad. Ne može ako se želite nazivati probosanskom ili multietničkom strankom. Ne može, osim ako niste korisni idiot i trojanski konj velikosrpske politike.

NITI SE STIDE NITI SE KAJU

Da bi sve bilo gore, uslijed specifične ideologije koju SDP baštini, ni lideri ni kadrovi te stranke nisu u stanju kritički sagledati svoje krajnje izvitoperene svjetonazore zbog kojih upravo i jesu korisni idioti i trojanski konji kako velikosrpske, tako i velikohrvatske politike. Njihova ideološka i intelektualna baština i politička kultura obojeni su do kraja normama i vrijednostima prošlog sistema kada je multikultura bila zamjenica za srbizirano jugoslavenstvo, multietničnost se dokazivala tako što se napadalo na interese naroda iz kojeg se potiče, vjerske službenike nadzirale su “službe”, a vjernici su bili “među svoja četiri zida”.

Tu je možda suština problema i objašnjenje za sve štetočinske političke poteze SDP-a, ne samo u Nikšićevom mandatu. Tu vjerovatno treba tražiti objašnjenje za Nikšićevu ponižavajuću servilnost, kada je išao na rukoljub Miloradu Dodiku i tražio od njega dopuštenje da politički djeluje u RS-u, a tu je možda i razlog za neobično brz uspon Vojina Mijatovića, koji je od nekadašnjeg SNSD-ov aparatčika evoluirao u potpredsjednika SDP-a, da bi zatim prijetio što hapšenjem Bakiru Izetbegoviću, što klanjem Hakiji Meholjiću. Vjerovatno je to ono što u SDP privlači političke srbofile poput Bege Bektića, ali i druge osobe koje uživaju u saradnji pa čak i u intimnom druženju s velikosrbima i negatorima genocida. Tu je sigurno i razlog za odijum koji spram vjerskih zajednica, naročito spram Islamske zajednice u BiH, pokazuju kadrovi SDP-a, nazivajući ih “ograncima fašističkih organizacija”.

Na kraju krajeva, iako sasvim dobronamjeran, poziv koji su Nikšiću uputili iz Islamske zajednice ipak je i pomalo naivan. Jer, nemojmo zaboraviti, nije ovo prvi put da je Nikšić odbio pruženu ruku iz Islamske zajednice. Prisjetimo se da je 2015. godine odbio poziv reisul-uleme Husein-efendije Kavazovića da prisustvuje sastanku u vezi s pogoršanom sigurnosnom situacijom u Bosni i Hercegovini. Objašnjenje je bilo slično kao i ovih dana, multietnički i multikulturni Nikšić ne želi da bilo čim, a pogotovo svojim prisustvom, doprinese “navodnom jedinstvu bošnjačkog naroda”. I tada je Nikšić ovakve pozive nazivao “doprinosom podjeli Bosne i Hercegovine” te ponovo napravio sramnu analogiju upoređujući takav skup s Čovićevim HNS-om. Poznajući ovakve dugogodišnje, vjerovatno i višedecenijske Nikšićeve stavove, teško se ne upitati zašto su u Islamskoj zajednici u BiH mislili da će ovaj put biti bilo šta drugačije. Štaviše, djelovanje SDP-a od 2015. godine do danas pokazuje trend dodatne depatriotizacije i deintelektualizacije ove stranke.

BEZNADEŽNA POLITIKA I IZGUBLJENI SLUČAJEVI

Ipak, možda je ponajbolji komentar na Nikšićeve sabotaže dao sam domaćin sastanka reis Husein-efendija Kavazović, koji je, ponešto rezignirano, komentirao kako je pokušao otvoriti pitanje bošnjačkog opstanka, no da nažalost u glavi nekih ne postoji ništa osim populizma i politikantstva.

“Tako nam je godinama. I koliko vidim, potrajat će do našeg nestanka u RS-u za 10-15 godina. Prosjek starosti našeg svijeta tamo je oko 60 godina. Sve se time kaže. Da Allah dragi sačuva i sakloni. Eto, pravi se dom za majke Srebrenice koje nemaju nigdje nikoga u Potočarima. Kad njih pokopamo, pitamo li se šta ćemo. Ne, glumimo nekakve multietničke partije po Sarajevu”, poručio je reis Kavazović i razotkrio sav besmisao i bijedu “multietničke građanske politike”.

Ipak, i na reisovu, ali i na svebošnjačku žalost, SDP kao i njemu slične “građanske” stranke možda i izvode travestičnu pantomimu multietničke politike, koristeći bošnjačke glasove kako bi izigravali multikulturu u većinskim bošnjačkim sredinama, a ignorirali bošnjačke interese ondje gdje su oni ugroženi, no oni zaista vjeruju u vlastitu političku vrlinu i moralnost. Njima, kao političkoj organizaciji, nažalost, više nema pomoći te na njih ne treba računati, osim kao na utege na nogama, političke sabotere i diverzante koji će pokušati obesmisliti i problematizirati svaku artikulaciju probošnjačke politike, svaku borbu za bošnjačko bolje sutra. One kojima je, kao Nikšiću, neugodno i neprijatno u koži bošnjačkih predstavnika ne treba više nikada zvati na takvu vrstu skupova. Oni su već odavno pokazali da se daleko ugodnije osjećaju, ali i konstruktivnije djeluju, u intimnim druženjima s Dodikom i njemu sličnima. Ondje im i jeste mjesto.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Hejdar Alijev, simbol progresa Azerbejdžana

A SVE JE POČELO 10. MAJA: Mitterand je štiteći Srbe sprečavao vojne intervencije u BiH

Po šumama i grobljima: Baralija i Forto izrugivali se sa antifašizmom u Sarajevu i Mostaru

Dodik i Vučić pjevali "Mrtvi ste": Na Dan pobjede nad fašizmom slavili nacističkog kvislinga