Otkako je prvi put spomenuto njeno ime, o Bosni i Hercegovini pregovara se, raspravlja i dogovara. Često iza njenih leđa, bez njenih predstavnika. Različite konferencije, sporazumi, dogovori, pregovori obilježili su prošlost, ali i sadašnjost ove zemlje, od konferencija prije svjetskih ratova do recentnih pregovora o izmjenama Ustava ili Izbornog zakona.

U posljednjih trideset godina o Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini gotovo se svakodnevno pregovaralo, a rijetko kada nešto i dogovaralo. Kada se pogleda unazad, svi su ti mirovni planovi i sporazumi koje je osmišljavala međunarodna zajednica uvijek imali zajednički imenitelj u naciji i podjeli, zato su valjda bili i osuđeni unaprijed na propast. Različito viđenje političkog uređenja Jugoslavije dovelo je do njenog raspada i krvavog rata, a slično se dešavalo i u Bosni i Hercegovini.

Pregovori u predvečerje Agresije nisu rezultirali nikakvim uspjehom, rezultirali su tek onda kada su Bošnjaci vojno ojačali i kada su sklopili savezništvo s Hrvatima. To je rezultiralo promjenom stanja na bojištu, ali i panikom u međunarodnoj zajednici koja je po svaku cijenu pokušala i uspjela u nakani da spriječi konačan vojni slom srpskih snaga. Iz te je panike nastao Dejtonski sporazum, koji se danas bezuspješno pokušava popraviti jer su ga vrijeme i okolnosti davno pregazili.

Da se Jugoslavija raspada, bilo je jasno nakon 14. kongresa Saveza komunista, održanog od 20. do 22. januara 1990. godine. Slovenačka delegacija, kada je bilo jasno da nema dogovora o budućnosti zemlje, napušta zasjedanje, a za njima izlazi i veći dio hrvatske delegacije. Te godine u svim jugoslavenskim republikama održani su prvi višestranački izbori. Osim u Srbiji i Crnoj Gori, u svim drugim republikama komunisti doživljavaju poraz, a s oživljavanjem višestranačkog života u Jugoslaviji počinje proces pokušaja rekonstrukcije i očuvanja federalne Jugoslavije.

U oktobru 1990. godine slovenski i hrvatski pravni stručnjaci objavili su svoj prijedlog rekonstrukcije Jugoslavije pod nazivom “Nacrt ugovora o Jugoslavenskoj konfederaciji – savezu jugoslavenskih republika”, kojim je Jugoslavija trebala biti uređena na konfederalnom principu, zajedničke poslove carinske i monetarne unije, zajedničko tržište, koordinaciju infrastrukture, slobodu kretanja radne snage i robe te zajednički vojni kontingent u slučaju neposredne ratne opasnosti. Srbija kategorično odbacuje ovaj plan.

Nakon toga, svoj plan o očuvanju zemlje javnosti predstavljaju predsjednici Bosne i Hercegovine i Makedonije Alija Izetbegović i Kiro Gligorov. Obojica su se zalagala za očuvanje Jugoslavije, ali znatno preuređene. Izetbegovićev prijedlog predviđao je Srbiju i Crnu Goru u klasičnoj federaciji, Sloveniju i Hrvatsku u konfederaciji prema prvim dvjema, a BiH i Makedoniju jednako blizu i jednako udaljene od svih. Mart 1991. protekao je u znaku još tri sastanka i pregovora, u Splitu, zatim u Kranju i, posljednji, u Vili “Biljana” na Ohridu.

Izetbegović i Gligorov na Stojčevcu kod Sarajeva 6. juna objavljuju Platformu o ustrojstvu buduće Jugoslavije. Prijedlog je dva dana kasnije podržala Evropska zajednica (Deklaracija o Jugoslaviji od 8. juna 1991. godine). U Splitu se nakon toga 12. juna sastaju Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. “Milošević i Tuđman su, očito, došli pripremljeni. Pokušavali su razgovore usmjeriti na trojnu podjelu Bosne. Odgovarao sam prijedlozima o rekonstrukciji Jugoslavije na osnovu platforme Gligorov – Izetbegović. To je bio dugi razgovor gluhih, a slično je i na šahovsku partiju u kojoj ja igram protiv dvojice, i to sa figurom manje. Uspio sam izvući remi”, napisat će kasnije u svojim Sjećanjima Alija Izetbegović.

Međunarodna zajednica u proljeće 1992. godine postavlja dva uvjeta vlastima Bosne i Hercegovine da bi priznala njenu samostalnost: tražili su referendum i pristanak na mirovni plan koji je osmislio portugalski diplomata José Cutileiro. On je zamislio BiH kao državu sastavljenu od tri jedinice na nacionalnom ključu. Građani BiH srpske nacionalnosti, na instrukciju SDS-a, u ogromnoj većini bojkotiraju referendum. Pregovori o Cutileirovom planu počinju u februaru 1992. godine u Sarajevu. Za stolom su se našli Alija Izetbegović, Rusmir Mahmutčehajić i Naim Kadić, Mate Boban, Mile Lasić i Ilija Stanić te Radovan Karadžić, Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik.

“1. Bosna i Hercegovina će biti država sastavljena od tri konstitutivne jedinice zasnovane na nacionalnom principu i uz uvažavanje ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija. 2. Bosna i Hercegovina ostaje u postojećim granicama, a Vlada BiH kao ni vlade konstitutivnih jedinica neće ohrabrivati bilo kakav zahtjev za priključenjem dijela njene teritorije nekoj od susjednih država. 3. Suverenitet počiva na građanima hrvatske, muslimanske i srpske nacionalnosti, kao i drugih nacija i nacionalnosti koje sve to pravo ostvaruju kroz građansku participaciju u konstitutivnim jedinicama i centralnim organima republike”, ključne su tačke tog plana. Lisabonskim dogovorom 21. i 22. februara odlučeno je da će BiH biti sastavljena od nekoliko entiteta. Entiteti su trebali biti obilježeni etničkim predznakom, što znači da je po tom planu svaki narod trebao dobiti svoj entitet.

Nakon propasti pregovora u Lisabonu i Cutileirovog plana, novu viziju budućnosti pregovorima su pokušali provesti u djelo pregovarači Cyrus Vance i lord David Owen. Taj plan predviđao je da Bosna i Hercegovina bude uređena na načelu “deset provincija”, odnosno, Bošnjacima bi pripalo 30 posto teritorije, Hrvati bi dobili 25 posto, a Srbi 45 posto teritorije BiH, odnosno provincije koje bi pripale Muslimanima, Hrvatima i Srbima. Po tom planu BiH je ostala država, ali podijeljena u deset autonomnih provincija, podijeljenih po etničkom principu. Predstavnici Hrvata prihvatili su taj plan i on je bio ključ krvavog sukoba između Armije BiH i snaga HVO, koji je tinjao i konačno eksplodirao u maju 1993. godine.

Nakon tog propalog plana počinju novi mirovni pregovori o planu nazvanom Owen-Stoltenbergov plan, po norveškom diplomati Thorvaldu Stoltenbergu, koji je BiH zamislio uređenu kao konfederaciju. U Ženevi se 15. i 16. juna 1993. godine sastaju Milošević, Tuđman, Izetbegović, Momir Bulatović, Karadžić i Boban, a rezultat pregovora je bio prijedlog “Unija tri republike”. Po tom planu Bosna i Hercegovina bi se sastojala od tri republike, podijeljene u pet područja, zemlja bi bila konfederacija sačinjena od republika.

U septembru 1993. godine novi krug pregovora o budućnosti zemlje. 20. septembra 1993. godine na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible” sastaju se Tuđman, Milošević i Bulatović i dogovaraju mape i buduće granice. Njihov konačni prijedlog predstavljen je 22. decembra 1993. godine na sastanku ministara EU-a u Bruxellesu. Odlučeno je da većinski bošnjačka republika obuhvata 33,33 posto teritorije BiH, republika s većinskim srpskim stanovništvom 49 posto teritorija, a republika s većinskim hrvatskim stanovništvom 17,50 posto teritorija BiH. Plan je propao kao i mirovni pregovori 18. januara 1994. i 12. februara 1994. godine.

Rijetko su koji pregovori rezultirali sporazumom poput Vašingtonskog sporazuma. Sporazum u Washingtonu potpisan je 18. marta 1994. godine, kada je dogovoren prijedlog Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Preliminarni sporazum o uspostavljanju konfederacije između Federacije BiH i Republike Hrvatske te Sporazum koji obezbjeđuje Federaciji pristup Jadranskom moru kroz teritoriju Hrvatske i Sporazum kojim Hrvatska dobiva pravo tranzita kroz općinu Neum. Sastavni dio Vašingtonskog sporazuma bio je i Vojni sporazum zaključen u Splitu 12. marta 1994. godine. Tada započinje akcija oslobađanja teritorije BiH pod srpskom okupacijom.

Vašingtonski sporazum potpisali su Krešimir Zubak u ime Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Franjo Tuđman u ime Republike Hrvatske, te u ime bosanskohercegovačke vlasti Alija Izetbegović i Haris Silajdžić. Sporazum je doveo do prekida sukoba Armije BiH i HVO-a, a njihovo savezništvo bilo je strateška prekretnica koja je odredila ishod rata. Tako je nastala Federacija Bosne i Hercegovine.

U petoj godini rata na prostoru bivše Jugoslavije končano dolazi do prekida oružanog sukoba. U Daytonu je u novembru 1995. godine potpisan prekid rata između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Glavnu i odlučujuću riječ u pregovorima vodila je američka diplomacija na čelu s Billom Clintonom. Ovim je sporazumom BiH sastavljena iz dva entiteta, Federacije BiH i RS-a, te neutralnog područja Brčko distrikt. Podijelivši Bosnu i Hercegovinu na dva entiteta, pri čemu jedan entitet sačinjavaju većinski Bošnjaci i Hrvati (Federaciju BiH), a drugi entitet RS većinski Srbi, još jednom je potvrđena podjela BiH od stranih predstavnika.

Prvo je potpisan Opći okvirni sporazum, koji je sadržavao 11 aneksa i šest dodatnih sporazuma, a od svih jedanaest aneksa,i tada i danas najviše pažnje je privlačio i privlači Aneks 4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu, gotovo da nije bilo godine u kojoj nismo imali pregovore, od reforme policije pa do izmjena Izbornog zakona. Najvažniji su se svakako dešavali 2006. godine i rezultirali su takozvanim “Aprilskim paketom”, koji je podrazumijevao brojne izmjene Ustava BiH.

Amandmani su predviđali proširenje nadležnosti državnih institucija i diobu nadležnosti s entitetima, ali samo uz jedinstven stav države i oba entiteta. Aprilskim amandmanima Vijeće ministara BiH bi faktički bilo vlada u punom smislu te riječi, na čijem bi čelu bio premijer. Bilo bi ukinuto Predsjedništvo BiH, a bila bi uvedena dužnost predsjednika i dva potpredsjednika države koji bi bili birani indirektno u Parlamentu BiH. Vođenje vanjske politike prešlo bi u nadležnost Vlade BiH, čime bi bile smanjene ingerencije šefa države. Broj zastupnika u Zastupničkom domu bio bi povećan s 42 na 87, s tim da tri moraju biti iz reda Ostalih. Za Dom naroda je utvrđeno da broji 21 delegata, po sedam Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Najveći protivnik bio je tadašnji predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić, koji je insistirao na ukidanju entitetskog glasanja. U Parlamentu BiH je tokom glasanja presudan bio glas odmetnutog zastupnika Mehmeda Žilića, koji je napustio SDA i prešao u Stranku za BiH. Za “Aprilski paket” glasalo je 26 zastupnika: 9 iz SDA, 5 iz SDS-a, po tri iz SNSD-a i SDP-a BiH, 2 iz PDP-a te po jedan iz HDZ-a BiH i Socijalističke partije RS-a. Protiv je bilo 16 zastupnika: 7 iz Stranke za BiH, 4 iz HDZ-a 1990 te po jedan iz SDP-a BiH, NHI-ja, BOSS-a, HDU-a i SRSRS-a.

Tadašnji američki ambasador u BiH Douglas McElhaney u depešama koje je objavio WikiLeaks, a prenio Faktor, pisao je da su pojedini državni zastupnici potkupljeni kako bi glasali protiv. “Oko 48 sati prije, ali i tokom debate, Mehmed Žilić, prebjeg iz SDA, činio se čovjekom spremnim da bude taj koji će glasati tako ako mu plate. Svi pokušaji njegovih prijatelja, uključujući čak i reisul-ulemu Mustafu ef. Cerića, kojeg sam lično zamolio da utječe na njega, da ga nagovore da ne glasa protiv paketa, propali su. Drugi ključni element za pad paketa je Katolička crkva i kardinal Vinko Puljić, koji su direktno utjecali na formiranje HDZ-a 1990, okretanje protiv Dragana Čovića i na njihovo odbacivanje paketa. HDZ 1990 i SBiH su kroz podmićivanje i uz podršku Katoličke crkve vodili kampanju 'spržene zemlje' da sruše amandmane”, pisao je tada McElhaney.

Tri godine kasnije, Španija kao predsjedavajuća Evropske unije, inicirala je nove pregovore koji su dobili naziv “Butmirski paket”, jer su sastanci održavani u NATO bazi u Butmiru. Ovim setom amandmana na Ustav BiH, koji je bio manjeg obima od “Aprilskog paketa”, riješilo bi se pitanje blokade u Domu naroda BiH, gdje bi delegati raspravljali samo da li je neki zakon štetan po vitalni nacionalni interes, ali ne bi imao zakonodavnu ulogu. Kao i u “Aprilskom paketu”, birali bi se predsjednik i dva potpredsjednika BiH indirektno u Parlamentu BiH, a Vijeće ministara dobilo bi veće ovlasti. Evropska unija tada je pokušala da nađe minimum za konsenzus među bh. političarima.

Između američkog “Aprilskog paketa” i evropskog “Butmirskog paketa” 2008. godine su predsjednici SDA, SNSD-a i HDZ-a BiH rahmetli Sulejman Tihić, Milorad Dodik i Dragan Čović potpisali “Prudski sporazum”. Ovaj sporazum izazvao je brojne kontroverze u javnosti jer se redefiniranje entitetskog nivoa vlasti tumačilo kao podjela Federacije BiH na etnički čiste entitete. Po njemu, država bi bila sastavljena od regija, konkretno četiri: banjalučke, tuzlanske, mostarske i distrikta Sarajevo.

Konačno, ne treba zaboraviti da su u aprilu 2005. godine na Vlašiću počeli pregovori o reformi policije koji će propasti dvije godine kasnije. Te 2005. godine tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown, lideri jedanaest vodećih parlamentarnih stranaka u BiH, komesar Evropske policijske misije EUPM-a i premijer Wilfried Martens na Babanovcu su pregovarali o reformi policije u BiH, što je preduvjet za početak razgovora o pristupanju Evropskoj uniji.

Iz Ureda visokog predstavnika su podsjetili kako je Evropska unija dala na znanje da je restruktuiranje policije zahtjev koji BiH treba ispuniti kako bi se započeli pregovori za članstvo u Evropsku uniju. Također su naglasili tri osnovna principa kojih se BiH mora pridržavati ako želi ostvariti svoje ambicije za ulazak u EU; zakonodavne i budžetske ovlasti moraju biti na državnom nivou, organizacija policije se mora zasnivati na tehničkim kriterijima i stoga mora biti izvedena u funkcionalnim područjima, a politički utjecaj iz operativnog rada policije mora se eliminirati.