Savremena islamska umjetnost – šta je to

Šta je to savremena islamska umjetnost? Postoji hiljadu i jedan način da se ovaj termin krivo interpretira. Mnogi će reći da savremena umjetnost nema nikakvu vezu sa islamskom jer je ova tradicionalna. Isto tako, savremena umjetnost veže se za razvoj umjetnosti Zapada i sagledava se kroz poseban civilizacijski tok proizašao iz onoga što se u Evropi i Americi na polju umjetnosti dešavalo u posljednjih stotinjak godina. Zbog toga, neki će se usuditi reći kako “islamsko” nema nikakvu generičku osnovu da se poveže s ciljevima, vrijednostima i estetikom savremene umjetnosti. Ipak, da bismo odgovorili na ova pitanja, neophodno je pojasniti glavna umjetnička stremljenja u 20. stoljeću da bi nam uopće bilo jasno kako islamsku umjetnost smjestiti ili dovesti u vezu s heterogenim i atipičnim kreativnim izrazima koji su obilježili vrijeme u kojem živimo.

RAZLIKA IZMEĐU MODERNE I SAVREMENE UMJETNOSTI

Kao prvo, terminološki, treba napraviti razliku između moderne i savremene umjetnosti. Pojavu moderne umjetnosti možemo smjestiti u prvu deceniju 20. stoljeća, kada se formiraju stilovi poput fovizma, kubizma, ekspresionizma i apstrakcije. Ovi stilovi proizašli su iz postimpresionističkih kreativnih previranja s kraja 19. stoljeća. Svi oni preoblikovali su klasičnu likovnu formu i tjelesnost, “narušavajući” postulate u predstavljanju ljudskog tijela ili prirode koji su stotinama godina vladali zapadnim slikarstvom i koji su se oslanjali na antičku i iz nje proizašlu renesansnu tradiciju. Fovizam je krenuo prema osamostaljivanju boje i njenoj sugestivnosti, kubizam prema transformaciji oblika i novom formalizmu, ekspresionizam je isticao izražajnost emocija, simbolizam i psihološku komponentu kreativnog izraza, dok je apstrakcija poništavala realni oblik ponudivši različite varijacije ideogramske likovnosti.

Sve ono što se pojavilo kasnije samo je baratalo principima koji su početkom stoljeća već bili postavljeni u ovim temeljnim pravcima. Vremenski gledano, moderna umjetnost imala je svoj domet otprilike do sredine šezdesetih godina, kada se pojavljuju prvi vjesnici formiranja onoga što danas nazivamo savremenom umjetnošću. U čemu je razlika? Moderna umjetnost je, i pored svog inovativnog karaktera, bila u suštini tradicionalna, pogotovo u smislu medija. Kao umjetnici u doba renesanse i baroka, i moderni su umjetnici slikali na platnu s četkicom i uljanim bojama. I dalje ih je zaokupljao problem predstavljanja forme na dvodimenzionalnoj podlozi, i dalje je tu bilo težnje prema tretiranju tradicionalnih tema, iako su oni sve to interpretirali na poseban način. Za razliku od toga, savremena umjetnost izlazi iz tih obrazaca, odbijajući da likovnost veže isključivo za predstavljanje nečega na platnu ili papiru, okrećući se novim medijima i razmišljanjima izvan uobičajenih tehničkih obrazaca, a što je opet za sobom povlačilo i sasvim novu estetiku i načine prezentacije umjetničkog djela.

Takav pristup najviše se primjenjivao kroz različite oblike konceptualne umjetnosti. Umjetnički medij postaje sve što nas okružuje. Koriste se različiti materijali, fotografije, videoradovi, intervenira se u prirodi, čak i ljudsko tijelo postaje dijelom umjetničkog djela. Iz svega ovoga proizlaze pravci poput: arte povera, land arta, body arta, minimalizma, op art, kibernetičke umjetnost itd. Iako era savremene umjetnosti nije koherentna (pojava postmoderne osamdesetih godina), ona traje i danas, s osnovnim principom heterogenog pristupa u formiranju umjetničkog djela, sa željom i idejom da se predstavi savremenost u svoj njenoj kompleksnosti, odnosno s namjerom da umjetnost, osim svog primarnog estetskog cilja i želje za stvaranjem lijepog, svoju inspiraciju i usmjerenje traži i u različitim područjima društvenog, odnosno isticanja društvenog stava kroz alternativne forme vizualnog predstavljanja.

NOVI PRISTUPI I NOVE VRIJEDNOSTI

Na prvi pogled islamska umjetnost nema puno dodirnih tačaka s ovim procesima. I zaista, moderna i savremena umjetnost dio su kontinuiteta zapadne umjetnosti, koja u mnogim vrijednostima nema veze s islamskim. Međutim, ovakav stav može imati svoje slabosti, pogotovo ako znamo da islamska umjetnost ne mora biti isključivo religiozna s obzirom na to da prefiks islamska ima i svoj civilizacijski karakter. U svojih skoro 1.500 godina postojanja islamska umjetnost pokazala se veoma šarolikom i otvorenom prema drugačijem, a da bi se imenovala islamskom, nije morala baratati isključivo arapskim pismom i biti rađena isključivo od muslimanskih umjetnika. Veliku džamiju u Damasku, naprimjer, mozaicima su ukrasili hrišćanski majstori, što ne umanjuje njen karakter islamske arhitekture i umjetnosti s obzirom na to da su primjenjivani vizualni simboli karakteristični za jednu muslimansku zajednicu. I upravo zbog toga, islamska umjetnost prije svega podrazumijeva određenu estetiku, a ne konfesiju, pa tako i danas imamo primjere gdje se umjetnici drugih vjera bave izradom “islamske umjetnosti”. Prema tome, njen razvoj kroz stoljeća i teritorije bio je sublimirajući bazirajući se na načelima apstrakcije, dobijajući svoj univerzalistički karakter, prihvatljiv čak i drugim kulturama, što se ponajbolje vidi iz utjecaja na evropsku srednjovjekovnu umjetnost.

Apstraktni idiom islamske estetike pogotovo je postao interesantan u vremenu otvaranja evropske umjetnosti u 19. stoljeću prema drugačijem, što je bila jedna od rijetkih sretnih posljedica kolonijalnog širenja. Zanimanja za japanski pejzaž, kinesko pismo, afričku skulpturu i islamsku minijaturu doveli su do temeljitih promjena u shvatanju vizualnih percepcija, a samim tim i na nastanak moderne umjetnosti. Svijet islamske apstrakcije i sloboda kolorizma utjecali su na pokret fovizma, dok je arabeska ostavila traga na određene pojave u apstraktnom slikarstvu. Odjednom je, i na pomalo neočekivan način, islamska estetika postala dijelom moderne, a kasnije i savremene umjetnosti.

Ta sloboda da se forma oblikuje na različite načine utjecala je i na umjetnike u islamskim zemljama koji su na tradicionalne izraze poput kaligrafije počeli gledati na drugačiji način. Arapsko je pismo zbog svoje fluidnosti i likovnosti preoblikovano u prepoznatljiv ekspresionistički ideogram koji se više nije “čitao” već shvatao kao emocionalni odraz i refleksija umjetnikovih osjećanja. To je stvorilo ogroman umjetnički opus koji je isticao kaligrafiju u ekspresionističkom smislu. Harf više nije slovo već vizualni znak koji može komunicirati s posmatračem na različitim osnovama, a pogotovo na izazivanju emocije. Time se postavilo pitanje i o psihologizaciji slike i o jednom novom značenju i pravcu u kojem je mogla ići islamska umjetnost dobijajući svoj savremeni izraz. Ustvari, taj pristup doveo je do toga da se islamska tradicionalna estetika transformira u sasvim novi misaoni koncept unutar kojeg bi stara načela i prepoznatljivosti bili očuvani, ali koji je davao ogromne mogućnosti daljnjeg razvoja i otvarao nove etape u razvoju islamske umjetnosti. Ovaj pristup omogućio je da se islamska estetika osavremeni a da ne izgubi bilo šta od onoga po čemu je oduvijek bila prepoznatljiva.