Aktuelna medijska pompa u vezi sa smrću britanske kraljice Elizabete II, te međunarodno-diplomatske strke oko njenog sprovoda otvorili su iznova, pored ostalog, i raznolike historijske osvrte na britansku prošlost, čime se bave razni analitičari, novinari, historičari, književnici. Negdje se analizira britanska kolonijalna ostavština, negdje zamršene rodbinske veze kraljevske loze, negdje moderne političke kontroverze.

U svemu ovome na svjetlo dana, u samo jednom dijelu britanske javnosti, one književne i historiografske, izvedena je neobična tematska publikacija, izdata prije nekoliko godina, aktuelna na duže staze. Britanski pisac Jerry Brotton, inače predavač renesansnih studija pri Queen Mary univerzitetu, istraživao je razne historijske dokumente, ponajviše kartografiju, te trgovačke i vojne rute velikih sila Evrope, Afrike i Azije, čiji se sadržaji kreću u rasponu od 1570. do 1603. godine, a koji se poklapaju s političkim i trgovinskim detaljima iz pisama koje je engleska kraljica Elizabeta u 16. stoljeću razmjenjivala s osmanskim sultanom Muratom Trećim. Sve je  rezultiralo knjigom koja je izašla u Velikoj Britaniji 2016. godine prvi put. Ovom se knjigom na određeni način osvježava pogled na britanski i na euroazijski historijat.

Originalni naslov knjige jeste “The Sultan and the Queen” (Sultan i kraljica), s podnaslovom “Neispričana priča veze između Elizabeth i islama.” Neophodno je reći da nije riječ o romansiranoj fikciji pomiješanoj s faktografijom, što je pogrešna pomisao mnogih, sudeći po čestim komentarima na internetu, nego o historijskoj dokumentaciji. Autor Jerry Brotton je, kako i sam izjavljuje, istraživao sačuvane spomenute kopije pisama, navodno s ponekim originalima, od engleske kraljice Elizabete, koja je ona razmjenjivala s osmanskim sultanom Muratom III.

Dan Jones, kolumnista londonskog The Times magazina, ukratko je predstavio temu knjige: “Navikli smo gledati kraljicu Elizabetu kao na sjajnu pojavu, ali i kao na ograničenog monarha opsjednutog odbranom svog malog ‘ćoška’ u sjeverozapadnoj Evropi. No, Jerry Brotton pokazuje da je, tokom zadnjeg poglavlja njene vladavine, Engleska bila duboko povezana s tri velike sile islamskog svijeta. Ovo je istovremeno i slikovit narativ tog nevjerovatnog razdoblja, te podsjetnik da su naša bogatstva bila isprepletena s onim bogatstvima iz šireg islamskog svijeta mnogo duže nego što smo možda mislili.”

Ali zašto bi se ondašnja kraljica bavila takvim dopisivanjem?

Svakako, razlozi su najprije vezani za diplomatske aktivnosti uzrokovane geopolitičkim i strateškim interesima ondašnjih evropskih vojnih sila.

Naime, kada je rimski papa ekskomunicirao kraljicu Elizabetu 1570. godine, ona i njeno kraljevstvo su se našli u neprijatnoj poziciji. Ekonomija Britanije kao ostrva prilično je zavisila od trgovinske razmjene. Papa navodno nije mogao da joj oprosti njenu odanost anglikanskoj crkvi, to jest protestantskoj nasuprot katoličke. Nakon toga i neki pomorski putevi su blokirani umanjujući Elizabetinu mogućnost za trgovanje s drugim protestantskim istomišljenicima. Istovremeno, španski katolički kraljevi prijetili su i njenim fizičkim svrgavanjem s trona. Prema ovoj knjizi, Elizabeta se zato odlučila za pomoć obratiti nekome na drugom kraju kontinenta. Poslala je emisare perzijskom šahu pa onda tadašnjem kralju Maroka, da bi potom ostvarila kontakt i neočekivano privremeno savezništvo s tada moćnim osmanskim sultanom Muratom Trećim. Time je označila početak neobične političke veze između Engleske i muslimanskog svijeta, još i na ekonomskoj razini, začetak saveza kakav nije viđen do modernih vremena.

Prema detaljima iz Brottonove knjige, ostvarena je još i kulturološka razmjena, a postojao je interes u Engleskoj i za vojnom saradnjom. Osmanska flota u to je vrijeme važila za jednu od najsnažnijih na svijetu, pa se računalo da bi mogla pomoći Engleskoj u odbrani od napada iz Španije. Nije poznato da li je došlo do operativne saradnje na samom bojnom polju, ali nije ni isključeno. No, jeste došlo do nabavke kvalitetnijeg naoružanja za engleske trupe, uvozom iz Osmanskog Carstva.

Prema ovoj Brottonovoj publikaciji, prvo pismo iz osmanskoga kabineta stiglo je u London septembra 1579. godine, nakon što je putovalo oko šest mjeseci. Nije u knjizi ponuđen sadržaj pisma, osim što se ističe sultanova spremnost za saradnju, nakon što je engleski trgovac bio u posjeti Istanbulu. Opisan je izgled pisma, pa se kaže da je bilo u torbi od satena i nekoj srebrnoj kapsuli. Prisutni su isticali njegovu ljepotu i privlačnost. Rečeno je da je bilo drugačije od svih ostalih diplomatskih pošiljki dotad viđenih u Engleskoj. Bilo je napisano osmanskom varijantom turskog jezika, sa stiliziranim arapskim pismom. Navodno su već imali prevoditelja na londonskom dvoru.

Inače, pred kraj 16. stoljeća nekoliko hiljada engleskih mornara, diplomata i trgovaca poslovalo je na potezu od Maroka do Perzije. Navodno je osnovana i berza kojom bi se pratio tok finansija na ovim prostorima. Istodobno, u Londonu se tada pojačala strast prema orijentalnim proizvodima. Kraljica je zavoljela orijentalne slatkiše, a preko nje su nove riječi ušle u engleski jezik, kao što su turquoise – tirkizno, tulipani, candy i tako dalje. S vremenom se još toga usvojilo iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Marokanski ambasador je došao u posjetu Engleskoj, a oko šest mjeseci nakon tog dolaska William Shakespeare je objavio svog čuvenog Othella. Javna je tajna da je Shakespeare dio svog nadahnuća crpio iz sufijske poezije i islamske književnosti. I danas kruži nepotvrđena teorija da su njegovi Romeo i Julia nastali na temelju starije arapske priče o ljubavi Layle i Madžnuna, a sličnosti su očigledne u ovim djelima.

Jedno od pisama koje je Elizabeta odlučila poslati sultanu posebno je zanimljivo jer se, pored vojnih, političkih i poslovnih interesa, prikazuje i kao neki pokušaj teološkog približavanja, s diplomatskom mjerom. Tada već postojeći sukob između protestanata i katolika, pored drugih razloga, temeljio se i na neusklađenim viđenjima crkvene ustanove, na način obavljanja obredoslovlja, a posebno na “svetost” rimokatoličkog pape. Protestanti su odbijali bezbrojne kipove, ikone i freske koje su dominirale katoličkom crkvom, kao i posredništvo između Boga i ljudi, trgovinu s “oprostom” grijeha i papinsku politiku. Elizabeta je, prema zapažanju autora knjige, probala da ovo sve iskoristi kao prednost u diplomatskoj prepisci sa sultanom, da mu indirektno skrene pažnju kako je njena verzija kršćanstva bliža islamu nego druge verzije poput katoličke, koju ona i mnogi drugi protestanti nazivaju idolopokloničkom, a ne kršćanskom.

U tom pismu kraljičin je uvod postavljen kićeno diplomatski, s biranim izrazima:

“Po milosti Boga najmoćnijeg, jedinog stvoritelja nebesa i zemlje, Elizabeth, kraljica Engleske, Francuske i Irske, nepobjediva i moćna braniteljica kršćanske vjere protiv svih idolopoklonstava, od svega što se nalazi među kršćanima a lažno propovijeda ime Kristovo, carskom vladaru i nepobjedivom princu, Sultanu Muratu Khanu, najmoćnijem vladaru kraljevstva turskog, najsuverenijem monarhu istočne imperije, šaljem pozdrave i želim puno sretnih i plodonosnih godina.”

Brotton ovdje naglašava da se ono što Elizabeta u svom uvodu ističe riječima “lažno propovijeda ime Kristovo” odnosi na katolike, baš kao i naglašeni spomen idolatrije. U to vrijeme su Osmanlije imale povremene sukobe s habsburškom, venecijanskom i španskom armadom, koje su bile izrazito katoličke sile, pa je ovim načinom engleska kraljica vjerovatno računala na savezništvo protiv “zajedničkog neprijatelja”.

Ova knjiga sadrži i nekoliko ilustracija sa slikarskim portretima značajnih ličnosti tog razdoblja, uz karte lokaliteta koji se spominju u knjizi. Na slikama se vide tipični orijentalni motivi među ukrasima nekih engleskih prostorija, kao i među Elizabetinim nakitom. Autor je u potpisu slika i pojasnio da je riječ baš o tome, uvozu iz osmanskih krajeva i kulturološkom utjecaju. Kraljičina prepiska sa sultanom je završena 1604. godine, kada se vlasti u Engleskoj mijenjaju, poslije čega su obnovljeni dobri odnosi s nekim katoličkim državama ondašnje Evrope. Sastankom engleskih plemića u Somersetu te godine dogovoreno je primirje sa Španijom.